Goetheov Faust: Razvoj figure đavola i čovjeka na kušnji
Odgovor na ona pitanja – Šta sa sobom donosi sloboda dobra, a šta sloboda zla?, Šta je to čovjek?, Koje su granice naše spoznaje?, Faust može dobiti samo uz Mefista, uz predstavnika sila zla. Faust je izabrani pojedinac, neko koga bira, ne bogovi kako je to bilo u antičkoj tragediji, nego Bog, stoga on postaje neka vrsta marionete u igri sila dobra i zla. Faust je taj na kojem se propituje šta je i ko je čovjek. Zašto Faust, taj genije, nije zadovoljan svijetom i svojim položajem u njemu, zašto je znanje to što u jednom momentu počinje predstavljati problem, šta mu nedostaje? Nedostaje mu ono što mu pokazuje Mefisto, nedostaje mu iskustvo svijeta, ali iskustvo koje će mu pokazati i dati Mefisto, ispostavit će se tragičnim. Čovjek je mislio da razumom može objasniti cijeli svijet, da naukom može, putem uzročno-posljedičnih veza, doći do nekih prapočetaka, do nastanka svijeta, a kad shvati da to nije moguće slijedi stravični momenat sučeljavanja sa samim sobom. Niče navodi kako se nauka ne može razumjeti u okvirima nauke, za njeno razumijevanje je potrebno preskočiti te naučne okvire i zakoračiti u umjetnost, nauka mora biti postavljena na tlo umjetnosti i tek tada se može vidjeti ono što Niče naziva problemom znanosti.
U Predigri na pozornici, u prvi plan dolazi zahtjev za sveobuhvatnosti, kroz raspravu pjesnika, lakrdijaša i direktora pozorišta, gledamo tri različita pogleda na umjetnost. Tu Goethe govori o samom procesu stvaranja, naglašava taj proces, a kako navodi Knight Wilson, i Dante u svojoj Božanstvenoj komediji propituje taj proces, njegovu povezanost sa božijim stvaranjem, pa tako i Ilijada i Odiseja počinju onim dozivanjem muza, dozivanjem inspiracije, što je opet, jedan specifičan način govora o tome šta je pjesništvo i šta je uloga pjesnika.
Obuhvatiti cijeli svijet i objasniti ga- to je zadatak koji pred sebe stavlja Goethe, a to je ujedno i zadatak stavljen pred Fausta.Goethe je svog Fausta zamislio, kako navodi Pero Slijepčević u svojoj knjizi O njemačkoj književnostii kulturi mimo svih okvira, ne samo okvira pozorišta, Faust je Gete mimo Getea.Ono što uspijeva književnost, umjetnost, jeste da uhvati pojedine trenutke, detalje, i da ih stavi u prvi plan. Nauka to ne čini, religija to ne čini. Nauka, iako stoji, kako kaže Edin Pobrić u svojoj knjizi Univerzum simpatije: od slučaja do nužnosti, nasuprot religiji, želi, baš kao i religija, svijet obuhvatiti u cjelini, pričajući o cjelini, o svijetu od njegovog nastanka do nestanka, ali opet ne uspijevaju obuhvatiti vrijeme. Ono što čini Goethe, jeste da uzima legendu o doktoru Faustu, o pojedincu koji u sebi nosi svo znanje svijeta i kroz njega, kroz njegova iskušenja želi objasniti prirodu ljudskog roda, prirodu odnosa dobra i zla, pokušava odgovoriti na ona elementarna pitanja, a sama legenda, kako navodi G. Lukač u svojoj knjizi Gete i njegovo doba, nešto je što svojim oblikom tjera Goethea da na taj način govori o svijetu. Andre Joles, u svojoj studiji Jednostavni oblici, kaže kako legenda, latinska imenica srednjeg roda u množini, a znači stvari za čitanje, u srednjem vijeku postaje imenica ženskog roda i to u jednini, što upućuje na napol obrednu djelatnost. Sama riječ legenda prestaje biti nešto što označava mnoštvo i prelazi na ono pojedinačno, ali se kroz to pojedinačno govori o mnoštvu, shema svih legendi je ista.
