Razgovor sa Sašom Džinom

Saša Džino

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ove godine objavljena je tvoja, peta po redu knjiga, roman pod nazivom “U Čarobnjakovim šeširima” pa bi se moje prvo pitanje odnosilo na tvoj dosadašnji spisateljski rad: konkretno mislim na promjenu žanrovskog usmjerenja, ali i zaokret od kratkih priča (“Srce od plastike”, “Mrtvačke mrlje”) ka romanu (“Šejtanov goblen”, “Električni okean” i “U Čarobnjakovim šeširima”).

Promjena žanra došla je intenzivnim iščitavanjem naučno-fantastične književnosti. Moglo bi se reći da sam upao u jednu “fazu”, mada su sve to djeca iste majke, fantastike. Isto tako, nakon četiri napisane knjige koje ostavljaju gorak okus u ustima, koje su većinom lišene figure heroja i sretnih završnica, pojavila se u meni potreba za pisanjem neke, uslovno rečeno, “feel good” priče, s heroinama i herojima i njihovim putevima. Ubrzo sam shvatio da želim napisati bajku. Duža priča mi je mnogo privlačnija, daje mi prostora za detaljnu gradnju likova.


Koliko razmišljaš o čitaocu dok pišeš i da li ponekad žrtvuješ, potpuno izmijeniš, priču radi čitaoca? Da li tvoji likovi sliče tvojim čitaocima?

Knjiga bez čitaoca je beskorisni i besmisleni komad uvezanih papira. Nužno je da se misli na čitaoca, jer priče su napisane da bi ih neko čitao. Postoji i varijanta “pišem samo za sebe”, što je skoro uvijek isprazno hvalisanje i stvaranje dojma autentičnosti. Sada, kad sam obrazložio jedan osnovni, zdravorazumski pogled na književnost, ipak bih pored svega navedenog rekao da stvaram priče bez ikakvih kompromisa. Pišem isključivo zbog lične satisfakcije i stvaram priče koje u trenutku nastajanja prvenstveno mene uzbuđuju i zabavljaju. Imam veliku sreću da se to i drugima sviđa. Što se tiče sličnosti likova s čitaocima, to je u mom slučaju neizbježno. Stvaranje kompleksnih likova mi je prioritet za priču, a ljudi oko mene, iz mog ekosistema, definitivno su najoriginalnija i najautentičnija bića koja hodaju na dvije noge i u njima pronalazim neiscrpne izvore inspiracije za gradnju likova.


Kada govorimo o strukturi tvojih djela, zanima me nekoliko elemenata. Prvi od njih svakako su književni likovi – voljela bih da mi kažeš postoji li (i koja je to za tebe) razlika u gradnji likova u horor i u fantasy žanru? Na ovo se naravno nadovezuje fiktivni svijet u koji ih smještaš, kakva je interakcija između likova i njihovog okruženja…?

U oba slučaja likovi su stavljeni u ekstremne situacije. Meni je posebno interesantno stavljati ljude domaćeg mentaliteta u okvire fantazije. Uprošteno govoreći, zanima me kako bi neki moj sugrađanin reagovao na nesvakidašnje pojave i koliko bi mu pomogla ili odmogla kultura našeg življenja. Jedna od glavnih tema u U Čarobnjakovim šeširima je odnos naših ljudi prema tehnologiji. Pošto smo poprilično zaostalo društvo, tehnologiju posmatramo kao nešto polumagično i u svakom slučaju opasno. Efekt je komičan. Snažnija je vjera u leteće ćilime i čarobne lampe, nego u savremena tehnološka dostignuća.



Drugi element je sama kompozicija. Ovdje je vrlo bitno za tvoj najnoviji roman, “U Čarobnjakovim šeširima”, radi specifične podjele poglavlja i značajnog broja narativnih linija koje se na kraju spajaju u jedan tok. Voljela bih da mi kažeš nešto o ovoj odluci promjene strukture fiktivnog svijeta, kakvu nismo dosad sretali u tvojim knjigama.

