Karim Zaimović, rođen je u Sarajevu 1971. godine. Od malena pokazuje sklonost ka crtanju i pisanju, a posebnu naklonost pokazuje umjetnosti stripa. Već sa 15 godina počinje sarađivati sa Radio Sarajevom, a kasnije piše za novine i časopise, uključujući Dane, Avaz, Oslobođenje, itd. Nakon završene Prve gimnazije u Sarajevu, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, ali se ubrzo prebacuje na studij Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Bio je jedan od pokretača časopisa Fantom slobode, gdje je obnašao funkciju zamjenika urednika. Poginuo je 1995. godine u Sarajevu kao civilna žrtva rata, a posthumno je objavljena njegova zbirka priča “Tajna džema od malina”, dok su iza njega ostala dva nedovršena rukopisa romana.
… Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt
Ozren Kebo: Karim Zaimović – čovjek koji je naslutio svoju smrt
Ne znam tačno kad je onaj stvarni Karim Zaimović ovo zapisao. Znam kad su ga sustigli. Prvog avgusta 1995. godine doletjele su tri granate. Druga je pala stotinjak metara daleko od njega. Geler ga je pogodio u glavu. Bio je to kraj. Kraj koji se otegao na trinaest dana kome. Čak je i nju naslutio:
Sudbina se poigrala sa mnom. Sta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu preselio sam se u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet… i to nesnosno zujanje, koje nije prestajala, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično, l o tome se da pričati na drugi način…
Zamišljam ga kako noću radi. Deset je sati, upravo je počeo policijski, grad tone u san, a njegovo vrijeme tek počinje. Napolju je minus pet. Unutra nula ili, eventualno, plus jedan. U polumraku humanitarne svijeće koja daje slabu svjetlost, ali zato dobro čađi, on sjedi nagnut nad svojim laptopom. To je njegov izbor, to da ignorira one silne derneke koji su svom silinom bjesnili u okupiranom gradu i da se asketski posveti odgonetanju znakova koji su ga opsjedali. Sati sporo prolaze. Teško je izdržati tu samoću, tu hladnoću, to beznađe, pa logističku podršku Karim dobija od nane Sejde. Otmjena starica svu noć, dok on piše, hoda jedinom slobodnom putanjom kroz sobu, od kredenca do ležaja i nazad, ni za trenutak ne prestajući sa svojim unutarnjim monologom. Dok je ona ubjeđivala davno nestalu prijateljicu u ispravnost svoje odluke da uradi to što je uradila, tamo za stolom odvijala se prava drama. Upravo je prijetila opasnost da čovječanstvo zauvijek ostane bez strašne tajne o džemu od malina. Baš tu, za tim starinskim stolom, pod svjetlošću te nekvalitetne svijeće, svega desetak kilometara vazdušne linije od Pala, otvara se čudesni svijet intriga, špijunaže, istraga, a svim tim fenomenima zajednička je jedna stvar – strast. Karimova strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom, strast za stvaranjem jednog novog svijeta, pošto se ovaj postojeći upravo u tim trenucima razrušavao pod granatama…
Njegov naum bio je lukav. Dobro raspoređenim historijskim zamkama – jer historija je, znamo to dobro, tek materijal za manipulaciju, literarnu ili političku, to je sasvim svejedno – ovaj intrigantni pisac namjeravao je da usamljenost i nevažnost Sarajeva, baš kao i svoju osobnu, nadide dramatičnim otkrićima. Isključivi zadatak tih otkrića bio bi da našu skrajnutu varošicu – skrajnutu samo u geografskom, ne i u historijskom smislu – ponovo vrate u centar svjetskih zbivanja, gdje joj je jedino i mjesto. Put do vraćanja te nasilno otete slave vodio je preko mreže davno izgrađenih, potom zaboravljenih, pa onda zahvaljujući ovom rukopisu ponovo otkrivenih podzemnih kanala. A tamo su čekali džinovski pacovi…
Sve što je u ovoj knjizi objavljeno ostalo je nedovršeno. Čak i one priče koje imaju prividan kraj. Košmarna rečenica govori o nedovršenom poslu i o uslovima u kojima je zbirka nastajala. Pisao je u laptopu, bez mogućnosti da isprinta tekstove, što je preglednost napisanog svodilo na najmanju moguću mjeru. Pisao je pod svjetlošću svijeće, koja je tu preglednost dalje sužavala. I, na kraju, pisao je noću, u hladnoj sobi, što naše sposobnosti bitno ograničava. Kasnije je namjeravao, to sam saznao iz razgovora s njim, ali i konsultirajući više pouzdanih svjedoka, od njegovog oca, majke i sestre, pa do najbližih suradnika, da višestruko pročisti pripremljeni materijal. Pošto to nije stigao da uradi, jer jedna stvarna granata sa Pala nepogrešivo je slijedila putanju i zadatak svoje dvojnice iz Karimove priče, namjeravao sam da se osobno upustim u taj “mazohistički poduhvat”, kako su ga neki okarakterizirali. Ali samo namjeravao. Opasni ogranak sarajevskih masona, “T-2” (što je, upućeni kažu, tek skraćenica od punog naziva “Tulumba dva”, a to je opet, tvrde oni još upućeniji, tek sažetak drevnog bosanskog naputka koji u cjelosti glasi: “Nikad ne jedi prvu tulumbu, jer je njena agda najotrovnija; jedi drugu”, a kojeg su – taj ogranak – sačinjavali Zdravko Grebo i Marko Vešović, dva krajnje mutna i opasna tipa, višestruko povezana sa američkim i evropskim ložama), spriječio me u tom naumu, organiziravši pravu hajku na mene.
