Figura đavola u Bibliji i srednjem vijeku

Alexandre Cabanel, Pali Anđeo, 1847. (detalj)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Figura đavola u Bibliji i srednjem vijeku

Čovjek je pojeo sa drva spoznaje. Nije umro, kao što je zmija točno predvidjela. Postao je kao Bog. Samo ga smrtnost luči od Boga. Načinjen na sliku božju, kao Bog, ali nije Bog. Da bi to spriječio, Bog istjeruje Adama i Evu iz raja. Zmija, koja je rekla eritis sicut dei (bit ćete kao bogovi) bila je u pravu. Svijet će se, tek sa dolaskom monoteizma i razvojem krščanstva, podijeliti na dobro i zlo, na one koji stoje na strani dobra i one koji stoje na strani zla. U Starom zavjetu vidimo jednog Boga, ali je on figura koja u sebi utjelovljuje, još uvijek ne tako jasno podijeljeno, dobro i zlo, on je taj koji  nagrađuje i kažnjava. I u Starom zavjetu vidimo pojedince stavljene na kušnju, tu su Job i Abraham. Jean Baudrillard u svojoj knjizi Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, kaže kako u patnjama onih koje Bog iskušava, prije svega u Jobovim riječima možemo čuti: Zar je čovjek nešto više da od njega radiš tako veliku stvar? Da ga svaki čas iskušavaš? Ne budeš li se udaljio od mene i ne ostaviš li me samo, barem na tren, neće li to biti samo da završiš sa mnom?

Čovjek je protjeran iz raja jer se zapitao šta je to sloboda i šta bi se desilo kada bi kušao komadić te slobode. Kušajući slobodu, čovjek ostaje bez nje, ona postaje umjetno stanje. U antičkoj Grčkoj ljudi su znali samo za jednu vrstu slobode, znali su za racionalnu slobodu, dok je sa kršćanstvom došlo do razdvajanja na slobodu dobra i slobodu zla.

Kakvo to dobro i kakvo zlo čovjek saznaje jedući sa Drveta saznanja? Eva i Adam su u raju, dakle okruženi su samim dobrom koje, prema tome, moraju znati. Šta sa sobom donosi sloboda dobra, a šta sloboda zla?- to su pitanja i dileme stavljene pred Fausta koji je bio kao neka spužva koja je upijala svo znanje, sve podatke koje nudi svijet, u sebe je upijao cijeli svijet, i u momentu u kojem više nije bilo šta za upiti na onaj način na koji je on to činio, počinje se pitati koja je svrha svega toga, propituje granice učenja iz knjiga.

Kako navodi Edin Konjhodžić, u Starom zavjetu možemo vidjeti jedan specifičan odnos dobra i zla, Boga i đavola. Za sve ono što čini đavo, Bog je odgovoran. Još uvijek nema apslolutnog razdvajanja tih sila, oni jesu razdvojeni, tj. predstavljeni kao dva bića, ali dobro i zlo nisu poptuno odvojeni od figure Boga, jer je on taj koji kažnjava, on je taj koji bira neki narod, pa kazni i njega i iz naroda bira pojedinca za kojeg vjeruje da može opravdati, tj. da se može iskupiti za cijeli ljudski rod. Još uvijek ne dobijamo jasnu predstavu sila dobra i zla, a vidjet ćemo kako će se đavo sve više i više materijalizovati, postajat će biće koje je tako blizu čovjeku, biće koje se može sresti na svakom koraku, dok će Bog biti nešto apstraktno, on će postati sama svjetlost. 


