Proza: Zdravko Odorčić

Zdravko Odorčić

Želeći umrijeti, samo je zaspao

Zgužvan u polusrušenoj kući, bez prozora i vrata, buljio je u rupu stropa kroz koju je ulazila bjelina mjeseca. Žuljao ga je limeni poklopac posude na kojeg je slučajno sjeo dok je uzimao izlizanu žlicu, koju je netom utopio u juhu loveći jednu zalutalu muhu. Srkao je hladnu želatinu i dalje virkajući u svijetlu mjesečevu zraku, a svakim gutljajem stvarao si bol na klimavom iskvarenom zubu. Oči su bez treptaja upijale svjetlost koja je postajala sve srebrenija, bljeskajući se iznad čela. Dno posude cviljelo je zvukom zagrebene žlice u prazno. Nije čuo iritirajuće zvukove. Ni lomljavu metala i stakla kad je posudu bacio u sudoper, u kojem danima nije bilo vode i čija je slavina samo ponekad kapala, osobito u doba kiše.

Bjelina svjetla mu ispuni svaki kutak oka, lice mu dobije beskrvnu, ispijenu boju. Blijed kao i krpa koja neoprana visi na čavlu iznad zahrđale peći na drva. Obasjan neonskom svjetlošću, za koju je u gostionici prijateljima govorio da je pošast jer se gubi prirodnost i kako žarulje bolje svijetle od ovih ekoloških, od kojih ćemo svi izblijedjeti i ostati slijepi, a koje nam sada nameću kao jedino rješenje.

– Ma, moš’ mislit. – šapne.

Ne želeći pomaknuti glavu niti trepnuti kapcima, napipa toplu bocu s koje se odlijepila naljepnica. Dlanom obriše vrh i usnama obuhvati staklo, a rakija klizne u usta pa u grlo, ispirući tako jednjak zaostalim naslagama masne hladne juhe.

Ispivši do kraja, baci bocu u sudoper ne slušajući lom stakla. Čuo je jedino kako je iz slavine kapnula kap i prosula se negdje po neopranim šalicama. Mjesec se već nazirao rupom i jasno se oslikavala paučina i omanji pauk koji je motao niti oko noćnog leptira. Osvijetli i oronuli okvir u kojoj je uokvirena blijeda slika žene.

Strese se ledenom zimom i zadrhti. Iz očiju krenu suze. Liju kao potokom tjerane. Okrene se. Šakom udari u zid ispod same fotografije. Nije osjetio bol. Samo se tuga razlila obrazima. Srcem stegnula mržnja.

– Zašto si mi je uzeo? – prošapta plačem i ovu večer.

Mjesec se odavno ugasio jutarnjim svitanjem. Skvrčen uza zid zajeca usnama prislonjenim na hladnu ciglu. Pauk mu je prešao preko lica. Želeći umrijeti, samo je zaspao. U snu je sanjao kako je ovoga jutra za njom umro.

Žuljao ga je desni palac

Još u rodilištu mu se zapetljalo desno stopalo o babičin zlatni lančić kada se onako, još klizav od hladne vode, odgurnuo nogom o njezine poveće sise, a palac se omotao oko ringlice privjeska.

Vrisnuo je plačem prvi udah prije nego li ga je pljesnula po goloj guzi. Slijevale su se krokodilske suze po njezinim grudima dok ga je nosila majci u naručje. Kada je osjetio prvi mliječni majčin nektar samo je zajecao.

Od tada je cijeli svoj život osjetio žuljanje u desnom palcu. Svaka obuća mu je bila tijesna baš na desnoj nozi i tako je hodao nažuljan bolom. I desna čarapa ga je žuljala. I nogavica ga je žuljala ako je bila nešto duža od uobičajenog. Što je bio stariji žuljanje palca se proširilo na žuljanje oka. A od oka žuljanje se prenijelo na mozak.

Ako ga nije uobičajeno žuljalo, netko bi uvijek učinio da ga zažulja. Profesorica iz matematike mu je stala na palac sa svojom crvenom štiklom od čega je, povrh svega, dobio žulj.

Isti žulj pričepio mu je otac negdje u osamnaestoj, a fakultet mu je žuljao mozak do neke dvadeset i pete.

