Leonardo da Vinci kao izumitelj i znanstvenik
Ćudljiv i neobičan Leonardov um neumorno je istraživao i nastojao shvatiti fenomene prirode koju je, po analogiji, doživljavao kao neku veliku tamnu pećinu u kojoj je, začuđen i u neznanju, promatrao sa strahom i željom: sa strahom od mračne i tamne spilje, sa željom da vidi ima li unutra nečega neobičnog. Ogromno skladište znanja koje je nastalo na temelju neposredna i strpljiva promatranja prirode neprekidno je izlagano provjeri neumornim eksperimentiranjem i konkretizirano u stvarnim izumima.
Instrumenti svih vrsta, za svakodnevnu upotrebu, ali prije svega za inžinjerstvo, ratne sprave i nevjerovatni prototipi sredstava za kretanje, od automobila koji se pokreću federima do bicikla, od neke vrste helikoptera do jednostavnog padobrana (Ako čovjek ima velik komad nepropusnog platna, 12 lakata dug i 12 širok – oko 7,5 m sa 7,5 m – može skočiti sa svake velike visine bez opasnosti po sebe). Važan dio Leonardovih otkrića vezan je uz proučavanje letenja, uz mogućnost da čovjek od ptica nauči s njima ostvariti taj divan san koji je sanjao još Ikar.
U proljeće 1505. godine Leonardo piše ono što je trebalo biti njegov organski Traktat o pticama, budući da je tri godine razvijao svoja proučavanja o anatomiji ptica i otporu zraka, a oko 1515. godine o padu teških tijela i o zračnome kretanju. Na temelju tih dragocijenih znanja će se napraviti neobične mašine koje su u stanju letjeti.
Kao da se na ta istraživanja odnosi jedna njegova rukopisna zabilješka: Poletjet ću na svoj prvi let velikih ptica s padina svojeg velikoga Cecerija (brdo Ceceri, u blizini Fiesolea) izazivajući u svijetu zaprepaštenja i sve će je knjige slaviti i pisati o vječnoj slavi mjesta gdje se rodila. Vjerovatno da je Leonardo isprobao svoj prvi let s toga brda kod Fiesolea, ne osobno on, nego njegov vjerni pomoćnik Tommaso Masini zvani Zoroastro, ali bez uspeha (izgleda da je njegov prijatelj nezgodno pao i slomio nogu).
Još jednom Giorgio Vasari nudi današnjemu čitatelju dragocjene podatke o karakternoj predispoziciji ili neobične anegdote o životu umjetnika koje su još zanimljivije ako je riječ o njegovim suvremenicima: Doista je čudesan i nebeseki bio Leonardo, sin gospara Piera da Vincia, i u svojemu znanju i u onome što je pisao bio bi napravoo velik napredak da nije bio toliko rastresen i nestabilan. Počinjao bi učiti mnoge stvari pa bi ih potom napuštao. Eto, na primjer, u računu, kojim se bavio samo nekoliko mjeseci, toliko je napredovao da je učitelja koji ga je podučavao, i kojemu je stalno pokazivao svoje sumnje i poteškoće, često zbunjivao. Malo se bavio i glazbom, a onda je naglo odlučio naučiti svirati liru, kao netko tko je po prirodi uzvišena duha i ispunjen ljepotom, i na njoj je znao divno improvizirati.
Još u djetinjstvu, naime, neukrotiva priroda genija iz Vincia zasigurno se ocu, gosparu Pieru, ali i djedu Antoniu, učinila zbrkana i neumjerena. Leonardo je, sasvim sigurno, bio arhitekt, slikar, scenograf i kipar, ali se intenzivno bavio i filozofijom, anatomijom, optikom, hidraulikom, glazbom, astronomijom, geologijom, botanikom, mehanikom i kozmologijom.
Svestranost kojoj je Leonardo s mukom pokušavao ograničiti prostor, potaknut dubokom potrebom da shvati, usvoji i objasni zakone koji vrijede u prirodi i koji reguliraju i raspoređuju vrijeme i sva živa bića i neživa bića na Zemlji. Drveće, zvijezde, rijeke, oluje, kosti, mišići, ravnica, planine, zrak, prašina. Sve što postoji, bilo malo ili veliko, uređeno je, po Leonardu, univerzalnim poretkom. Svaki fenomen, čak ako je i naizgled besmislen, skriva u sebi svoj razlog postonka, svoj uzrok i prirodu kojoj se podređuje.Oštrinom uma i izvanrednom istraživačkom radoznalošću, isto kao i poslovnom necjelovitošću, Leonardo kreće u fenomenološko istraživanje toga motora koji opravdava postojanje i pokreće sve na svijetu: piše, bilježi, crta, projektira, brzo i bez prekida, na stotinama listova, neuredno, kaotično, impulzivno. Čita, promatra, istražuje. Secira barem tridesetak leševa, izmišlja nevjerojatne mehaničke sprave, produbljuje znanja o perspektivi i optičkim fenmenima.
Smatram da dobar slikar mora proučavati čim se probudi, i sve dok ne zaspi u krevetu, u mraku, budući da sam primjetio da je vrlo korisno, kada se nalaziš u krevetu, u mraku, u mašti ponavljati površinske linije oblika koje si ranije proučavao, i druge važne stvari koje su predmetom tanašnih razmišljanja, i upravo je to čin dostojan hvale i koristan, da urezuješ stvari u pamćenje. Vasari tvrdi: Toliko je bio mušičav da, kada je filozofirao o pitanjima prirode, htio je shvatiti svojstva trava, pomicanje neba, kretanje Mjeseca i Sunca. Zbog toga je u duši stvorio jedan toliko heretički nazor koji nije bio blizak nijednoj religiji, smatrajući da je stjecanjem okolnosti više filozof nego kršćani. Zanimala ga je i duboko opčinjavala prirodna filozofija i praktična primjena njegovih brojnih pronalazaka, primjena koju ostvaruje prvenstveno kroz umjetnost crtanja (shvaćena kao pouzdan eksperimentalni instrument). Znanja, dakle, koja su precizno i svstrano dokumentirana u ogromnu broju njegovih spisa, kao i, na čudesan način, u intimnoj i razotkrivajućoj suštini njegova slikarstva.
Izvor: Milena Magnano: Velikani umjetnosti, Leonardo.
Dunjalučar 