Odnos elite i mase

Franz von Stuck: Wild chase

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Odnos elite i mase:
Klasično poimanje elita i njihovo teorijsko uporište: da li odnos elita i masa stoji i danas?

Elite i mase, dihotomija je koja u svojim latentnim oblicima postoji i danas. Uvijek jedan odabrani sloj želi predstaviti svoju privilegovanost kao prirodno datu. S jedne strane, demokratska društva formalno postavljaju jednakost ljudi; s druge strane uvijek istupa jedan sloj u odnosu na druge i postavlja okvire za trajnost svoje odabranosti. Funkcionalistička poimanja su postavljale meritokratski princip prema elitama. Međutim, elite nisu oduvijek posmatrane kroz prizmu zasluga položaja. Funkcionalistički pristup naslijedio je onaj klasični u kojem su ideje intelektualaca poslužile legitimaciji fašističkih doktrina. U nastavku će biti opisano i kako.

Teoretičari elite se bave pitanjem kako i zašto manjina uvijek vlada većinom, što je činjenica koju smatraju neizbježnom u svakom društvu.  Njih prije svega zanimaju oni koji imaju moć, oni koji donose odluke o društvu. Fundamentalna teorija elita je ne samo to da je svako poznato društvo bilo podjeljeno na dva sloja, na vladajuću manjinu i većinu kojom se vlada, nego i da sva društva moraju biti tako podjeljena.

Jedno od poglavlja u Botomorovom djelu Elite i društvo jeste koncept cirkulacije elita koji je razradio Pareto. Pareto objašnjava fenomen cirkulacije elite kako u odnosu na individuu, tako i u odnosu na čitavu klasu. Pod ovim fenomenom se podrazumijeva proces u kom pojedinac cirkuliše između elite i neelite, kako da napreduje do nivoa da bude sastavni dio elite tako i do nivoa da izgubi privilegiju da pripada eliti. Također, Pareto podrazumijeva pod cirkulacijom i zamjenu čitave elite drugim elitama. Pareto objašnjava ovu pojavu promjenama psiholoških karakteristika, kako članova elita tako članova nižih slojeva. S jedne strane vladajuće elite vremenom gube vitalnost i snagu. Dekadencija postaje osnovna psihološka karakteristika vladajućih elita. Takvo stanje dovodi do slabljenja pozicije kako pojedinaca u sklopu elite tako i samog vladajućeg sloja. S druge strane, u nižim slojevima društva raste snaga i spremnost da zauzmu nove pozicije. I Moska i Pareto su se bavili, dakle, elitama u smislu grupa ljudi koji direktno ili indirektno utiču na vršenje vlasti. U isto vrijeme su smatra da je ”vladajuća elita” ili ”politička klasa” sastavljena samo od određenih socijalnih grupa. Za jednu od važnijih karakteristika intelektualne ili političke ili bilo koje elite, smatra se ta nehomogenost, odnosno nedostatak kohezije unutar takvih grupa te izražena razlika mišljenja o kulturnim i političkim pitanjima. Širenje i povećanje elita se na neki način razlikuje od klasičnog oblika stvaranja elita. Možemo reći da elitne skupine postale manje ekskluzivne od njenih početaka. Kao razlog može se navesti meritokratski princip koji se proširio u šire slojeve te tako omogućio ljudima različitih svjetonadzora pa i profesija da postanu članom elite. Tada elite postaju otvorenije, pristupačnije ali sa manjkom generalne orijentacije. Da li je to slučaj bio i sa klasičnim oblicima?


