Književni put Edgara Allana Poa


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Književni put Edgara Allana Poa

Dijete profesionalnih glumaca Edgar Allan Poe (rođen 1809. godine u Bostonu) istkao je karijeru koja podsjeća na kakvu pustolovnu pozorišnu ulogu. Bez naslijeđenog imanja, bez određenog poziva i pravih roditelja, proživio je svoj vijek uglavnom kao novinar; odrastao je u Virginiji, iz škole je pobjegao u vojsku, počeo je da piše u Baltimoreu, uređivao je časopise u Richmondu i New Yorku, i za sve to vrijeme trpio oskudicu, da bi konačno umro pod velom misterija (1849. godine). Slab prema suprotnom spolu, oženio se veoma mladom djevojkom, kao da je vjerovao da će time svesti na razumnu mjeru svoju preveliku strast. Prijek i nagao, trošio je snagu na beznačajne svađe, svađajući se sa kolegama i prijateljima. Pa ipak, iznutra je bio potpuna i jasno usmjerena ličnost.

Četiri decenije Poova života dale su dovoljno hrane spletkama. Polazeći od poluistina ili običnih izmišljotina, intriganti – hroničari su u značajnom pjesniku i pripovjedaču vidjeli čas pijanicu, čas moralistu, čas razvratnika. Bilo je tada uobičajeno da se književnost brka sa životom, te je pisac koji je u svojim djelima govorio o mračnim, čulnim ili amoralnim stranama ljudskog postojanja, redovno smatran za mračnjaka, sladotrsnika ili pokvarenjaka. Ako se ponekad i dogodi da su piščeve knjige vjeran odraz njegova života, u pogledu Edgara Allana Poa to svakako nije slučaj. Prije bi se moglo reći da je Poe pisao ono što znamo samo zato što su takve stvari bile isuviše daleko od njegovih sopstvenih iskustava.

Do pojave Walta Whitmana, Poe je važio kao najveći američki pjesnik. Zajedno sa Hortornom, on je izmislio savremenu kratku priču; istina je da se na mnoge od njih danas gleda kao na običnu ujdurmu smišljenu da se opsjeni i zaprepasti nepripremljenog čitaoca, ali su neke nesumnjivo i sada na cijeni kao odlična umjetnička ostvarenja. Njegov jedini izlet u područje romana – Avanture Gordona Pima – smatran je doskora, samo pokušajem da se načini književni kapital od savremenog interesovanja za istraživanja Južnog Pola. Poovi Ogledi iz teorije i psihologije književnog stvaranja još uvijek izazivaju divljenje, mada se novija kritička misao ponešto udaljila od njegovih tvdnji da je u umjetnosti mogućno sročiti pravila isto toliko postojana i čvrsta kao što su zakoni u naukama.


Poe je započeo kao pjesnik. Amerika je za njega bila bučan svijet tvrdih činjenica, koji je prijetio da mu oskrnavi uobrazilju. Odupirući se tom svijetu, on je stvorio sopstvenu romantičnu vasionu i nastanio je junacima prema slici svojih priželjkivanja. Tu su oni mogli da vladaju u izobilju, mudrosti, zanosu i očajanju. Njegovi muškarci su tonuli u zlosutna sanjarenja nad zaboravljenim knjigama, ili su se odvažavali na turobna i neizvjesna putovanja. Njegove žene su raspolagale duhom i voljom što je njihovu putenost bacalo u sjenu, a ljepota im je plamsala najčešće bolesnim žarom. Pritom Poe u borbi sa maštom nije bio nikada poražen. Njegovi heroji su po pravilu razumna stvorenja, a iza njihovih maski mogućno je prepoznati uvijek jedno te isto lice – lice samog pisca. Poeovi stihovi, magični i ukleti, prijanjaju mahom uz temu ljepote na izdisaju. Izumrli gradovi i dvorci, mrtve nade i žene koji više nema. Njegovi prepjevi, kao onaj u poemi Gavran, zvuče kao bolno otrgnuti vapaji za nedostžnim idealom ljepote ili istine.

No može se reći da je sva ta poezija u suštini pjesništvo mladog čovjeka, jer je njena glavnina nastala u vrijeme kada je Poe ima dvadeset i dvije godine. Tek pred kraj života ovaj pisac se ponovo vratio stihovima i u posljednje četiri godine svog postojanja napisao remek – djela kao što su: Gavran, Julaluma, Anabel Lee i Zvona. Kao što se vidi iz njegove poeme Israfel i eseja Filozofija kompozicije, za Poea je poezija sama po sebi samostalan oblik spoznaje svijeta kojoj nisu potrebna uobičajena sredstva logičnog rasuđivanja.

Pisanju priča Poe se posvetio ne samo zato što je uvidio da stihovi nemaju dobru prodaju nego i što je shvatio, možda potsvjesno, da poezija nije u stanju da ga približi ciljevima kojima je stremio. Kratka proza mu je, naprotiv, omogućavala da bar prividno zavede red u inače haotičnom svijetu. Početna njegova oprobavanja u tom književnom rodu crpila su nadahnuće iz podsmjeha na račun literature čija je tema užas, zločin ili tajanstvo. Međutim, dogodilo se da je Poe tu vrstu književnosg stvaranja prhvatio kao nešto sasvim ozbiljno i svrhovito, i ne manje značajno od pjesme, drame ili romana.

Najduža Poeova pripovijest – Avanture Gordona Pima – doskora je ležala pod debelim slojem prašine. Nisu je primjećivali ni čitaoci ni kritičari, jer je o njoj vladalo skoro nepodjeljeno mišljenje da je plod autorovog napora da dođe do novca, odnosno da izvrgne ruglu masovnu histeriju koja je zahvatila SAD u vrijeme prvih istraživačkih poduhvata u području Južnog Pola. Tek 1952. godine, kada je Patrick Queen u časopisu Hudson Review iznio tvrdnju da su Avanture Gordona Pima u tematskom pogledau prava prethodnica čuvenog Melvilleovog romana Moby Dick, javnost se naglo zainteresovala za jedini Poeov roman. Tek tada je utvrđeno da je posrijedi ne samo kazivanje o jednom izmišljenom pustolovnom putovanju nego i čitava mala, zanimljivo pisana, simbolična rasprava o prirodi zla. Danas se smatra da je Poe u tm djelu možda najpotpunije izložio svoj pogleda na svijet, utemeljen na pobuni protiv društva, a i protiv samog sebe:

Kažu da je roman o čudnom putešestviju Gordona Pima najrealističnije Poeovo djelo. Valja to pripisati piščevom lukavim pokušaju da izmišljeni putopis obboji takvom vjerovatnošću i vjerodostojnošću da ga njegovi savremenici, ne sumnjajući, prihvate kao istinit događaj. Poe je, u tom cilju, vješto obradio sve raspoložive činjenice o životu u ledenim oblastima Južnog Pola, uzevši u obzir i teorija nekog Johna Simzea iz Ohaia o tome da se na oba polanalaze ogromni otvori ispod kojih žive vemoma stare i napredne civilizacije. Ali su Avanture Gordona Pima istovremeno i najapstraktnije Poeovo ostvarenje. Sada, nema više nikakve sumnje da prizor gdje Pim, Piters i južnopolski domorodac jedre ususret zasljeljujućoj bjelini (koja je je Južni Pol ili otvor iz Simzove teorije), simbolizuje Poeovo strasno traganje za apsolutnom istinom.


Izvor: Voja Čolanović, Edgar Allan Poe, Avanture Gordona Pima.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