Sa Novim zavjetom se slika usložnjava, đavo postaje neko biće koje je prepreka na čovjekovom putu i njegovo iskušenje. Đavo u pustinji  iskušava Isusa, Sina božijeg, a on, ne učinivši to što je od njega tražio đavo, čovjeku daje slobodu, i kreće u misiju određenu prije njegova rođenja, spasiti cijeli svijet, oprati svijet od grijeha. Isus Krist će postati srednjovjekovni heroj, onaj koji je otišao tamo odakle se niko nije vratio noseći sa sobom, na svojim plećima, grijehe onih čiji je predstavnik i vratio se među žive.  Heroj je bio onaj koji je mogao zaći u duhovni svijet, u svijet mrtvih i vratiti se živ. Isus je biće božanskog porijekla, on je Sin božiji, ali zbog onog udjela ljudskosti će biti iskušavan i na kraju patiti upravo zbog ljudskosti i za ljudskost. Kako navodi G. Wilson Knight u svojoj knjizi The Christian Renaissance, Novi zavjet ima mnogo poveznica sa shvatanjem mitova u  antici, prije svega tu je koncepcija Isusa Krista kao heroja, i kako navodi Knight, the story of Jesus is dramatic. Faust, iako neće ići u podzemni svijet kao što su to činili antički heroji, iako neće uskrsnuti onako kao Isus Krist, na neki način će preći postavljenu granicu, i on će zakoračiti u jednu posebnu vrstu svijeta, spoznat će svijet na jedan drugačiji način, putem zla i figure đavolaa, a tragedija, kao što je rečeno i za antičku tragediju, ne počiva na tome da li je heroj umro, ne govori o smrti heroja, nego o svijetu sa kojim se heroj suočava.

U srednjem vijeku će doći do potpune materijalizacije figure đavola, nastat će ideja da, kako navodi Konjhodžić, đavoli zavode ljude i opće s njima, počeo je strah i progon heretika i vještica.  Svijest o đavolu postaje toliko prisutna u svakodnevnom životu čovjeka da se sve ono što bi moglo donijeti neki vid zadovoljstva počinje smatrati zabranjenim, đavoljim. Paradoksalno je to, o čemu govori i Aurelije Augustin u svojoj knjizi O državi božijoj, da Bog potvrđuje svoje prisustvo, prisustvom zla na svijetu, pokazuje svoju djelotvornost upravo diobom dobara i zala. Time je prisustvo zla, na neki način opravdano, i ono je od Boga dato, ono je tu, đavo je tu da bi se vidjelo ko je pravi vjernik a ko nije, da se napravi razlika, kako kaže Augustin, između slame i zlata koji gore u istom ognju, gdje zlato blista a slama se dimi.

Tijelo će postati grijeh, bilo koji oblik tjelesnosti se kažnjava, jedino tijelo o kojem čovjek smije razmišljati je izmučeno tijelo Isusa Krista. Đavo je predstavljen kao pola životinja, a pola čovjek, uvijek sa rogovima, i kako navodi Konjhodžić, od Dioniza potičepovezanost jarca s đavolom. Dioniz, dionizijski princip, princip koji govori o životnosti i uživanju u životu, princip iz kojeg, kako navodi Niče u Rođenju tragedije, nastaje tragedija, suprotno je srednjovjekovnom načinu mišljenja. Sasvim je logično i razumljivo to da baš od Dioniza, tog raskalašenog mitskog bića, boga vina i opijenosti, potiče srednjovjekovno povezivanje jarca i đavola, ali ne smijemo poistovijetiti Dioniza i đavola. Ono od čega odustaje srednji vijek jeste uživanje u životu, a to je dionizijski princip, odustaje od spoznaje čovjeka kao jednog seksualnog bića, a posvećuje se vjeri u vječni život, život nakon smrti.

