Albert Camus: Filozofija i roman

Albert Camus (1913. – 1960.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Albert Camus: Filozofija i roman

Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se uzmogli održati bez neke duboke i konstantne misli koja ih svojom snagom animira. Dapače, ovdje to može biti samo jedno neobično čuvstvo vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako ispunjavaju svoju dužnost u jeku najbesmislenijih ratova, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer se radilo o tome da se ništa ne izbjegne. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili igra, beskrajna ljubav, apsurdni revolt, to su poštovanja koja čovjek odaje svome dostojanstvu u nekoj vojni gdje je unaprijed poražen.

Radi se samo o vjernosti pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i ništa do umjetnost“, veli Nietzsche, „imamo umjetnost eda ne bismo umrli od istine.“

U iskustvu koje pokušavam opisati i predočiti na više načina, sigurno je da jedna muka izroni tamo gdje druga nestaje. Djetinjasto traženje zaborava, prizivanje zadovoljstva sada nemaju odjeka. Ali, stalna napetost koja održava čovjeka spram svijeta, sređena mahnitost koja ga gura da sve prihvati, ostavljaju mu jednu drugu groznicu. U tom svijetu, djelo je tada jedinstvena prilika čovjeku da sačuva svoju svijest i fiksira u njoj doživljaje. Stvarati, znači dvaput živjeti. Istraživanje jednog Prousta, puno oklijevanja i nemira, njegova brižljiva zbirka cvijeća, tapiserije i tjeskoba, ne znače ništa drugo. U isti mah, ono nema više značaja od neprekidna i neodrediva stvaranja kojem se svakodnevno u svom životu prepuštaju glumac, osvajač i svi apsurdni ljudi. Svi oni nastoje oponašati, ponavljati i stvoriti iznova stvarnost koja im pripada. Mi uvijek na koncu poprimamo lice naših istina. Cijela egzistencija, za čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda. Stvaranje je velika pantomima.

Ti ljudi, najprije, znaju, a vascijeli njihov pozniji napor jest u tome da prijeđu, uvećaju i obogate otok bez budućnosti, gdje su se baš iskrcali. Ali, valja najprije znati. Jer se apsurdno otkriće podudara s vremenom zastoja, gdje nastaju i stječu priznanja buduće strasti, čak i ljudi bez Evanđelja imaju svoju Goru Maslinsku. Ali, ni na njihovoj se ne valja uspavati. Za apsurdna čovjeka ne radi se više o tome da razjasni i razriješi, već da iskuša i da opiše. Sve počinje pronicljivom ravnodušnošću.

Opisati, to je zadnja težnja apsurdne misli. I znanost, također, stigavši do skrajnjih granica svojih paradoksa, prestaje predlagati i zaustavlja se eda bi promatrala i ocrtavala vazda nedirnuti krajolik pojava. Na taj način srce uči da sva emocija, koja nas zanosi pred licima svijeta, ne dolazi iz njegove dubine, već iz njegove raznovrsnosti. Razjašnjenje je beskorisno, no čuvstvo ostaje, a s njim i neprekidni pozivi jednog svijeta neiscrpiva po kvantitetu. Razumije se ovdje mjesto umjetničkog djela.

Ono istodobno označava smrt jednog iskustva i njegovo umnožavanje. Ono je kao dosadno i strastveno ponavljanje tema koje je svijet već uglazbio: tijelo, neiscrpiva slika na zabatu hramova, oblici ili boje, broj ili nedaća. Nije dakle, svejedno na koncu susresti iznova glavne teme ovog ogleda u divnu i djetinju svijetu stvaraoca. Pogrešno bi bilo vidjeti u tome simbol i držati da se umjetničko djelo, može, napokon, promatrati kao pribježište apsurda. Ono je samo apsurdan fenomen i radi se samo o njegovom opisu. Ono ne nudi oduška duhovnim tegobama. Naprotiv, ono je jedno od obilježja tih tegoba, odražava ih u vascijeloj čovjekovoj misli. Ali, ono po prvi put omogućuje duhu da izađe iz sebe sama i stavlja ga pred drugog, ne da bi se on tu izgubio, već da bi mu pokazao prstom bezizlazni put, na kome su svi angažirani. U vremenu apsurdna prosuđivanja, stvaranje slijedi ravnodušnost i otkriće. Ono obilježava tačku odakle polijeću apsurdne misli, a prosuđivanje se zaustavlja. Tako se opravdava njegovo mjesto u ovom ogledu.