Faust će doći u onu krizu, doći će u stanje u kojem ga Mefisto može uzeti k sebi i to nakon scene sa Zemnim duhom, koja, kako kaže Lukač u gore navedenoj knjizi, odražava pravu tragediju ljudskog odnosa prema svijetu, prema znanju i svemu onome što čovjek želi spoznati. Faust će dozivati Zemnog duha i pri tome zvučati ushićeno, prvi dio te scene predstavlja pravu radost čovjeka koji želi da dođe do spoznaje, ali onog momenta kada spoznaja dođe, kada plamen svijeće zatitra i kada se Zemni duh konačno pojavi, Faust uzvikne: Ah! podnijet te ne mogu! Ne! Prelaz iz stanja uzbuđenosti u stanje očaja, u stanje straha je tako nagao i snažan, da u nama izaziva jedan šok, jednostavno nismo bili spremni za tu vrstu promjene, čime postajemo svjesni tragičnosti čovjekovog položaja u svijetu, postajemo svjesni tona i atmosfere koju ćemo osjećati u nastavku, naročito u prvom dijelu drame.
Nastojanje da se osvoji sanjana mjera slobode bez molitve tim dobrim slilama jednako je prodaji duše vragu. Priča o Faustu je, kako navodi Karahasan, priča o ljudskoj individualnosti i slobodi, a vidjeli smo da je pitanje slobode jedno od najstarijih pitanja, to je pitanje koje čovjek iznova postavlja i s tim nikada neće prestati. Ako čovjek ima jednu tako veliku želju- biti slobodan!, onda se u tu priču moraju umiješati i Bog i Mefisto. Bog kao neko ko je čovjeka ograničio onim što Karahasan naziva prirodnim tijelom, i Mefisto kao pobunjenik, kao neko ko je, također, težio tome da bude slobodan. Drama počinje na nebu, što je, kada u obzir uzmemo zahtjev da se obuhvati cijeli svijet, jedini način koji omogućava sagledavanje svijeta u cjelini. Sam oblik ove drame podsjeća, kako kaže Karahasan, na srednjovjekovne moralitete, a princip moraliteta je put, dakle dramaturgija stanica. Pored svega toga Goetheov Faust je i jedna pakladna igra sa povorkom đavola i vještica.
Kroz razgovor Boga i Mefista možemo spoznati Mefistovu prirodu, njegov odnos prema Bogu, njegov odnos prema čovjeku kao malom zemaljskom bogu, u Prologu na nebu oređuje se koncept samog đavola. Bog je svjestan Faustovih težnji, on ne želi spriječiti Mefista u tome da dovede Fausta na svoj put, i kroz Prolog na nebu možemo vidjeti, kako navodi Karahasan, suštinsku povezanost likova Fausta i Mefistofelesa, njihov odnos je Bogom dat, upravo onako kako je vezanost Eve i Adama predstavljena u Knjizi Postanka. Mefisto je ovdje, kao i Bog predstavljen kao glas, na nebu oblik mu nije definiran. Ono što vidimo u Prologu na nebu nije Mefistov izgled ali jeste njegova inteligencija, njegova sloboda, jedan šaljiv način na koji se obraća Bogu. Dakle, tu figura đavola još uvijek nema jasnih fizičkih obilježja, dok ćemo u filmu odmah, na samom početku, vidjeti anđele i Mefistovo lice, dok je Bog predstavljen kao sama svjetlost, njegov govor su zrake svjetlosti koje titraju. Time se još više naglašava materijalnost, tj. tjelesnost figure đavola, njegova prisutnost, dok Bog ostaje, u skladu sa srednjovjekovnom tradicijom, nešto nedodirljivo. Kako kaže Konjhodžić u gore navedenom radu, Mefisto je svjestan nemogućnosti čovjeka, tog malog zemaljskog boga da spozna cijeli svijet, svjestan je tih uzaludnih pokušaja, svjestan je ranjivosti položaja čovjeka, baš zbog toga što je on biće koje ima mogućnost da spozna svijet, on je taj koji ima mogućnost da ode s nebe kroz svijet i u pakao.
