Tumačenja poezije Borisa Pasternaka
Ljetni vjetar, ševiot i blato,
I đermova okovanih škripa,
I jutarnje struganje oplata;
Ko trenica rena oči štipa
Zora rana i suze prosipa.
Tvorac navedenih stihova rođen je 10. februara 1890. godine u Moskvi. Boris Pasternak jedan je od najznačajnijih ruskih pisaca, pjesnika i prevoditelja. Napisao je poznati roman Doktor Živago smješten vremenski između Ruske revolucije i Drugog svjetskog rata, a SSSR ga je odbila objaviti. Ipak, talijanska izdavačka kuća ga je odštampala i progurala ga na mjesto poznatih ruskih klasika, a od 2003. godine se nalazi na spisku školskih lektira u Rusiji. Prevodio je mnoga značajna djela, između ostalog, na ruski je preveo Sheakspeara i Goethea. Nominovan je za Nobelovu nagradu za književnost 1958, ali je odbio zbog komunističke partije SSSRa, kako mnogi tvrde.
Ostvario je veliki uticaj na poeziju i u daljem vam tekstu izdvajamo dio eseja Svete Lukića iz Studije o piscu Pasternaku pod nazivom Sinteze u poeziji: Pasternakova poezija okružena je izuzetno velikim nesporazumima. Što je najparadoksalnije, to je učinjeno tačno prema jednoj sovjetskoj shemi – koja je nastala iz ideološko-političkih razloga, dakle, iz razloga drukčijih, ako ne i suprotnih onima sa Zapada! Uprkos dugotrajnom prećutkivanju ili žestokim napadima, u svojoj domovini je Pasternak bio cijenjen na prvom mjestu kao pjesnik, čak kao prekretna pojava u ruskoj poeziji, uz bok Bloku i Majakovskom.
Marina Cvetajeva, koja je prva tumačila Pasternakovu poeziju, kaže: Osobinom prirode da bude sama za sebe objašnjava se njeno postojanje i neisključivost u Pasternakovom stvaralaštvu. Tom osobinom prirode objašnjava se njena vrijednost u stvaralaštvu Pasternaka. Kod njega priroda nikad nije povod – ona je cilj. Sama sebi cilj. I naposlijetku, tom njenom osobinom objašnjava se njeno neporestajanje, neodvajanje od Pasternakovog stvaralaštva. Za Pasternaka nije karakterističan njegov boravak u prirodi, već nemogućnost ikakvog, ma i najmanje njegovog odsustvovanja iz nje. U prirodi tako ne može boraviti čovjek, niti priroda može tako boraviti u čovjeku – tako priroda može samo boraviti u prirodi. Samoboravljenje.
Njegov snažni pečat prirode o kojem je Cvetajeva govorila, ogleda se u narednim stihovima:
Čuveno svitanje tu je.
Oblaci u krznu i mahovici krstare.
Škripa galerija se čuje.
Isparavaju pomijare.
Istrčavaju prosto,
K vratima idu,
Pod steg,
Od vrata – u snijeg
U zimom zapaljen
Prostor.
Osam valova u strašnoj huci
I deveti
Veličanstven kao daljina.
Drže kape u ruci.
Spasi Gospode, sluge svoje!
Lijevo – most i šanac stoje,
Desno – seosko groblje, trošarina,
Pozadi – lug,
A ispred –
Relejna pruga.
Pjesnik je umro od posljedica raka crijeva 30. maja 1960. godine okružen svojim sinovima. Njegove zadnje riječi su bile:
Ne čujem dobro. I neka je izmaglica pred mojim očima. Ali sigurno će nestati, zar ne? Ne zaboravite otvoriti prozor sutra.
Priredila: Jasmina Ejubović
Upute na tekst:
Boris Pasternak: Biography.
Sveta Lukić: Sinteze u poeziji.
Marina Cvetajeva: O Pasternaku i prirodi.
Boris Pasternak: Poezija.
Dunjalučar 