Dostatno će biti iznijeti na danju svjetlost neke teme, zajedničke i stvaraocu i misliocu, da bismo u umjetničkom djelu iznašli sve proturječnosti misli, angažirane u apsurdu. Bliskosti inteligencija uistinu više doprinose zajedničke proturječnosti, negoli identični zaključci. Tako je i s mišlju i sa stvaranjem. Jedva valja kazati da jedna te ista tegoba primorava čovjeka na te stavove. Oni se, stoga, u početku podudaraju. Međutim, od svih misli koje polaze od apsurda vidio sam da ih se vrlo malo u njemu odražava. A po njihovim udaljavanjima ili nevjernostima najbolje sam odmjerio ono što je pripadalo samo apsurdu. Paralelno s tim, moram se zapitati: je li apsurdno djelo moguće?

Ne može se dostatno uznastojati na proizvoljnosti drevna suprotstavljanja umjetnosti i filozofije. Kani li je se shvatiti u odveć preciznom smislu, onda je ona jamačno pogrešna. Kanimo li samo kazati da te dvije discipline imaju svoja zasebna podneblja, onda je to bez sumnje tačno, ali i neodređeno. Jedini prihvatljivi dokaz nalazio se u proturječnosti koja se pojavljuje između filozofa zatočena usred svoja sustava i umjetnika stavljena pred svoje djelo. No, to je vrijedilo za jedan određeni oblik umjetnosti i filozofije, koji mi, ovdje, držimo apsurdnim. Ideja neke umjetnosti koja je odvojena od svog stvaraoca nije samo staromodna. Ona je lažna. Kao suprotnost umjetniku, upozorava se na to da nijedan filozof nikada nije stvorio više sustava. Ali, to je tačno i u istoj mjeri u kojoj nijedan umjetnik nikada nije izrazio više od jedne stvari u raznim vidovima. Trenutna savršenost umjetnosti, nužnost njezina obnavljanja tačni su samo na temelju predrasuda. Jer je umjetničko djelo, također, konstrukcija, a svatko zna koliko veliki stvaraoci mogu biti jednolični. Umjetnik se u isto ime kao i mislilac angažira i ostvaruje u svoj djelu. Ta osmoza pokreće jedan od najvažniji estetskih problema. Uostalom, ništa nije nekorisnije od tih razdvajanja po metodi i predmetu za onoga koji vjeruje u jedinstvo duhovna cilja. Ne postoje granice između disciplina koje čovjek sebi postavlja da bi razumio i volio. One se uzajamno prožimlju i jednaka tjeskoba ih zbunjuje.

Neophodno je to kazati odmah u početku. Da bi jedno apsurdno djelo bilo moguće, valja da bude u njemu pomiješana misao u svom najlucidnijem obliku. Ali, istodobno, valja da se ona tu pojavi samo kao inteligencija koja uređuje. Taj se paradoks tumači prema apsurdu. Umjetničko djelo nastaje iz odricanja inteligenciji da razmišlja o konkretnom. Ono označava trijumf putenog. Lucidna ga misao pokreće, ali se u tom istom činu odriče i sebe same. Ona neće podleći iskušenju da opisanom naturi dublji smisao za koji se zna da je neopravdan. Umjetničko djelo otjelovljuje dramu inteligencije, ali ono o tome samo posredno pruža dokaza. Apsurdno djelo ište umjetnika svjesna tih mogućnosti i umjetnost u kojoj konkretno ne znači ništa do li ono što i jest. Ono ne može biti svrhom, smislom i utjehom životu. Stvarati ili ne stvarati, to ništa ne mijenja na stvari. Apsurdni stvaralac ne drži do svoga djela. On bi ga se mogao i odreći, što kadšto i čini. Dostatna je jedna Abesinija.

Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinski umjetničko djelo vazda je po ljudskoj mjeri. Ono je u suštini to koje kazuje „manje“. Postoji jamačan odnos između ukupnog iskustva umjetnika i djela koje to iskustvo odražava, između Wilhelma Meistera i Goetheove zrelosti. Taj je odnos loš kada djelo stremi prenijeti vascijelo iskustvo na čipkasti papir neke književnosti koja tumači. Taj je odnos dobar kad je djelo samo komad isklesan u iskustvu, dijamantna faseta gdje se unutrašnji sjaj skuplja bez ograničenja. U prvom slučaju postoji prenatrpanost i težnja vječnom. U drugom plodno djelo zbog čitava onog neizrečena iskustva čije se bogatstvo naslućuje. Za apsurdnog umjetnika problem je u tome da postigne tu diskreciju koja nadrasta vještinu. Veliki umjetnik, napokon, u tom podneblju prije svega je veoma živ čovjek, podrazumijevajući, ovdje, da živjet znači isto toliko iskusiti koliko i razmišljati. Djelo, dakle, otjelovljuje intelektualnu dramu. Apsurdno djelo osvjetljava odricanje misli od svojih draži i njezinu pomirbu da bude samo inteligencija koja uporablja privide i prekriva slikama ono što nema svog razloga. Da je svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo.

Ovdje govorimo o umjetnosti oblika ili boje gdje jedino vlada opis u svojoj blistavoj skromnosti.[1]Izraz počinje tamo gdje misao završava. Filozofija onih mladića praznih očiju koji pune hramove i muzeje izražena je pokretima. Za apsurdna čovjeka ona je poučnija od svih knjižnica. U jednom drugom vidu, isti je slučaj i s glazbom. Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista ta. Ona je odveć bliska matematici eda od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odvagnutim zakonima odvija se u zvučnu prostoru koji pripada nama, a prešavši ga titraji se ipak susreću u neljudsku svijetu. Nema čistijega utiska. Ti su primjeri odveć laki. Apsurdni čovjek priznaje te harmonije i forme za svoje.

No, htio bih govoriti o jednom djelu gdje je težnja za tumačenjem ostala najvećom i gdje se iluzije same nameću, gdje je zaključak gotovo neizbježan. Kanim zboriti o romanesknom stvaranju. Zapitat ću se može li se apsurd održati u njemu.


Misliti, to prije svega znači željeti stvoriti svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljnog nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva eda bi se našao, prema njegovoj nostalgiji, sporazum, svijet potkrijepljen razlozima i rastumačen analogijama koji omogućava da se riješi nesnošljiva razjedinjenost. Filozof je stvaralac, makar to bio i Kant. On ima svoje ličnosti, svoje simbole i svoju skrivenu akciju. On ima svoje rasplete. Obrnuto, napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom, predstavlja samo, unatoč prividima, veću intelektualizaciju umjetnosti. Da se razumijemo, radi se nadasve o najvećima. Plodnost i veličina nekog književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne valja zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. On ima, također, svoje zahtjeve za jasnoćom.[2]Klasična suprotnost o kojoj sam maloprije zborio, još je manje opravdana u tom posebnom slučaju. Ona je vrijedila u vremenu kada je bilo lako razlučiti filozofiju od njezina tvorca. Danas, kada misao više ne pretendira na univerzalno, kad bi njezina najbolja povijest bila ona o njezinim pokajanjima, mi znamo da se sustav, ako vrijedi, ne odvaja od svoga tvorca. Sama „Etika“, s jednog od svojih aspekata, nije ništa drugo do dugo i strogo povjeravanje. Apstraktna misao ujedinjuje se napokon sa svojim tjelesnim osloncem. A isto tako i romaneskne igre tijela i strasti upravljaju se malo više spram prohtjeva jedne vizije svijeta. Ne pričaju se više „priče“, stvara se vlastiti svijet. Veliki romansijeri su romansijeri-filozofi. To će reći suprotnost piscima s tezom. Tako Balzac, Sade, Melville, Stendhal, Dostojevski, Proust, Malraux, Kafka, da navedemo samo nekolicinu njih.

Ali, baš njihov izbor da pišu radije u slikama negoli da rezoniraju otkriva nam stanovitu misao koja im je zajednička, uvjerenu u nekorisnost svakog principa tumačenja i u nauk poruke čulne vanjštine. Oni, istodobno, drže djelo i kao svršetak i kao početak. Ono je često ishod jedne neizražene filozofije, njezino objašnjenje i njezino krunisanje. Međutim, ono je potpuno samo s onim što ta filozofija podrazumijeva. Ono, napokon, opravdava onu verziju jedne stare teme koja kaže da malo misli udaljava od života, ali da mnogo privodi njemu. Nesposobna sublimirati stvarno, misao se zaustavlja na njegovu oponašanju. Roman o kome je riječ, oruđe je te spoznaje koja je istodobno i relativna i neiscrpna i tako nalik na spoznaju ljubavi. Od ljubavi, romaneskno stvaranje ima početno divljenje i plodno preživanje.