Za dlaku je izmakao nagaz prekrasne plavuše s ovećim sisama i bogatim roditeljima i nekako je u isto vrijeme našao ženu koja mu nije žuljala palac, niti mozak. Njezin taban na palcu osjetio je bolno tek u srednjim godinama, kada se ona zaljubila u prvu susjedu s kojom je otišla Kanadu.

Njezinim odlaskom godinama se sam saplitao i palcem udarao u prazna jutra i očekivanja boljeg sutra. Usput je žuljao mozak o koricu kruha boreći se za opstanak i čisto preživljavanje, tražeći po kontejnerima nečiji slučajno bačeni kupon milijunske lutrije.

Već u poznoj životnoj dobi rupa na cipeli pokazivala mu je vlastiti palac koji ga je i dalje žuljao, iako je bio slobodan, na zraku. Jedino ga je mozak sve manje žuljao godinama zaborava. Jednoga sunčanog jutra, uz cvrkut ptica i toplinu sunčevih zraka na tijelu,
probudio se mrtav.

Nije više osjećao žuljanje palca, niti žuljanje mozga. Po prvi puta od rođenja nije osjetio bol.

Rukom je prešao preko lica i opipao prvi osmijeh, vjerujući kako će bezbolno zakoračiti među anđele i u onaj bolji i ljepši posmrtni svijet.

Čekao je trenutak.

Čuo je zakucavanje sanduka. Zemlju koja je sipila na njegov grob. Sve je utihnulo. Mir, tišina. Čekajući bljesak raja, u mraku otvori oči.

Stisnut u smrtnom kovčegu daska mu je pritiskala desni palac.


Bajka o kušačici hrane

Kao i svakoga dana i ovoga je jutra uredno u bijeli ubrus spremala viljušku, nož, žlicu i srebrni pehar. U malu bočicu sličnu epruveti, natočila je oleandrove juhe.

Ispred malene kuće zaustavio se raskošni fijaker u kojega se udobno smjestila kušačica hrane, pokrivajući noge vunenim pokrivačem.

Na stražnjem ulazu za služinčad čekao ju je glavni kuhar. Ubrzano su krenuli do kuhinje. Usput su joj ostala služinčad prihvaćala kaput, rukavice i šešir. Veliki drveni stol s mramornom pločom bio je ispunjen delicijama, a miris je mamio nosnice i poticao usta da sline. Pomoćni kuhari stajali su u špaliru.

Glavni joj je kuhar kavalirski namjestio stolicu u koju je sjela i, ugodno se smjestivši, iz torbe izvadila svoj pribor za jelo.

Uredno ga je složila na ubrus. Ispravila se u stolici i blago rukom dala znak da kušanje hrane i pića može početi.

Pomoćni su kuhari donosili sve od juhe do slastica, a ona bi u posebnoj posudi s toplom vodom poslije svakog kušanja oprala pribor, uredno ga brišući.

U trenutku kada je uzimala posljednji komad, pojavio se osobno kralj. Uznemirena služinčad klanjala mu se.

Prišao je kušačici hrane i zanijemio od njezine ljepote. Ona se podigne i naklonila mu se, ali on joj to nije dozvolio. Naklonio se i poljubio joj je ruku. Naredio je dvorjanima da je odvedu u njegove odaje i pripreme objed za njih dvoje.

Ubrzo su sjedili za dugačkim stolom prepunim sve one hrane koju je ona kušala. Kralj joj nazdravi uz osmijeh dobrodošlice.

Promatrala ga je bez straha. Njezina majka je kušanje hrane naslijedila od njezine bake, a ona od svoje majke. Generacijama je njezina obitelj kušala kraljevska jela. Nitko od njih nije doživio prirodnu starost.

Kralj je u sve njih na neki način bio zaljubljen. Sve ih je obljubio i svakoj je posijao svoju klicu nasljedstva, ali o tome nitko nije nikada smio govoriti. Vidjevši je u kuhinji osjetio je da mu je ona rod. Njezinu majku je dugo silom iskorištavao, ne samo kao kušačicu hrane, već i seksualno. Sve dok se nije otrovala kušanjem. Nitko nije smio ni spomenuti da je kraljica u juhu sipala skuhani oleanrov list. Iz osvete.

