Izbor iz poezije: Arsen Dedić

Arsen Dedić, hrvatski književnik, prevoditelj, kantautor, rođen je 1938. godine u Šibeniku. Pohađao je Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je diplomirao 1964. godine. Prve pjesme objavljuje u književnim časopisima Polet, Prisutnosti, Književne novine, Književnik, itd., a svoju prvu knjigu pod naslovom Brod u boci, objavljuje 1971. godine. Radio je i u nizu pozorišta, te na televiziji, a pored svojih autorskih pjesama, postao je poznat po tome što je skladao muzičke aranžmane uz koje je recitovao poeziju pjesnika kao što su Tin Ujević i August Šenoa. Arsen Dedić umro je 2015. godine u Zagrebu.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Čovjek kao ja

Ne za te nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe
ničeg nemam da dam osim sebe
a dao bih sve

Ne za te nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da
ti nebi mogla da živiš kao nekad
ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas

U kući gdje samo
vergl još rijetko svira
a budućnost zate
je svijet od papira
u sobi praznoj
bez svijetlosti i mira

Sad mirno idi ostavi me tu
da kao nekad opet
prepustim se snu
Ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam ti sve.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Nitko više ne sanja

Nitko više ne sanja
Nitko više ne sanja
prošlo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoće — konkretno.

Nitko više ne sanja
snovi su za slabe
svi su užasno budni
u igri su barabe.

Nitko više ne sanja
isti su noći i dani
oko nas vječito lebde
neispavani… neispavani.

Nitko više ne sanja
malo tko više spava
moje posljednje snove
također prekriva java.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Razdražljiva

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nizeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ „ljubav“ prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