Jacob (rođen 1785.) i Wilhelm Grimm (rođen 1786.) poznatiji kao braća Grimm, rođeni su u pokrajini Hessenu, u Njemačkoj. Njihove su bajke i priče preskočile vrijeme i prostor: dopale su u sve kutke svijeta, a objavljuju se i čitaju neprestano. Po jednoj statistici UNESCO-a, uz Bibliju, najčitanije su štivo na svijetu. I ova priča o braći Grimm može završiti kao i mnoge priče i bajke što su ih zapisali: »Ako nisu umrli, onda još i danas žive…« Žive u svojim bajkama i pričama. A njihove bajke i priče žive u srcima djece, i srca odraslih podsjećaju na maštovite sne djetinjstva.
Snjeguljica i sedam patuljaka
Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice lepršale kao paperje. Jedna kraljica je sa đerđefom (drveni ram na koji se prilikom vezenja zateže platno) od crne ebanovine (ebanovina, abonos – tamno, tvrdo, teško drvo iz južnih krajeva) vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezući pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli: “Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina.” Ni godina nije prošla ona rodi kćerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvaše Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, umrije kraljica.
Nedugo poslije njene smrti kralj se oženi drugom ženom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je neko ljepotom nadmaši. Imala je čarobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:
– Ogledalce, ogledalce, kaži mi, ko je najljepši na svijetu? A ogledalo bi odgovaralo:
– Vi ste, kraljice, najljepši!
Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna.
A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepša. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa poput vedrog dana, ljepša čak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:
– Ogledalce, ogledalce, kaži mi, ko je najljepši na svijetu?
Ono joj odgovori:
– Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepša!
Kraljica se uplaši i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojčicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni noću. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:
– Odvedi djevojčicu u šumu, neću više da je vidim. Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njeno srce.
Lovac odvede Snjeguljicu u šumu, ali kad izvuče lovački nož da joj probode nedužno srce, ona zaplaka i reče:
– Ah, dragi lovče, poštedi mi život, otići ću u divlju šumu i nikad se neću kući vratiti!
Sažali se lovac na prelijepu djevojčicu i reče:
– Hajde, bježi, jadno dijete.
“Ionako će te pojesti divlje zvijeri”, pomisli on, pa pošto je nije ubio, osjeti kako mu ogroman kamen pade sa srca. U taj čas pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubi, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede misleći da je Snjeguljičino. Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj šumi i bilo ga je strah od svakog šuma lišća, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Poče trčati po grubom kamenju i trnju. Divlje životinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trčala je koliko su je noge nosile sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kućicu, obradova se i uđe da se odmori. U toj kućici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i čisto da se ne da opisati. Bio je tu stolić prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjirića, kraj svakog tanjirića kašičica, mali nožić, viljuškica i mali vrč. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetića, pokrivenih bijelim čaršafima. Snjeguljica je bila gladna i žedna i zato iz svakog tanjirića pojede malo povrća i hljeba i iz svakog vrča popi kapljicu vina. Nije htjela da sve uzme od jednoga. Bila je strašno umorna i htjede da legne u jedan od krevetića, ali joj ni jedan nije odgovarao: jedan bijaše predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi ne bi sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspa. Kad pade noć, dođoše gospodari kućice – sedam patuljaka koji su u gori tražili zlato. Upališe svojih sedam svjetiljki i kad osvijetliše kuću, primijetiše da je neko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi reče: – Koje sjedio na mojoj stolici?
Drugi reče: – Ko je jeo iz mog tanjirića?
Treći reče: – Ko je štipkao moj hljeb?
Četvrti: – Ko je kraduckao moje povrće?
Peti: – Ko je bockao mojom viljuškom?
Šesti: – Ko je rezao mojim nožićem?
Sedmi: – Ko je pio iz mog vrča?
Tad se osvrnu prvi i primijeti udubljenje na svom krevetu pa reče:
– Ko je ležao u mom krevetiću?
Ostali dotrčaše i povikaše:
– I u mom je neko ležao!
A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva ostale. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam svjetiljki obasjaše Snjeguljicu.