Tako sam, spašavajući sopstvenu kožu, ove priče u život morao otpustiti u njihovom originalnom, ali neadekvatnom i mjestimice neprohodnom obliku. Ponudu pomenutog ogranka da za drugo izdanje pripremim svoju verziju Karimovog rukopisa, sa gnušanjem sam odbio, jer ja se u taj posao nisam htio upustiti radi sebe, nego radi Karima. Tako knjiga u štampu odlazi onakva kakvom ju je uobličila prerana smrt njenog autora. Nije mi preostalo ništa drugo nego da konstatiram kako je stvarni život cinično isposlovao zaplet iz njegove priče “Granata”, u kojoj glavni junak, koji se, kakve li zaprepašćujuće slučajnosti, također zove Karim Zaimović, iza sebe ostavlja nedovršenu priču jer je granata uletjela u studio u kojemje on tu priču upravo privodio kraju.
Taj uzajamni, isprepleteni odnos mašte i stvarnosti, u kojem je mašta stvarnija od stvarnosti, a stvarnost nevjerovatnija od mašte, jer je teško uhvatiti onaj trenutak kad se pretapaju jedna u drugu, natjerao me je da se upustim u neizvjesno i nadasve opasno istraživanje za koje sam u tom trenutku mislio da će biti rutinski posao. Ali ne određujemo mi šta je rutina, niti unaprijed možemo znati ishod bilo kojeg poduhvata u koji se upustimo. Ono što su mi dostavili moji izvori još jednom me je uvjerilo da rutina, u stvari, ne postoji, pogotovo kada se unaprijed računa sa njom, da je cijeli ovaj život neizvjestan, a da nas neizvjesnost opskrbljuje najnevjerovatnijim obratima. Preda mnom se otvorio svijet koji sam do tada s prezirom ignorirao, svijet u kojem je postojala čvrsta veza između Poncija Pilata, templara, CIA-e, džinovskih pacova, podzemnog Sarajeva, Radio-Zida, sarajevskog magazina “Dani”, tog legla masona i najmoćnijih špijunskih organizacija, odmetnutih krava-terorista iz jednog sela na sjeveru Norveške, tamo prema Grenlandu…
Zato treba upozoriti naivne, dok još ima vremena i dok još nije kasno, da ništa na ovom svijetu nije slučajno, da je sve povezano tananim nitima uzroka i posljedica, potreba i zadovoljstva, sklonosti i odbojnosti.
U stvari, kad sam na kraju povezao sve raspoložive podatke, preda mnom se izatkala priča čiji je autor mogao biti samo jedan takav majstor manipulacije kakav je Karim. Ostala je još samo jedna sitnica, da se odgovori na završno pitanje i tako zauvijek sklopi mozaik koji je prijetio da, svojom misterioznom nesavršenošću i katastrofalnim konotacijama koje je ta nesavršenost sijala svuda oko sebe, izazove novu lavinu intriga, istraga i misterija, popraćenih serijom nerazjašnjenih ubistava: dakle, da li je Karim Zaimović, taj neviđeni majstor manipulacije, bio agent CIA-e, tajni špijun KGB-a, mason, daleki potomak templara, ili je sve one konstrukcije zapravo preuzeo iz čarobnih priča svoje nane. Da bih otkrio odgovor na ovo pitanje, trebao mi je završni dokaz: “Zbirka propisa o porezima u Kraljevini SHS”, broširana monografija firme “Husić i kćerke”, obnovljeno izdanje iz 1939. godine, u čijim se koricama nalazila brižljivo sašivena stravična tajna o porijeklu Karimovih rukopisa…
Uz pomoć svojih izvora iz MUP-a, a na osnovu informacija mog pouzdanog dojavljivača iz inostranstva, te opsežne i na vrijeme sklonjene dokumentacije Osnovne organizacije Saveza komunista Centar Sarajevo, došao sam do knjige, pažljivo rasparao korice, pronašao tajni spis i zapanjio se od onoga što sam pročitao. Napisat ću to što sam otkrio, pa šta bude, nije me strah. Ja se nikad i ničeg nisam plašio. Karim je, zapravo, bio savršen.
Izvor: Karim Zaimović, Tajna džema od malina – pogovor Ozrena Kebe
Dunjalučar 