Bog je rekli smo, u srednjem vijeku predstavljen kao sama svjetlost, on je svugdje, a dolazi odozgo. Nasuprot bogu stoji jedna moćna ličnost i osporava mu vlast na nebu i na zemlji: đavo. Apsolutno zlo je Lucifer, đavo koji je sav u tijelu, predstavlja tijelo zaglavljeno u zemlji, predstavlja osovinu oko koje je izgrađen Danteov Pakao. Bačen je s neba i svojim padanjem je razorio utrobu zemlje, otvarajući prostor grijehu i carstvu grijeha- paklu, i svojim tijelom koje pada je, o čemu govori Muhamed Dželilović u svojoj knjizi Slaveni o Danteu, stvorio krugove pakla. Tijelo je grijeh, oni koji su u paklu su previše pažnje posvećivali tjelesnim užicima, pa im sada duša pati vječno. Različite epohe na različite načine uzvikuju ono što uzvikuje i antička tragedija, Vjerujemo u vječni život. Čovjek srednjeg vijeka uzvikuje da vjeruje u vječni život, ali život nakon smrti, čovjek je i dalje uglavljen u vertikalu, ali sada na vrhu nisu bogovi, nego Bog. Bog je, kako navodi Karahasan, čovjeku dao jednu privilegiju, učinio ga je drugačijim od svih bića, dao mu je dio sebe, ali je čovjeka udaljio od niza duhovnih bića jer mu je dao materijalno (prirodno) tijelo.

U Geteovom Faustu ćemo naći mnoštvo elemenata srednjeg vijeka, simbol Homunkulusa je nešto što je preuzeto, kako navodi G.W. Knight u gore navedenoj knjizi, iz te srednjovjekovne tradicije, Mefisto je biće koje može mijenjati svoj oblik, u jednom momentu može izgledati kao čovjek, a u narednom poprimi oblik neke životinje, crnog psa.  U filmu ćemo vidjeti i to vjerovanje da je đavo neko koga možemo sresti na svakom čošku. Na samom početku filma, kada ga vidimo samo mi gledatelji,  Mefisto pokazuje svu svoju moć lebdeći nad cijelim gradom, obavijajući ga svojim crnim krilima, blokirajući svjetlost staje na put samom Bogu,  time dokazujući da je biće koje može u svakom trenu vidjeti sve, može vidjeti bilo koga i doći bilo gdje. Bog ne može, a to nam postaje jasno čitajući Danteov Pakao, čuti one koji su u paklu, Frančeska će, dok je vjetrovi strasti bacaju po stijenkama pakla, uzvikivati kako bi voljela da je Bog može čuti, makar na tren. Đavo, s druge strane, može otići na nebo, na razgovor sa Bogom, a može biti i na zemlji i u paklu, dok je Bog figura koja je utjelovljena, ili bolje reći, predstavljena kao svjetlost koja mora biti i mora dolaziti samo s visine, odozgo. Ta jedna scena na početku filma je dovoljna da sumira cjelokupnu tradiciju i razmišljanja o tome šta je đavo.


Autorka:Zerina Kulović

Upute na tekst:

Alighieri Dante: Božanstvena komedija, 1-3, Pakao.
Aurelije Augustin: O državi božijoj.
Bahtin Mihail Mihajlović: Stvaralaštvo Fransoa Rablea.
Becker Ernest: Poricanje smrti.
Berđajev Nikolaj: Duh Dostojevskog.
Baudrillard Jean: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti.
Dželilović, Muhamed: Kalhasovo proročanstvo.
Dželilović, Muhamed: Slaveni o Danteu.
Fromm Erich: Dogma o Kristu; Bit ćete kao Bog ( radikalna interpretacija Starog zavjeta i njegove predaje.
Goethe J. W.: Faust: prvi dio.
Joles Andre: Jednostavni oblici.
KarahasanDževad: Dnevnik melankolije.
Konjhodžić Edin: Figura đavola u evropskom romanu XX stoljeća.
Kolakovski Lešek: Đavo u istoriji.
Kott Jan: Kameni potok: (eseji).
Kulenović Tvrtko: Rezime- autorefleksija, umjetnost i komunikacija, prozne magije.
Le Goff Jacques: Srednjovjekovna civilizacija zapadne Evrope.
Lukač Georg: Gete i njegovo doba.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