– O, moj bože, moj bože! – šaputali su, – kako je to dijete lijepo! – i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, već je ostaviše da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svog druga, i tako prođe noć. Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplaši se. Ali oni su prema njoj bili prijazni i upitaše je:
– Kako se zoveš?
– Zovem se Snjeguljica! – odgovori ona.
– A kako si dospjela u našu kućicu?
Ona im ispriča kako je njena maćeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio život i kako je poslije cijeli dan bježala dok nije našla njihovu kućicu. Patuljci joj rekoše:
– Ako hoćeš da vodiš naše domaćinstvo: da kuhaš, spremaš krevete, pereš, šiješ i pleteš, i sve držiš čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati.
– Hoću od srca – reče Snjeguljica.
I ostade kod njih. Kuću im je držala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i tražili zlato i naveče se vraćali kući. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojčica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govoreći:
– Čuvaj se maćehe, ona će kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuću ne puštaj nikoga.
Pošto je vjerovala da je pojela Snjeguljičino srce, kraljica mišljaše da je opet ona najljepša, pa stade pred ogledalo i upita:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, ko je najljepši na svijetu?
Ogledalo odgovori:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod sedam patuljaka, mnogo ljepša.
Tada kraljica pretrnu. Znala je da joj ogledalo ne laže, nego da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Nanovo poče razmišljati kako da je uništi. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepša. Napokon je smislila da oboji lice i da se obuče kao stara torbarka da je niko ne može prepoznati. Tako prerušena pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stiže, pokuca na vrata i viknu:
– Dobra roba, lijepa roba, jeftino!
Snjeguljica proviri kroz prozor i reče:
– Dobar dan, draga ženo, šta to prodajete?
– Dobru robu, lijepu robu, – odgovori ova – pojaseve u svim bojama – i izvuče jedan ispleten od šarene svile.
– Ovu čestitu ženu mogu pustiti unutra – pomisli Snjeguljica, otključa vrata i kupi lijepi pojas.
– Dijete, – reče stara – kako ti to izgledaš! Hodi da ti ga ja lijepo zavežem.
Snjeguljica nije ništa sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zaveže novi pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je čvrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i pade kao mrtva.
– Sad više nećeš biti najljepša – reče i požuri napolje.
Kad sedam umornih patuljaka stiže na večeru, silno se uplašiše videći da njihova draga Snjeguljica leži na podu kao mrtva. Brzo prerezaše pojas i ona polako poče da diše i – oživi. Kad su čuli šta se dogodilo, rekoše joj:
– Stara torbarka nije niko drugi nego zla kraljica. Čuvaj se i ne puštaj nikoga u kuću ako mi nismo kraj tebe.
A kad je zla žena stigla kući, stala pred ogledalo i upitala:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, ko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao i ranije:
– Ovdje ste najljepši vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka, hiljadu je puta ljepša.
Kad ovo ču kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica opet ostala živa.
– Sad moram smisliti nešto, što te mora uništiti – prošapta ona i vještičijim umijećem, u koje se razumjela, načini otrovni češalj. Ponovo se preruši, ali ovaj put u neku staricu i tako pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:
– Nosim dobre robe, jeftino!
Snjeguljica proviri i reče joj:
– Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.
– Pa valjda smiješ pogledati, – reče stara, izvadi otrovni češalj i diže ga uvis. Snjeguljici se češalj tako dopade, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodiše, stara reče:
– A sad da te lijepo počešljam.
Jadna Snjeguljica nije ništa slutila i pusti da je stara češlja, ali samo što joj češljem dotače kosu, otrov poče djelovati, djevojčica se onesvijesti i pade.
– Sad si gotova, ti, lijepi izrode – reče zla žena i ode. Srećom pa se to dogodilo pred veče i patuljci se vratiše kući.
Kad ugledaše Snjeguljicu kako leži na zemlji, odmah posumnjaše na njenu maćehu, u žurbi počeše pregledati sve po kućici i u njenoj kosi nađoše otrovni češalj. Tek što joj ga izvukoše iz kose ona se osvijesti i ispriča im šta se desilo. Tad je oni opet opomenuše da se čuva i da nikom ne otvara vrata. A kraljica kod kuće opet stade pred ogledalo i reče:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, ko je najljepši na svijetu?