Prvi put kada Mefisto dođe pred Fausta, to će biti u obliku psa i to za Uskrs, najveći krščanski praznik, dan na koji se slavi onaj momenat kada je srednjovjekovni heroj Isus Krist ustao iz mrtvih, što predstavlja jedan oblik, tj. jedan način na koji Mefisto pokazuje svoju izolovanost u tom svijetu, gdje Uskrs za njega nije ništa sveto. Tu vidimo dio srednjovjekovnih shvatanja o izgledu đavola, njegove zoomorfne odlike. Taj pas je, naravno crni pas. Crna boja je povezana sa mrakom, sa srednjovjekovnim shvatanjima noći i bića koja žive noću. U skladu sa tim, Mefistovo lice će na početku filma, kada je predstavljen bez ikakve krinke, biti obojeno crnom bojom. Mefisto je sila koja je neophodna da se čovjek ne bi prepustio lijenosti i ubio se. Faust će se naći na korak od samoubistva, on je čovjek koji se suočava sa ispraznošću definicija i to ga vodi u propast, a paradoksalno je to što će ga od samoubistva spasiti upravo Mefisto, sila zla koja dolazi u tom momentu krize. Lešek Kolakovski u svojoj knjizi Đavo u istoriji, kaže kako je borba između Boga i đavola nije veseo prizor, i mi smo učesnici te borbe, naša sudbina se odlučuje na ratištu, po kome se krećemo i igramo.To zvuči trivijalno, ali, kao i mnoge trivijalne istine, i ova zaslužuje da bude ponovljena.
S jedne strane stoji Faust, čovjek čija je sudbina već tragična, čovjek koji prodaje svoju dušu đavolu, čovjek koji je svojom krvlju potpisao ugovor, a sa druge strane stoji tragična ljubav u prvom delu i fantastična ljubav u drugom. Goethe je Fausta nazvao tragedijom, i on to zaista jeste, ali se razlikuje od tradicionalno shvaćenog pojma tragedije. Kako kaže Slijepčević, kod Goethea ne vidimo patnju kao u antičkoj tragediji, Gete neće patosa. tu ne vidimo ni neko žestoko podučavanje i didaktički ton kao u srednjovjekovnim dramskim oblicima. Goethe želi stvoriti jednu organsku cjelinu iz koje nijedan elemet neće odudarati kao nešto što tu ne pripada, pa je tako i prisustvo Mefistofela nešto što tom svijetu pripada, Goethe želi ne univerzalnost, nego totalitet. Goethe ne želi govoriti o svijetu na nivou univerzalnosti, kada bi to činio onda to više ne bi bilo umjetničko djelo, svijet bi bio predstavljen kao nešto sa jasno definisanim granicama, jasno definisanim odnosom između stvari, on ne voli ispovedanje greha radi oproštaja greha. Iako će Faustova duša biti spašena, cilj nije u predstavljanju tog spasenja, cilj nije oprost grijeha. Navikli smo da je Bog neko ko prašta, to je jedna od njegovih osobina, taj oprost smo vidjeli na mnoštvu primjera. Ono što je bitno jeste sam put do spasenja, način na koji je Mefisto, bar na tren, držao konce u svojim rukama, bitna su mjesta na koja on vodi Fausta, Faustova spremnost na učestvovanje u tom svijetu i atmosfera koja prožima cjelokupnu dramu. Na taj način se i fantastični elementi uklapaju u okvire cjeline, Mefisto jeneko ko može ići na Nebo i razgovarati sa Bogom, ali je neko ko može razgovarati sa vješticama i sa životinjama, čime se stvara jedna čulno-duhovna sredina.Mefisto je važan, ne samo zbog načina na koji je predstavljen, ne samo zbog praćenja te hronologije i razvoja figure đavola, ali i zbog onoga što unosi u ovo dijelo, važan je zbog jednog novog svijeta kojeg sa sobom povlači, svijeta koji do tada nije predstavljen na taj način.
Mefistofeles Faustu pokazuje šarolikost svijeta, vodi ga u Auerbahov podrum, vodi ga u vještičiju kuhinju, pokazat će mu atmosferu Valpurgijske noći, pokazuje mu karnevalske prostore, pokazuje mu život na onoj horizontali:
Ja moram, prvu vršeć službu
U veselu te dovest družbu,
Da vidiš: život nije crni petak.
Jer ovom svijetu svaki dan je svetak.
