Od signala do šuma “U Čarobnjakovim šeširima”

Saša Džino

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Od signala do šuma[1] u Čarobnjakovim šeširima


U Čarobnjakovim šeširima, Saša Džino, Fildžan pun opskurnosti, 2020.
Naslovnica i ilustracije u knjizi: Marko Gačnik


Počevši od zbirki kratkih priča Srce od plastike i Mrtvačke mrlje, Saša Džino nastavio je svoje pismo razvijati kroz žanr liminalnog horora – sa karikaturama tipičnih likova iz sarajevske stvarnosti, smještenim na jezive proscenijume – doveo je svoj fiktivni svijet do potentnog prostora romana u Šejtanovom goblenu. Međutim, od tog trenutka svjedočimo promjeni žanrovskog usmjerenja njegovih djela, koja počinje sa fantasy romanom Električni okean a, u strukturno dosta zahtjevnijem izdanju, i u novom romanu U Čarobnjakovim šeširima.


Štaviše, u promotivnoj najavi romana nalazi se fraza bajka za odrasle, a njenu zvučnost prihvatilo je već nekoliko medijskih članaka. Ukoliko krenemo od pretpostavke da se ovdje radi o romanu, koji za svoj strukturalni i tematski predložak uzima bajku, odnos (sukob?) termina roman i bajka nudi nam nekoliko toposa diskusije.

Dosadašnje naznake književne poetike Saše Džine odlikuju se konstantom vješto napisanih, prepoznatljivih likova – karaktera koji svoju sudbinu, u svijetu savitljivih rubova ispod koji viri neman straha, ostvaruju na tragu pripovjedačevog strogo uštimanog sunovrata. U karikaturalno ustrojenom svijetu, likovi ipak uspijevaju ne postati funkcije mehanizma tog svijeta – Džinin (već ustaljeni) metoda za ovo jeste što likove gradi kao odjek Sarajlija, svedenih na tipološke radnje kao parodijom njihovog karikaturalnog života. Na taj način, Džinini likovi uvijek prizivaju, čak insistiraju, na vantekstualnom kontekstu teksta u kom su se obreli – tome je dodat i diskurs lokalnog žargona koji likove međusobno diferencira. Utoliko oni jesu romaneskni, po Bahtinovoj definiciji, likovi/ljudi koji posjeduju riječ – a ta riječ, kao signal njihovog svjetonazora, središnji je pozor Džininih romana.

Likovi u bajci nemaju ovu mogućnost diskursa, niti im se karakter razvija preko granica utvrđenog kalupa. Protagonist na neki način biva izabran za izvršenje svoje sudbine – njegovo djelovanje podređeno je višem cilju, a i ako tomu nije slučaj u toku bajke, njen kraj svakako zahtijeva junakov čin dobra, kojim uspostavlja opći sklad u svijetu naivnog (crno-bijelog) morala.


U Čarobnjakovim šeširima počinje od romaneskno skrojenih likova i uključuje pet narativnih linija. Čitatelju je signalizirano o kojoj od pet linija se radi u pojedinom poglavlju već samim njegovim naslovom – svako poglavlje nazvano je po liku iz čije perspektive će biti ispričana radnja. Ovu metodu strukturiranja radnje susrećemo i u G.R.R. Martinovom književnom serijalu Igra prijestolja. U tom fiktivnom svijetu, ime lika znači pripadnost porodici, ime je označitelj sudbine. U U Čarobnjakovim šeširima, imena likova služe kao oznaka njihovog identiteta u staroj i novoj stvarnosti (npr. Pahulja – Div) – uvodno poglavlje u kom se lik prvi put predstavlja čitaocu započinje rečenicom tipa: Zemlja je obišla oko Sunca… otkad se on/a rodio/la; čime se kontekst poglavlja sužava od svevideće (čarobnjačke?) fokalizacije pripovjedača ka ograničenoj fokalizaciji lika. Lik se od samog početka učešća u radnji romana naslućuje kao jedan od kotača pripovjedačevog mehanizma. Ovo je još jedna odliku koja Džinin roman povezuje sa Martinovim. Tobias Steiner, u tekstu Steering the Author Discourse[2] opisuje Martinovu metodologiju naracije kao interni realizam, uvjerljiv i realističan opis likova u fantasy svijetu, vođen mehaničkim ratiom kauzalnosti ljudskih interakcija. Strog mehanizam fiktivnog svijeta odlikuje i U Čarobnjakovim šeširima.

Štaviše, ovaj mehanizam nije samo naratološki aspekt romana, već se u njemu i tematizira, tj. roman na njega autoreferira. Počevši od pet razdvojenih narativnih tokova koji se postepeno isprepliću, da bi se potom spojili u jednu, glavnu radnju romana, U Čarobnjakovim šeširima prati svoje likove od rasparčane stvarnosti do cjelovitog Čarobnjakovog svijeta. Taj put pomno orkestrira narator, dopuštajući likovima fokalizaciju, no i taj aspekt do kraja romana potpuno nestaje. Drugim riječima, što se više primičemo posljednjoj stranici romana, to se obrisi likova, svijeta i njihovog odnosa postepeno gube, poglavlja se više ne zovu ni po likovima, već po – Čarobnjakovim šeširima. Postepeno, Čarobnjak iza kulisa dolazi na scenu. Štaviše, on je svuda, njegovo prisustvo kao da klizi sa stropa do gledališta. 

