Chuck Klosterman: Smrt po Harry Potter-u

Autor ilustracije: Jim Kay, 2015.

Smrt po Harry Potter-u
Ignoriranje nekog kulturnog fenomena danas, može vas učiniti potpuno nebitnim za nekoliko godina. Samo da znate.

Evo šta ja znam o Harry Potter-u: Ništa.

Nisam pročitao knjige o njemu, niti sam pregledao filmove. Znam da je romane napisala bogata srednjovječna Britanka J. K. Rowling, sa poluraskošnom kosom, ali ne znam šta slova J. i K. predstavljaju. Ne znam ime glumca koji tumači Harry Potter-a u filmovima, iako mislim da ima naočale. Ne znam imena sporednih likova, i ne znam narativni tok zapleta. Ne znam gdje se priča odvija, da li je smještena u prošlosti ili budućnosti. Nedavno mi je u restoranu neko rekao da Harry Potter neće umrijeti na kraju sedme knjige (i da je ovaj detalj jako bitan), ali ja nisam ni znao da je on bio bolestan. Christopher Hitchens je napisao nešto o ovim romanima i filmovima, nešto što ja nisam pročitao, ali mislim da nije spomenuo Nixona. Predpostavljam da su tu zmajevi i grifoni, vukodlaci i Frankenstein homoseksualac, ali me iskreno boli briga za to da li su moje pretpostavke tačne ili ne. Zapravo, ako bi mi neko rekao da je posljednji roman iz ove serije, kodirana interpretacija Svete knjige koja čitatelju objašnjava kako da čita moje misli, mogao bih reći samo: „Pa, neka je.“ Šta god da je razlog, ovo je fenomen kojeg sam potpuno promašio (uglavnom namjerno).

Nemojte misliti da mi se ne sviđaju ove knjige. To nije istina. Imam kolegu koji smatra da svaku osobu koja čita Harry Potter-a, a starija je od 21 godinu, treba pogubiti i to bez suđenja, ali ja smatram da je to nerazumno; činjenica da su romani napisani za britanske trinaestogodišnjake znači da ih može čitati i 90 posto odraslih Amerikanaca. Uopšte ne mrzim ove romane – u suštini, pretpostavljam da su jako dobri. Štaviše, smatram da je fascinantno da se moderni tinejdžeri upuštaju u čitanje književnih dijela o čarobnjacima, koja imaju preko 500 stranica teksta. Svi kolektivno zanemarujemo koliko je ovaj fenomen neobičan. Trenutno nema gitariste ili filmske starlete koji su popularni kao J. K. Rowling. Vremenom će ovi romani (i koje god da ideje leže u njima) predstavljati „mainstream ethos“ naše buduće popularne kulture. Harry Potter će biti jedina trivijalnost koju će dijeliti svi pripadnici te nadolazeće kulture.

I ništa me od toga ne interesuje.

Zanima me samo koliki će to problem postati.

Djeca koja vole knjige, a koja uživaju čitajući Harry Potter-a, možda neće preuzeti kontrolu nad svijetom, ali će preuzeti kontrolu nad masovnim medijima. Za petnaest godina, oni će pisati knjige, režirati filmove i pisati viceve za nešaljive „komedije situacija“, koje će se, bez sumnje, infiltrirati direktno u naš mozak. Kao sve generacije umjetnika, i oni će saobraćati u vlastitoj nostalgiji. Koristit će zajedničko znanje i iskustvo kao osnovu svog diskursa. Zato se pitam: Pošto ja ne razumijem Harry Potter-a, da li sam osuđen na to da istovremeno ne razumijemsve ostalo?


Imam prijateljicu koja nikada nije vidjela Ratove zvijezda; ako se neko u seriji The Office našali o Wookiee-ima, ona zna da bi to trebalobiti smiješno, ali je nikada ne nasmije. Također, sjećam se kolege sa koledža koji (pod pritiskom), nije mogao nabrojati tri pjesme od Beatlesa, osim ako ne uključi i njihovu verziju pjesme Twist and Shout, i to samo zato što je korištena u filmu Ferris Bueller's Day Off. Na određenom nivou, ti nedostaci u poznavanjupopularne kulture ne utiču na njihove živote; siguran sam da bi neko rekao kako im je pametnije da se ne zanimaju za takve stvari. Međutim, dio mene zna da postoji nevidljiva negativna strana te potpune intelektualne odsjećenosti od svega što Amerikanci smatraju općim znanjem. Nije riječ o tome da neko ko nije gledao Ratove zvijezda neće cijeniti filmove Kevina Smita, ili da neko ko ne zna za Beatles-e neće cijeniti njihovu izdavačku kuću Apple Records; jer te poveznice su očite (i obično beznačajne). Ono što  je manje jasno – a mnogo je bitnije – jeste nivo do kojeg je cjelokupna kultura definirana kojekakvim fenomenima koji su najpopularniji u određenom trenutku.

U svakom kompleksnom scenariju, postoje osnovne tri vrste informacija:

1. Informacija za koju znaš da je znaš
2. Informacija za koju znaš da je ne znaš
3. Informacija za koju ne znaš da je ne znaš

Vjerujem kako moj odnos sa Harry Potter-om spada u ovu drugu kategoriju; volio bih posmatrati informacije u knjigama J. K. Rowling kao nešto što sam svjesno odbacio, kao nešto što ne razumijem. Međutim, to  nije tačno. Fenomen koji nastaje oko ovih knjiga tako je velik da ne mogu izdvojiti posljedice vlastite nesvjesnosti. Moj odnos sa Harry Potter-om, u suštini, spada u treću kategoriju: Ne mogu se ni pretvarati da predviđam kakav će u budućnosti biti društveni uticaj 325 miliona prodatih knjiga. Kako godine budu prolazile, uticaj ovih tinejdžerskih priča o čarobnjacima biti će tako velik da će postati nevidljiv. Za dvije decenije, ne samo da neću razumjeti reference na Harry Potter-a, neću biti zbunjen, nego ću, vrlo često, biti potpuno nesvjestan bilo kakvih referenci. Neću znati šta je to što propuštam, bit će mi dosadno, a neću ni znati zašto.

Evo kako ja zamišljam radnju svih sedam romana o Harry Potter-u: Harry je siroče koje je imalo loš odnos sa ocem (nešto kao Tom Cruise u Top Gun-u, ili filmu Days od Thunder, ili A Few Good Men, ili bilo kojem njegovom filmu čija radnja ne uključuje Irsku). On bježi iz neke apstraktne robije, odlučuje biti čarobnjak, stoga odlazi na Koledž za Čarobnjake, gdje upoznaje grupu anakronih čudaka koji koriste magiju, a možda upoznaje i simpatiju sa kojom nikada neće voditi ljubav. Tu vjerovatno postoje dobri i zli profesori, a siguran sam da se i bore u jednom trenutku, a onda neki zlikovac odluči uništiti svijet, stoga se sva djeca čarobnjaci moraju ujediniti i zaštiti univerzum, tako što će kuhati crne mačke u kotlu i bacati munje na pterodaktile. Harry nauči lekciju o životu, gubitku i vođstvu, i onda – ne umre. Kraj. (…)

23. 10. 2007.


Prevela: Zerina Kulović

Prijevod teksta Death by Harry Potter: Ignoring a cultural phenomenon today may render you completely irrelevant in a few years. Just so you know., autora Chucka Klostermana.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