Izbor iz poezije: Skender Kulenović

Skender Kulenović, bosanskohercegovački pisac i akademik rođen je 02. 09. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Bavio se pisanjem pjesama, poema, kritika, putopisa, eseja, komedija, priča, crtica i romana. Suosnivač je časopisa Putokaz. Za svoj književni rad dobio je veliki broj nagrada i priznanja.Bio je redovan član akademija znanosti (nauka) i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Umro je 25. 01. 1978. godine u Beogradu.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ponornica

Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al‘ grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al, žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
u loznice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
i slušam, u gluhoj mi školjci, mračni muk svojih škrapa.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Pratnja

Ona! Da malo te otpratim ( i pitam se: čemu?)
Drvored osniježen. Ugledamo davni cvijet bagrema.
Na besmislu jezika držimo istu temu.
Gazimo asfaltom-oblakom – ni njega ko da nema.

Svrdlamo u sebi kamen, sve tvrdji: krivnjom čijom?
Prebacujemo ga ćutke sa grudi na grudi.
Izmislimo sudbinu i nazovemo je zmijom.
Za razlaz su nam krivi i ovi u šetnji ljudi.

Ne ide nam se kući, sporiji smo od puža,
da bi nam ulica rastanka bila što dalja, što duža.
Pred izlog stanemo. Mrtvom, zabliješti nam svilom.

Uhodom oka provjerimo snijeg pudera i sjedina.
Najzad smo evo jedno, jedini i jedina !
Krenemo. Nema nas, i ko da nas nije ni bilo.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Stećak

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Šetnja

Sadimo gluh bat nogu, gleda nas  ćutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – još samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrđa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