U trenutku kada likovi otkriju Čarobnjakov svijet, svako od njih prepoznaje izvjesnu svrhu, koju bi u njemu mogao/la ispuniti. Ovo se posebno odnosi na Pahulju i Bilala, koji postaju Div i Vitez od Praznine – personifikacije dobra i zla. Od spomenutog trenutka, Džinin roman poprima odličja bajke – to se vidi u ovoj, novootkrivenoj sudbini, ulozi likova u Čarobnjakovom svijetu. Div i Vitez postaju unutar svijeta bajkovitog, crno-bijelog morala, gdje se može biti dobar ili zao, gdje nema sivih zona. Ono što Džinin roman čini bajkom za odrasle, dakle bajkom koja sebi ne može dopustiti spomenutu naivnost morala u punom jeku, svakako je način na koji likovi pristupaju fantasy svijetu i sam opis tog svijeta – U Čarobnjakovim šeširima je parodija bajke[3]

.


Pogledajmo samo jedan aspekt usporedbe ovog romana i žanra bajke. Kao što je već rečeno, kada Džinini likovi pristupe fantasy svijetu, nastaje djelomično rasipanje likova pa tako čitatelj nailazi na niz slijepih ulica u vidu opisa koji ne doprinose karakterizaciji, već uzaludnom umnožavanju aspekata Čarobnjakovog svijeta koji nigdje ne vode. Ovo je možda i najslabiji aspekt romana U Čarobnjakovim šeširima – stil je isključivo deskriptivan, a to još više upada u oči obzirom da je bremenit bujnommaštom fantasy svijeta koju istovremeno želi dosljedno i jasno prenijeti, no ponekad se zapliće u vlastitoj egzaktnosti. U odnosu na spomenute slijepe ulice, u bajci se junaku ne može desiti takvo što – junak je od početka izabran, poseban, različit od okoline koju na koncu bajke mijenja i osvaja. Džinini junaci, naprotiv, nestaju pod Čarobnjakovim šeširima.

Ova razlika spram bajke nastaje i zbog jednog od ključnih motiva romana U Čarobnjakovim šeširima. Radi se o binarnoj opoziciji slučajnost/kauzalnost – sudbina. Budući da roman počinje u maniru liminalne fantastike, on tjera čitatelja na traženje skrivene matrice, umjetnog uzorka stvarnosti – dakle – potiče na odbacivanje aspekta slučajnosti. Roman je ponovno autoreferentan i u aspektu tematiziranja slučajnosti kroz Bilalov lik, stoga se ovaj motiv slučajnost-sudbina u romanu personificira kroz odnos Pahulja-Bilal. Pahulja jeste predstavnik sudbonosnog poziva, a sama sudbina ulazi u sarajevsku stvarnost putem Ašidine magične kugle, tj. sudbina je (parodijski) simptom fantasy svijeta u stvarnosti. U žanru bajke, karakter junaka ostvaruje se kroz otkriće njegove sudbine. Sve slučajnosti pokorne su toj sudbini. Drugi motiv sukladan ovom već navedenom jeste motiv potrage za svrhom života. Džino u liku Viteza od Praznine pokazuje kako je ista matrica za dostizanje smisla i kod povjerenika slučajnosti i kod povjerenika sudbine.

Pojam heterotopije Michel Foucaulta vrlo je elastičan i zahvalan za književnoteorijska tumačenja, te izgleda da ću s njim, kao i mnogo puta prije, zaključiti priču o romanu U Čarobnjakovim šeširima. Džinin fantasy svijet se likovima najprije prikazuje kao utopija. Kasnije, kako čitamo o pojedinim šeširima, parodijski ton ovu bajkovitu sliku Čarobnjakovog svijeta dovodi do sablasne sličnosti [4] sa sarajevskom stvarnošću. Ipak, i ovu sablasnost, popraćenu izvrsnim, upečatljiviim ilustracijama Marka Gačnika, Džino izvrće humorističnim tonom u heterotopiju –  u drugo mjesto, šum onog poznatog, a opet tako stranog, maštovitog Džininog Sarajeva.


Autorica: Lamija Milišić

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Lamija Milišić, književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnji je dopisnik časopisa za književnost i kulturu Život. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao štosu film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤

[1]Referenca na kultni strip Neila Gaimana i Davea McKeana Signal to Noise (Od signala do šuma, Darkwood, Beograd, 2012) – naslovnu frazu tumačim kao kreativni put protagoniste stripa, od prvih ideja/signala njegovog zamišljenog scenarija do njihove mješavine, što šumi i teško se razabire. Ovaj put u stripu se paralelno odvija sa scenaristovim životom koji se bliži kraju, te sa smakom svijeta likova njegovog scenarija.

[2]Tekst Steering the Author Discourse: The Construction of Authorship in Quality TV, and the Case of Game of Thronesse može naći na linku: https://series.unibo.it/article/view/5903

[3]Grč. parodia = para (pored) i ode (pjesma) – etimološki, parodija označava uporednu pjesmu, dakle njeno značenje nije nužno negativno. Ona načelno označava kritički odnos spram predmeta svog oponašanja. 

[4]Engl. uncanny valley = dolina sablasnosti. Izvorno predstavlja fenomen sličnosti između robota i čovjeka, u mjeri da proizvodi empatiju, sve do naglog osjećaja nelagodnosti i odbojnosti čovjeka spram robota. Ovdje koristim pojam u kontekstu odnosa utopije i heterotopije, kao njenog odraza u zrcalu.