U Čarobnjakovim šeširima ima pet glavnih likova i oni su srce same priče. Pošto me je Viktor Igo svojim romanima obrazovao kao pisca, kod njega sam vidio kako se prave likovi od krvi i mesa. U Jadnicima je ta studija karaktera najupečatljivija; svakog lika gradi na stotinama stranica mimo glavnog narativa. Kada čitaocu oslika detaljan portret lika, kada on dobije dušu i tijelo, tek onda stupa na pozornicu glavne priče. Nešto slično radi i Džordž Martin u Igri prijestolja, s jednim dodatnim tehničkim detaljem, koji se čini trivijalan, mada je za mene krucijalan. Kao i Igo, Martin likove gradi studiozno, jedno poglavlje prati jednog lika, s iznimkom što Martin naslovljava poglavlje imenom tog lika. Na taj način čitalac sjedi čvrsto u sedlu i ne gubi se u mnoštvu likova i zamršenoj priči. To je možda i najefektivnija struktura za duge priče.


Od svoje prve knjige, ti pišeš o Sarajevu, tvoji likovi su Sarajlije/ke, što se vidi u njihovoj riječi i djelu. “U Čarobnjakovim šeširima” također praviš mnoge reference na sarajevsku svakodnevnicu, odakle lučiš familijarnost prema čitateljima, ali i komički element svojih narativa. Obzirom da u knjigama gotovo uvijek daješ komentar na lokalne probleme, smatraš li da je tvoja književnost angažovana? Ako jeste, kako je to ostvareno na primjeru “U Čarobnjakovim šeširima”? Zašto si odlučio napisati “bajku za odrasle”?

Ne bih volio imati etiketu angažovane književnosti, time se previše kite bezidejni dosadnjakovići. Izmišljanje blesavih priča je moja početna motivacija, a sve ostalo dolazi usput. Kada kažem bajka, ne mislim samo na bajku u književnom smislu. Bajka je za mene jedan mentalni mehanizam pogleda na stvarnost. Stavljanje svega u jedan crno-bijeli odnost, zlo naspram dobra, ljubav naspram mržnje, pojednostavljuje stvarnost. Bajka pokušava zamaskirati surovi život bez smisla i upravo mu ona daje smisao. Život bez bajke je nepodnošljiv. To je ono što me je dodatno motivisalo da napišem “bajku za odrasle”. Klasične bajke sve manje odgovaraju savremenom dobu. Vrijeme u bajkama je uvijek “nekada davno”, a prostor “iza sedam brda, iza sedam mora”. Nastajale su kako bi se kako-tako objasnile misterije porijekla čovjeka, mraka davnih vremena i onoga što se krije iza brda i mora. Sada, kada je doznao svoje porijeklo i otkrio šta se krije iza svakog brda i mora na planeti Zemlji, tu se prostor za namaštavanje na neki način zatvorio. Moderna bajka treba da se bavi budućnošću i onim što će biti, da se “bilo jednom” zamijeni s “biće jednom”, a da se prostor za namaštavanje pomjeri u sferu onoga što se krije “iza sedam zvijezda, iza sedam galaksija”, jer tu se za savremenog čovjeka kriju prave misterije. Naučna fantastika je bajka modernog društva, bajka o budućnosti.


Ilustracije za tvoj posljednji roman, ali i korice za “Električni okean”, radio je Marko Gačnik, za “Šejtanov goblen” Šejla Bratić i ti, a za prve dvije zbirke priča ilustracije si također radio ti. Uopćeno, vizuelni identitet tvojih knjiga prepoznatljiv je i urađen s pažnjom, za mene vrlo sugestivan u svom odnosu s tekstom. U kom su odnosu ovaj vizuelni i verbalni aspekt tvojih knjiga? Da li si razmišljao o vizualizaciji tvojih priča/romana, u vidu stripa/filma/teatra?

Likovni aspekt je dominantan i u samom pisanju. Pokušavam pisati što deskriptivnije, da čitaocu na što bolji način oslikam pejzaže i likove izmišljenih svjetova. Od svih vrsta adaptacija mojih priča sam odustao. Muka mi je od rada s ljudima. U se i u svoje kljuse. Riječi su mi sasvim dovoljan alat za ono što želim stvoriti. Ne treba mi ništa sem papira i olovke.


Koga čitaš u zadnje vrijeme i imaš li u nacrtu već neki novi narativ? Ove godine su se na stranici Astronomskog društva Orion počele objavljivati tvoje priče, znači li to da je nova zbirka na pomolu?

Već pola godine se pripremam za pisanje novog romana o ponovnom ujedinjenju Jugoslavije u 2080. godini. Iščitavam razne knjige o Jugoslaviji, uglavnom historijske. Zbirku kratkih priča nisam planirao, zasad su te priče samo u elektronskoj formi na stranici Oriona.


Razgovor vodila: Lamija Milišić

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