Ta karnevalska atmosfera se najbolje vidi u Auerbahovom podrumu, u krčmi u kojoj dobijemo jednu vrstu uvida u samu ličnost Mefistofelesa, u njegovu svadljivost i u njegove moći. Mefistofeles može, između ostalog, stvoriti i vino, što je još jedna igra sa onim biblijskim simbolima, ali vino koje on stvara dolazi iz pakla, ono gori tjerajući životinjsku ćud da izroni na površinu, kap tog vina izazove požar, ali kako navodi Mefisto: Kap čistilišta zasad samo to je.Mefisto kao da nosi pakao sa sobom, on će na svakom koraku puta skidati sloj po sloj sa aure mističnosti koja ga obavija. Kada se prvi put pojavi pred Faustom, bit će crni pas, pa će poprimiti izgled čovjeka, postepeno otkriva svoje moći, ima sposobnost da leti, može biti bilo gdje i bilo kada, razgovara sa životinja, itd. Čak i kada poprimi izgled čovjeka, u njemu ima nešto neobično, iz njega izbija hladnoća, nešto neobjašnjivo što mogu osjetiti samo oni koji su čisti od grijeha, to može osjetiti samo Margareta, nad kojom Mefisto nema moći, zato je tu Faust koji će od te bezgrešne duše napraviti jednu grešnicu kojoj u crkvi može prići zli duh. Velika je razlika u načinu na koji su predstavljene ljubav i ljepota, u prvom i drugom dijelu Fausta, ali možemo vidjeti da je i ljepota, tj. mladost predstavljena kao jedna od stvari koju Mefisto može dati. U prvom dijelu dominiraju srednjovjekovni motivi prožeti onim antičkim, dok u drugom dijelu, kako navodi Lukač u gore navedenoj knjizi, dominiraju antički motivi prožeti, tj. obavijeni onim srednjovjekovnim. Kada se Faust-starac, u vještičijoj kuhinji pogleda u ogledalo, kada bude zaslijepljen vlastitim odrazom u ogledalu, tj. kada u ogledalu vidi mladu djevojku nevjerovatne ljepote, Mefisto će mu reći:
Ne, ne! Jer žena najljepša od svih
Pojavit će pred okom ti se živa
S napitkom tim u tijelu svaku ženu
Ko prelijepu ćeš gledat Helenu.
Helena je ona žena čija ljepota sa sobom nosi posljedice, ona pripada antičkom svijetu, njena ljepota je, između ostalog, povod Trojanskog rata i već će na ovom mjestu Mefistofeles uputiti na ono što će se dešavati u drugom dijelu drame. Margareta je primjer ljepote koja je drugačije vrste od Helenine, ona je dio, tj. nju bismo mogli svrstati u onaj srednjovjekovni okvir, kao jedno biće koje se vodi po tim principima. I Margareta će pokleknuti pred iskušenjima kao i Faust, priča o toj tragičnoj ljubavi je zapravo još jedan dodatni sloj na onu osnovnu priču, njihov odnos sa sobom donosi mnoge smrti, a tu je i ona najgora od svih, smrt, djeteta, što nam na izravan način pokazuje kako Mefisto utiče na one koji su pod njegovim uticajem. Margareta nije pod direktnim uticajem Mefista, ona je pod Faustovim uticajem, dok je Faust pod direktnim uticajem Mefistofelesa, time se tvori jedan lanac gdje tragično završe svi oni koji su na neki način povezani sa samom bazom lanca, što nam još jednom govori o toj razgranatosti i širini uticaja sila zla, taj lanac se može proširiti na cijeli svijet.
Kao što je Bog biće kojemu se klanjaju svi njemu vjerni, tako se i Mefistu klanjaju oni njemu vjerni, vještica će uzvikivati:
Izgubit ću od sreće pamet svu,
Što viteza Sotonu opet vidim tu!
