Kahlil Gibran, libanonski, maronitski, arapski i američki pjesnik, rođen je 1883. godine, u blizini Bejruta. Prije nego što je počeo objavljivati poeziju, objavljivao je eseje u arapskim novinama, a svoju prvu knjigu pod nazivom Nimfe iz dolina, objavio je 1906. godine. Pored zbirki poezije, Gibran je objavio i roman Slomljena krila 1912. godine. Njegovo najpoznatije i najuspješnije djelo nosi naziv Prorok. Gibran umire 1931. godine u New Yorku, a sahranjen je u svom rodnom mjestu.
Drži li rumenilo jutra
Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiše se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
što se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.
Dušo
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Suza i osmijeh
Ne bih mijenjao tuge srca moga za radosti koje osjećaju mnogi.
Niti bih suze, što tugu u svakom dijelu moga bića izazivaju, pretvorio u smijeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumijevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmijeh da me učini bližim mojoj braći i da simboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti što postojim.
More
More
U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni
Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,
A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.
Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,
A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.
Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,
A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.
Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,
A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.
Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,
A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.
Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,
A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.
Dunjalučar 