To su bar prednosti koje mu u početku priznajem. Ali, priznavao sam ih, također, i onim prinčevima ponižene misli o čijim sam samoubojstvima mogao zatim razmišljati. Ono što me baš zanima, to je spoznati i opisati snagu koja ih privodi zajedničkom putu obmane. Ista će mi, dakle, metoda poslužiti i ovdje. To što sam je već primijenio, dopustit će mi da skratim svoje razmišljanje i da ga odmah rezimiram, na određenu primjeru. Želim znati može li čovjek, pristajući živjeti bez poziva isto tako pristati raditi i stvarati bez poziva, i koji put vodi tim slobodama. Želim osloboditi svoj svijet od tih aveti i napučiti ga samo opipljivim istinama, čiju prisutnost ne mogu nijekati. Ja mogu stvarati apsurdno djelo, izabrati stvaralački stav radije nego neki drugi. Ali, apsurdni stav, da bi ostao takvim, valja biti svjestan svoje bezrazložnosti. Jednako je i s djelom. Nisu li pravila apsurda poštovana u njemu, ne tumači li ono raskid i revolt, žrtvuje li obmanama i podstiče li nadu, ono što nije bezrazložno. Ne mogu se više odijeliti od njega. Život moj može u njemu naći svoj smisao: to je smiješno. Ono više nije ona vježba odvajanja i strasti što troši sjaj i nekorisnost života čovjekova.

U stvaranju, gdje je želja za tumačenjem najjača, može li se obuzdati ta želja? U fiktivnom svijetu gdje je svijest o stvarnom svijetu najjača, mogu li biti vjeran apsurdu, a ne prikloniti se želji za zaključivanjem? Toliko se pitanja uočava u zadnjem nastojanju. Razumjeli smo već što su ona značila. To su zadnje skrupule svijesti koja se plaši ostaviti svoju prvu i tešku pouku po cijenu zadnje obmane. Što vrijedi za stvaranje, shvaćeno kao jedan od mogućih stavova za čovjeka svjesna apsurda, vrijedi i za sve životne stilove koji mu se nude. Osvajač ili glumac, stvaralac ili Don Juan mogu smetnuti s uma da njihovo življenje može proteći bez svijesti o njegovu besmislenu značaju. Tako se brzo privikavamo. Želimo zaraditi novce eda bismo sretno živjeli, i sav trud, i to najbolji, jednog života usredotočuje se na zaradu toga novca. Sreća je zaboravljena, sredstvo je shvaćeno kao cilj. Jednako i trud osvajača bit će pomaknut iz ambicije koja je bila samo put višem životu. Don Juan, sa svoje strane, prihvatit će, također, svoju sudbinu i zadovoljit će se tom egzistencijom čija veličina vrijedi samo po njezinu revoltu. Za jednog, to je svijest, za drugog – revolt, ali u oba slučaja, apsurd je nestao. Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najogoljeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalna pristajanja. Postoje tako bogovi svjetlosti i idoli od blata. Ali to je zapravo srednji put što vodi čovjekovim licima koja valja pronaći.

Dovde su nas porazi apsurdnog zahtjeva najbolje naučili tome što je on. Na isti način, biti će nam dostatno da bismo bili obaviješteni, opaziti da romaneskno stvaranje može pružiti istu dvosmislicu poput stanovitih filozofija. Mogu, dakle, izabrati za svoje objašnjenje djelo gdje je na okupu sve što označava svijest o apsurdu, čija je polazna tačka jasna a podneblje lucidno. Poučit će nas njegove posljedice. Nije li apsurd u njemu poštovan znat ćemo s pomoću kakva se krzmanja uvlači obmana. Jedan precizni primjer, tema, stvaraočeva vjernost, bit će nam tada dostatni. Radi se o istoj analizi koja je već potanje izvršena.

Ispitivat ću jednu omiljenu temu Dostojevskog. Mogao bih jednako dobro izučavati i druga djela.[3] Ali, s Dostojevskim se problem neposredno obrađuje u smislu veličine i emocije, kao i u pogledu egzistencijalnih mislio o kojima je bilo govora. Taj paralelizam dobro služi mome predmetu.


Izvor: Camus Albert: Mit o Sizifu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