Nitko nije vidio kako je ona, kušajući maločas hranu, kralju u juhu usipala spremljenu tekućinu iz bočice. Za baku, majku…

Zgaziti crva

Zagrizao je jabuku i dvojkom zuba ozlijedio nogu crvu koji je mljackao slatkastokiselkasti sok, tek blizu koštice slatkastog sadržaja.

Nije čuo njegov vrisak, ali mu se učinilo da ga je mrko pogledao buljatim okom, vidno pokazujući bijes i ljutnju.

Razmišljao je na koji način da ga otrese s jabuke i zgazi kao crva.

Crv se migoljio i krenuo u, već otprije, iskopani kanalić. Nije bilo moguće trznuti rukom kako bi ga bacio na pod. Zagrizao je namjerno jedan veliki griz kako bi razorio udubinu u kome se skrivao crv.

Otkinuo je rukom zagriženo, a crv mu se pokaže tik pred nosom, ponovo ljut i mrkog pogleda spremna za ujedanje. Ovoga puta mu je peticom zdrobio tri lijeve noge.

Jauk što se nije čuo tresao je kapljice soka koje su curile niz njegove usne, te kažiprstom pokuša čvrknuti crva. Crv uvuče nekako glavu u svoje tijelo, a on udari u meso jabuke koja se rasprši i djelić mu upadne u oko.

Suznog ga je trljao dlanom. Peklo ga je. Zasuzi mu i drugo. Jabuku odloži na stol i bijesno šakom udari po njoj.

Jednom. Dvaput. Triput.

Mahnito je po njoj udarao praveći od nje sluzavu masu u kojoj su se prelijevale tamnosmeđe koštice. Kroz suzne oči provjeravao je je li ga smrskao. Ubio.

Crv mu je, srećom, još kod prvog zamaha ispao iz tunelčića. Pao je na meku tkaninu i uhvatio se preostalim nogama. Na pidžami. Tik do džepa. Poslije drugog zamaha, od trzaja, kliznuo je do dna džepa.

Nešto kasnije, zadovoljan činjenicom kako je smrskao crva, legne u krevet i zaspi. Negdje pred samo svitanje, otvori oči i zaprepašten ugleda ogromnu glavu crva kako žvače njegovo tijelo. Nije osjetio bol, ali je vidio da nema udova. Ni pluća, srca. Krvi. Ni tijela. Ostala je samo glava.

A onda je vidio kako ga crv s ciničnim osmijehom, razjapljenih usta guta, zubima mu je smrskao glavu, već začahuren u jutarnju maglicu.

Pogled mu nije pojeo.

U suncem obasjanom danu, vidio je prekrasna leptira kako izlazi kroz prozor na šarenu livadu. Bio je obasjan jutarnjim suncem koje se zrcalilo na mirisnim kapljicama okupanim rosom.

Bilješka o autoru:

Zdravko Odorčić
 rođen je u Osijeku. Radi i živi u Zagrebu. Dramaturg je, redatelj, romanopisac i pjesnik. Urednik je preko  200  književnih izdanja.  Osnivač je KULTure sNOVA  u Zagebu i Radio snova. Već u drugom razredu srednje škole napisao je monodramu Čovjek, pas i mačka te u suradnji s ondašnjom MZ Retfala postavlja na scenu. Monodrama je imala preko 40-tak izvedbi. Kao student pokušava izdati svoj roman u vlastitom izdanju na što su novine oštro osudile, te su mu profesori sa Katedre hrvatskog jezika savjetovali da piše pod pseudonimom dok se ne slegne prašina budući da mu je prijetilo i izbacivanje s fakulteta. Od tada piše pod pseudonimom Saša Z. Odorčić sve do 90-tih godina. Pjesme su mu prevođene na slovneski, makedonski, romski, hebrejski, arapski, mađarski, bugarski, češki, malezijski, talijanski i engleski jezik. Član je Društva dramskih umjetnika Hrvatske, Matice hrvatske i mnogih drugih kulturnih asocijacija i udruga. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja kako za svoj umjetički rad tako i za društvenu angažiranost gdje preko kulture spaja ljude i na taj način se bori za mir i toleranciju u svijetu.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