Søren Kierkegaard: Estetičko, etičko, religiozno
Søren Kierkegaard spada u filozofe tanane, melanholične osjećajnosti. U prigušenoj svjetlosti njegove potištene unutrašnje oči, okrenute ka intenzivnom beskraju, čežnjiov sanjaju o dodiru čovjekovog dna. Po njemu, samo u čovjeku, u njegovoj unutrašnjoj beskrajnosti, ispoljava se ličnost svojom čitavom unutrašnjom stranom i iskrenošću, a njegovo se biće prečišćava dovođenjem u neposredan odnos prema vječnoj sili koja svojom prisutnošću na svim mjestima prožima čitavo postojanje. Onaj koji bira samo estetički ne dolazi nikada do tog preobražja, do tog višeg posvećenja. Ritam u njegovoj duši je, uprkos svoj njenoj strasnosti, samo slabo disanje (spiritus lemenis).
Još 1830. godine, u početnoj mladalačkoj samoći, pod uticajem teoloških studija, u Kopenhagenu, osjećao je u sebi bolesnu ukletost filozofa pjesnika. Čas je bježao od života čas se vraćao njemu, lutao između slasti i gorčine, od Kopenhagena i Jitlanda do Berlina, tražio mjesto duševnog primirenja, ali ga nije nalazio. U Berlinu, diveći se njemačkom duhu, čita Kanta, Fichtea, Schopenhauera, Goethea, Schillera, a Hegela, žarom pjesnika, osporava. Tamo upoznaje Reginu Olsen. Dolazi do vjeridbe. Poslije kraćeg vremena, ozareno lice zaljubljenoga, pokriva sjenka čudesne sumnje. Da li njegova ukleta, pjesnička priroda može da usreći djevojku? Da li, možda, njegova nježna, melanholična priroda ne stoji na putu jednom normalnom zdravom braku? Na postavljena pitanja, u slatkoj patnji, daje odgovor: Poslati zlatnu vrpcu znači na istoku smrtnu presudu za primaoca. Poslati prsten valjda znači ovdje smrtnu presudu za pošiljaoca.
I 11. augusta 1841. godine, između Kierkegaarda i Regine Oslen, dolazi do raskida. Time on zadobija slatku bolest na smrt i prijeko potrebnu stvaralačku samoću, a ona jednu divnu uspomenu. Tek poslije Reginine udaje, kroz svetu samoću, Kierkegaard zamjenjujući estetski, ravnodušni, plan življena za etički zadobija duševnu slobodu. Mogao je, bez griže savjesti, ući u oluju i tajne ponora zagonetne egzistencije. Jer setetika nije zlo, nego ravnodušnost i zato ssam i rekao da se izbor zasniva na etici.
Tražeći i ispitujući pratamu ljudkse egzistencije, kroz dubinu sopstvenog bića, uspravljao je čovjeka. Nasuprot hegelovskom poništavanju individualnosti čovjeka u ime Weltgeista (svjetskog duha), Kierkegaard mu vraća duševnu snagu, a sa duševnom snagom i etičku toplinu. Nejasnu spekulaciju zamjenjuje jasnom egzistencijom. Mnogi pisci i filozofi njegove tragove slijede. Dostojevski, Nietzsche, Bergson, Jaspers, Heidegger i drugi, slično njemu, u ponoroima suprotnosti vide metafizičku paradoksalnost ljudske egzistencije; jer u dvojakosti postojanja, kruži čovjekovo biće, uvijek spremno na nešto novo.
Na osnovu unutrašnjih iskustava, Kierkegaard čita tajne života, na osnovu sukoba tame i svjetla, razješava zagonetke smrti. Što je suprotnost izraženija i nesmirenija, to je egzistencija zagonetnija i privlačnija. Bolest je od neizvjestosti, strah od ništa, stradanje od suviška ljubavi, u vječnoj nerazrješivosti, izgovaraju se cijelim njegovim bićem u tonu kao posrednica između čovjeka i istine, između propasti i spasenja, učiteljica je njegove besputne sjete. U neizrecivom prostoru i zatamnjenom vremenu, ona, u bespuću rizika, ucrtava put beskrajnog uzleta ili konačnog pada. Otuda njegovo glavno djelo nosi naslov Ili – ili (1843. god.), a ili – ili znači – rizik, nesvakodnevni podvig, kritiku vremena, svježu snagu budućnosti.
U stalnom prelazu iz vremena u vrijeme, iz sna u javu, njegov svijet estetičara uporedo stoji sa svijetom etičara.
Duh estetičara, okrenut ljepoti i uživanju, u pojedinačnom, nalazi svuda samo sebe. Njegovo se vrijeme svodi na kratko vrijeme, na živ i nezaboravan trenutak. Tu bezmjerja nema. Duh etičara, okrenut historiji, i zajednici, kroz opšte i bezgranično, osvaja vječnost. I estetsko i etičko, u ovom izboru, jednakom mjerom su sadržani. Jer čovjekova ljepota, moral i vjerovanje, oduvijek stoje pred jednom ogromnom kapijom rizika na kojoj piše: uđeš li, čovječe, u nepoznato, kajaćeš se, ne ušeš li, opet, kajaćeš se. Uvijek pred tobom stoji tvoje – ili – ili.
Nasuprot estetskom i etičkom izrazu, stoji religiozno. Čovjek sabira dušu i postaje veliki svojom mudrošću čija je tajna glupost, svojom nadom čiji je oblik ludilo, svojom ljubavlju koja zrači mržnju prema samom sebi.
Dok je estetska egzistencija pretežno uživanje, etička je egzistencija pretežno borba i pobjeda. Religiozna egzistencija jeste stradanje. I to ne kao prolazni trenutak, već kao stalno praćenje. U stradanju počinje religiozno da diše. Jer estetski čovjek ima trenutak, etički pobjeđuje u historiji, a religiozni čovjek ima vječnost.
Cijeli obim estetskog, kod Sørena Kierkegaarda, staje u etičko, a etičko sa svim svojim zahtjevima staje u religiozno, naravno, u ime opštih osjećanja.
I estetsko, i etičko, i religiozno, uslovljeni su čovjekovim radnjama, kao zadovoljstvo ili kao patnja, ili još određenjije, uslovljeni su vjerom, ljubavlju, uzvišenom nadom, u očekivanju vječnoga. Ali, u očekivanju vječnoga, u svijetu snage, najveći, obično, postaje onaj koji nemoguće potražuje.
Izvor: Vito Marković, Søren Kierkegaard: Brevijar
Dunjalučar 