Aristotelov život i djelo

Aristotelov život i djelo

Aristotel je rođen 384. godine. pr. n. e. u grčkom gradu Stagiri, u Halkidiki koja je bila pod vlašću makedonskih kraljeva. Bio je sin liječnika koji je njegovao porodicu kralja Amyntasa. Tron je poslije okupirao kralj Filip, koji je svoj život posvetio osnaživanju Makedonije, čineći je dominantnom nad Grčkim polisima, dok se prije njegove vladavine ona nalazila na margini. Sa otprilike sedamnaest godina, Aristotel odlazi u Atenu i postaje učenikom Platonove čuvene Akademije. Ovdje se posvetio izučavanju matematike, etike i politike. U Platonovoj Akademiji se zadržao punih 20 godina, još uvijek učeći, ali baveći se i podučavanjem drugih Platonovih učenika. U tom periodu mora da je napisao ona djela koja Plutarh naziva platoničkim, dijalozi koji su se bavili etičkim i političkim problemima, koji su u antici bili veoma cijenjeni zbog njihova stila, ali koji nam nisu ostali sačuvani.

Nakon Platonove smrti 346. godine. pr. n. e. Aristotel napušta Akademiju, vjerovatno razočaran time što nije on postao njegov nasljednik. U svakom slučaju, otišao je u pravom trenutku. Naime, Akademija je nudila malo prostora za njegove intelektualne interese koji su se brzo razvijali. Sa nekoliko svojih drugova preplovio je Egejsko more, do obala Male Azije, gdje se nastanio u Assosu. Tu je nastavio svoje znanstvene studije i oglede, a sa posenbom pažnjom izučavao je morsku biologiju. Upitno je je li pisao išta u ovom periodu, ali iskustvo koje je tu stekao imalo je dubok uticaj na njegovo opšte shvatanje fizičkog svijeta i njegov pogled na čovjekovo mjesto u tom svijetu. Čovjek je životinja, ali čovjek je jedna životinja koju se može opisati kao političko biće, sposobno, i stvoreno od strane prirode, za život u polisu. U tom periodu, Aristotel je oženio svoju prvu ženu, koja je također bila Makedonka.

Po povratku u svoju rodnu zemlju, 343. godine. pr. n. e., kralj Filip ga poziva da uči njegova sina, budućeg kralja Aleksandra. To je radio oko dvije godine, ali čemu ga je učio i kakav je to efekat imalo na mladog Aleksandra ostalo je nejasno. Veoma malo nam je poznat Aristotelov život narednih 4 – 5 godina, ali 336. godine pr. n. e. seli se u Atenu sa svojom porodicom.

Tokom 10 godina njegova odsustva u političkom životu Atene mnoge stvari su se desile. Demostenova rječitost nije bila dovoljna da potakne učinkovit otpor sve većem zadiranju Aristotelova kralja Filipa. Nakon pobjede u bici kod Hajroneje 383. godine. pr. n. e., kralj Filip je grupisao većinu grčkih polisa u neku vrstu federacije, koja je bila čvrsto pod kontrolom Makedonije. Pripreme za pohod na Aziju su bile u toku, ali je Filip ubijen, te je na čelo te ekspedicije stao njegov sin – Aleksandar. U Ateni, mišljenja o Filipu su već dugi niz godina bila podijeljena. Pristalice makedonske vlasti bili su brojniji od bogatije više klase, gdje je Arisotetl imao prijatelja; ali je također imao i korisnu potporu u makedonskom generalu Antipateru, koga je Aleksandar postavio da ga zastupa za vrijeme njegova odstustva. Stoga, Aristotel nije imao poteškoća u realizaciji svojih želja i ambicija da Ateni uspostavi vlastitu filozofsku školu.

Budući da nije bio građanin Atene, već stranac, nije imao pravo da posjeduje imovinu, pa je sklopljen dogovor o zakupu, te je njegova peripatetička škola – Likej uspješno pokrenuta. Dakle, najvažnije i najproduktivnije razdoblje Aristotelova života, za vrijeme njegova drugog boravka u Ateni, podudara se sa razdobljem kada je Aleksandar osvajao Istok – činjenica koju nije moguće pronaći zapisanu u njegovim djelima. Vijest o Alekandrovoj smrti, bila je signal za buđenje i oživljavanje anti-makedonskih osjećaja u Ateni. Aristotel je smatrao razboritim da se iz Atene povuče na otok Euboea, gdje je umro već sljedeće godine u dobi sa oko 62 godine.

U Likeju, Aristotel je imao predavače koji su mu pomagali u podučavanju učenika. Među njima je bio i botaničar Teofrast, autor djela Karakteri, čovjek čije je učenje moralo biti raznoliko baš kao i Aristotelovo. Možda, slično regentskim škotksim Sveučilištima u 18. stoljeću, od predavača se očekivalo da podučavaju različite discipline, teorijske i praktične, a njihovi sačuvani spisi predstavljaju ono što su oni podučavali. Ali, razlika između theoretike and praktike nije uvijek ista kao između teorije i prakse. One su dvije odvojene vrste znanja, ne dva različita načina bavljenja sa znanjem. Prvo, koje se smatralo filozofskim znanjem, naučno istinito, temeljilo se na theoriji – posmatranju i promišljanju. Ova vrsta znanja uključivala je teologiju, metafiziku, astronomiju, matematiku, biologiju, botaniku, metereologiju, a o tim temama, Aristotel je detaljno predavao i pisao. Problemima praktičnog znanja Aristotel je posvetio sljedeće radove: Nikomahova Etika, Politika, Retorika, i Poetika. Naravno, navedeni problemi i znanja praktičnog znanja moraju, baš kao i teoretsko znanje da se temelje na prikupljanu i proučavanju podataka. Međutim, podaci koji, poput njih, izranjaju iz ljudskog nastojanja, drugačije su i manje stabilne vrste. Štaviše, ove znanosti imaju svoj praktičan cilj, te se od učenika očekivalo da u određenoj mjeri postanu praktičarima. Na primjer, u Etici i Politici; nije dovoljno naučiti šta su određene stvari, nego se mora znati i šta se u vezi s njima može učiniti.