Ono joj odgovori kao prošli put:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam patuljaka, hiljadu je puta ljepša! Kad kraljica ču da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i viknu:
– Snjeguljica mora umrijeti, pa kad bi me to života stajalo!
Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju niko osim nje nije smio ući, i tu načini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poželio svako ko bije vidio, ali ko bi samo komadić pojeo, morao bi umrijeti. Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobuče se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i reče:
– Ne smijem pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.
– Meni je pravo – odgovori seljanka. – Mislila sam da prodam ove jabuke. Ali kad je tako… Evo, kad si tako lijepa, jednu ću ti pokloniti.
– Ne, – reče Snjeguljica – ne smijem ništa primiti.
– Bojiš li se da ću te otrovati? – upita žena. – Evo, gledaj, razrezaću je popola; crveni dio tebi, bijeli meni. Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidje seljanku da jede, nije mogla da odoli, pruži ruku i uze otrovnu polovicu. Samo što je zagrizla, pade mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno nasmija:
– Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te više patuljci neće oživjeti!
A kad stiže kući, upita svoje ogledalo:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, ko je najljepši? Ono, malo poćuta, pa odgovori:
– Najljepši ste Vi, kraljice, najljepši!
Njeno zavidno srce konačno se smiri, toliko koliko se zavidno srce može smiriti. Kad uveče dođoše kući, patuljci nađoše Snjeguljicu kako leži na zemlji. Na njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva. Pretražiše svu kuću ne bi li našli nešto sumnjivo, razvezaše joj pojas, razčešljaše kosu, opraše je vodom i vinom, ali ništa nije pomoglo – draga djevojčica je bila mrtva. Staviše je na odar (odar je ležaj na kojem leži mrtvac) i sva sedmorica sjedoše oko nje i ostadoše tako tri dana plačući. Pomisliše da je sahrane, ali ona je izgledala još uvijek kao živa; još su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoše:
– Ne možemo je u crnu zemlju zakopati?
Napraviše kovčeg od stakla, položiše je, a zlatnim slovima napisaše njeno ime i da je bila princeza. Onda iznesoše kovčeg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na straži. I životinje su dolazile da je oplakuju; prvo sova, onda gavran, pa golubica. Snjeguljica je dugo, dugo ležala u kovčegu, ali je još uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava. Dogodi se da jedan kraljevski sin dođe u šumu i stigne do kuće patuljaka da prespava. On vidje na brijegu kovčeg i lijepu Snjeguljicu u njemu i pročita što je bilo napisano zlatnim slovima.
Onda reče patuljcima: – Dajte mi kovčeg, a ja ću vam za njega dati šta god želite.
Ali patuljci odgovoriše: – Ne damo ga ni za sve blago svijeta.
– Onda mi ga poklonite, – reče kraljevski sin – ja više ne mogu živjeti a da ne gledam Snjeguljicu. Čuvaću je i poštovati kao svoje najdraže. Kad je to rekao, dobri patuljci se sažališe i dadoše mu kovčeg. Kraljevski sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoše o žbunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu. I ubrzo ona otvori oči, diže poklopac kovčega, uspravi se i opet je bila živa.
– Ah, bože, gdje sam!? – uzviknu.
A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:
– Kod mene si! – i ispriča joj sve šta se dogodilo. Na kraju reče:
– Volim te više od svega na svijetu. Pođi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja žena. Snjeguljica pristade i pođe s njim, a svadba im je bila divna i raskošna. Ali na slavlje je bila pozvana i Snjeguljičina opaka maćeha. Pošto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, ko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je mlada kraljica ljepša!
Tada zla žena izusti kletvu i ukoči se od straha. Prvo nije htjela ni da ide na svadbu, ali nije mogla da se smiri dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ušla i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije mogla ni da se makne od straha. Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.
Izvor: Jakob i Vilhelm Grim: Bajke, izabrao i preveo Rajko Đurica.
Dunjalučar 