Pitanje uspjeha nacizma nakon Drugog svjetskog rata privuklo je pažnju mnogih autora sa psihoanalitičke perspektive. Uspon nacističke stranke potaknuo je članove frankfurtskog Instituta na istraživanje o članovima Weimarske Republike. Adorno, kao jedan od utemeljitelja Instituta pokušao je otkriti šta to čini potencijalno fašističkog pojedinca. Adorno je, sa skupom od nekoliko autora, objavio knjigu Autoritarna ličnost u kojoj se upravo bavio sociopsihološkim implikacijama razvoja te ličnosti. U brojnim svojim knjigama iznosio je kritiku totalitarističkih sistema nacizma i fašizma vođen sviješću o grozotama Auschwitza. Adorno je uočio da se javno  mišljenje pojedinca mijenja u skladu sa mijenjanjem javnog mijenja. Kada se javno mijenje promijeni, određeni pojedinci su skloni prilagođavanju. Stoga je Adorno vidio važnost u analiziranju karakternih crta ličnosti pojedinca. Naravno, još od Bergera i Lukmana uviđamo važnost socijalizacije kako primarne tako i sekundarne gdje se stjeću osnovne crte ličnosti. Kao pojedinci kroz primarnu socijalizaciju stjećemo odgoj, a kroz sekundarnu određenu ulogu u društvu. Određena uloga u društvu povezana je sa činjenicom pripadanja određenim slojevima, grupama. Pripadnost grupama se uvijek veže za neke osnovne interese pojedinca, ali kada gledamo kroz masovnu psihologiju, posebice na Psihologiju gomila Le Bona, onda takvi intresi i pripadnosti određenim grupacijama imaju drugačije značenje. Kako bi postigla uspjeh u društvu, fašistička propaganda ne može biti usmjerena na racionalni interes za samoočuvanje nego se uglavnom poziva i ”udara” na emocije, neke iracionalne strahove i sl. Supek u predgovoru ”Psihologije gomile” piše da gomile imaju instinktivnu potrebu za vođama i za pokoravanjem, a vođe se lako nameću, jer iskorištavaju njihovu lakovjernost veoma jednostavnim postupcima propagande. Kao jedan od primjera: Hitler je to volio raditi uvečer i s upaljenim bakljama. Musolini danju s nakićenim trgovima i povorkama. Le Bon uočava da svjesne osobnosti pojedinca nestaju prilikom uključivanja u mase te da se ideje i osjećaji svih uključenih u grupu upravljaju u istom smjeru, formirajući ”skupnu dušu”. Najznačajnije obilježje psihološke mase jeste upravo njena ”zajednička duša” koja se razlikuje od pojedinačnih duša njenih pripadnika što omogućava samoj masi da misli, osjeća, djeluje drugačije nešto što bi djelovao i osjećao sam pojedinac.

Bauman je, slijedeći liniju mišljenja od Adorna, objašnjavajući holokaust ukazao na skrivenu i kobnu narav same modernosti. Za Baumana holokaust se treba jasno shvatiti ne kao slika na zidu nego kao prozor u svijet kroz koji moramo gledati, kako on i na početku svog djela navodi. On holokaust tumači kao karakteristično moderan fenomen osmišljen i proveden u modernom racionalnom društvu, na visokom stepenu naše civilizacije i na vrhuncu ljudskih kulturnih dostignuća. Zbog toga holokaust, unatoč tome što je tragedija židovskog naroda, nije samo ”židovski problem” već problem moderne civilizacije kao takve. Populacija koju čini više od 20 miliona ljudi ubijena po Hitlerovoj zapovjedi, od čega na Židove otpada broj od 6 miliona tragično pogubljenih nevinih žrtava. Postavlja se pitanje, kako se ovakvo nešto moglo desiti u srži najciviliziranijeg dijela svijeta? Podsjetit ćemo se najdominantnije definicije moći u sociologiji, a to je Weberova definicija: moć je mogućnost da jedan čovjek ili više ljudi sprovode sopstvenu volju u kolektivnim postupcima, čak i uz otpor ostalih koji u tim postupcima učestvuju.

U sučeljavanju dvije paradigme, jedne koja propagira superiornost, a druga koja meritokratski princip uvrstava u proces selektivnosti neophodno je napraviti jednu sredinu. Demokratska društva imaju određenu dozu otvorenosti,ali ta doza otvorenosti nije toliko propustljiva koliko se čini. Možda Micheals nije daleko od istine kada kaže da je oligargizacija imanentna s obzirom da i savremena društva koja su ponosna na svoju demokratičnost nisu baš toliko demokratska. Ekonomsko-politički slojevi na različite načine zatvaraju ulazak u svoje krugove,a oni koji uđu nakon što zadovolje niz kriterija moraju igrati prema njihovim pravilima. Reprezentativna demokratija je u šaci određenih uskih slojeva, a glavne tendencije organizacije društva su nerijetko nametnute i donesene unutar zatvorenih krugova neovisno o masi. Ipak možda, masa je i za “demokratske čelnike” ipak samo bezlična gomila.


Autorica: Esma Kulalić

Upute na tekst:

Thomas Tom Bottomore: Elite i društvo.
Gustave Le Bon: Psihologija gomila.
Kate Nash: Savremena politička sociologija.
Andriana Benčić: Pouke Holokausta.
Michael Hartmann: The Sociology of Elites.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