Na ovaj vještičin uzvik Mefisto će reagovati burno, naziv Sotona mu ne godi, to je ime koje je spominjano do te mjere da je, kako kaže Mefisto, prešlo u jedan svijet bajki, to je nešto čega se ljudi više ne boji, sama riječ je postala isprazna, ljudi su se otresli Zlog, a ostali su zli.Time govori da je on jedan od zlih, da zlo nije jednina, zlo su zapravo zla. Dante je u Božanstvenoj komediji, govorio o đavolima koji imaju različite funkcije u paklu, dok je Lucifer zaglavljen u zemlji, on je osnova pakla, da nije njegovog tijela ne bi bilo ni pakla. Ova scena nam govori o tome da, kako navodi Lukač, Mefisto govori protiv vlastitog postojanja, ili ozbiljno kaže da put Faustov ka spasenju ili prokletstvu određuje sam Faust a nikako đavo ni đavolji uticaji. Goeth je pokazao nešto drugačiju sliku na kojoj nema Lucifera, nema Sotone, nema tog Zlog, imaju samo zli, mnoštvo tih zlih, zlo i zli su nešto što je disperzno, rašireno je po cijelom svijetu, ne zavise od jednog tijela zaglavljenog u zemlju, sveukupno zlo koje projiciraju ti zli je veće, njegovi uticaji su dalekosežniji, time se vidi ono što Lukač naziva akcionim radiusom, rasponom snagesamog Mefista.
Faust učestvuje u tom svijetu, a poriče ga, Mefistofeles je vitez tog svijeta, a ukida svoje sopstveno biće, na osnovu čega Lukač dolazi do zaključka da su i Faust i Mefistofeles, u suštini, ateisti. Mefistofeles je jak onoliko koliko je Faust slab, borba dobra i zla se, u suštini, kako navodi Lukač, vodi samo u duši, ali je nevjerovatno to što je istovremeno predstavljena i borba u Faustovoj duši i neka opšta borba, u čemu vidimo onu Goetheovu težnju za totalitetom.
Mefistofeles će u jednom momentu poprimiti izgled starca i onako proročki govoriti o sudbini čovječanstva riječima:
Za Sudnji dan je puk taj zreo već,
Jer zadnji put se penjem na brijeg taj,
Iz bačvice je moje stalo mutno teć,
Pa stog i svijetu skoro bit će kraj.
Međutim, zlo nije predstavljeno kao nešto što će nužno donijeti kraj svijeta. U drami ćemo vidjeti mnoge smrti, Faustpo svojoj suštini jeste tragedija, ali tragedija ne govori o smrti, tragedija govori o sukobljavanju sa smrću, govori o onom momentu kada krv kapne na ugovor, govori o borbi i putu do neke spoznaje. Tragedija pruža mogućnost izlaza, na kraju krajeva, i antička tragedija uvijek donosi neko razrješenje pa makar to bilo i ono deus ex machina. Na sličan način će završiti i Goetheov Faust, u zbrku koja nastaje umiješat će se sam Bog kao neki glas koji dolazi odozgo, neka viša instanca, tako završavaju i prvi i drugi dio Fausta. Goethe u toj vezi dobra i zla, u njihovom neprestanom sukobljavanju, kako navodi Lukač, vidi neku nadu, vidi neku budućnost. Na kraju prvog dijela drame čut će se neki Glas koji dolazi odozgo, nakon čega će Mefistofeles reći Faustu: Ti k meni amo!, Faust i dalje pripada njemu, nakon toga se isti taj Glas čuje odozdo, doziva Fausta polako se gubeći. Drugi dio završava Faustovim spasenjem, tu ćemo čuti samo glas koji dolazi odozgo, nebo će se rastvoriti i napraviti prolaz za Faustovu dušu.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Alighieri Dante: Božanstvena komedija, 1-3, Pakao.
Aurelije Augustin: O državi božijoj.
Baudrillard Jean: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti
Fromm Erich: Dogma o Kristu; Bit ćete kao Bog ( radikalna interpretacija Starog zavjeta i njegove predaje.
Goethe J. W.: Faust: prvi dio.
Joles Andre: Jednostavni oblici.
Karahasan Dževad: Dnevnik melankolije.
Knight, Wilson: The christian renaissance.
Konjhodžić Edin: Figura đavola u evropskom romanu XX stoljeća.
Kolakovski Lešek: Đavo u istoriji.
Kulenović Tvrtko: Rezime- autorefleksija, umjetnost i komunikacija, prozne magije.
Lukač Georg: Gete i njegovo doba.
Nietzsche Friedrich: Rođenje tragedije.
Pobrić Edin: Univerzum simpatije: od slučaja do nužnosti.
Slijepčević Pero: O njemačkoj književnosti i kulturi.
Dunjalučar 