Mačak u čizmama

ÐÐ²Ð° ÑÐ»Ð¸ÐºÐ° Ð¸Ð¼Ð° Ð¿ÑÐ°Ð·Ð°Ð½ alt Ð°ÑÑÐ¸Ð±ÑÑ; Ð¸Ð¼Ðµ ÑÐµÐ½Ðµ Ð´Ð°ÑÐ¾ÑÐµÐºÐµ ÑÐµ kjhkhkkhc48d.png

Mačak u čizmama

Neki vodeničar, koji je imao tri sina, ostavio im je u naslijeđe poslije svoje smrti samo vodenicu, magarca i jednog mačka. Sinovi su se brzo podijelili, bez suda i bez advokata, jer bi ovi začas pojeli cijelu tu skromnu očevinu. Najstariji sin je dobio vodenicu, srednji magarca, a najmlađi samo mačka.

On nije mogao da se utješi što je dobio tako mali dio i zato reče:

– Braća će moći poštenk šo da zarađuju svoj hljeb ako se udruže; a ja, kada pojedem svoga mačka i od njegove kože napravim sebi šubaru, moraću da umrem od gladi.

Mačak je čuo te riječi, ali se napravi da ništa ne zna i progovori mirnim i ozbiljnim glasom:

– Nemoj se žalostiti, gospodaru moj; daj ti meni samo jednu vreću i načini mi par čizama u kojima se može ići po trnju, pa ćeš vidjeti da tvoj dio nije tako mali kako ti misliš.

Gospodar nije mnogo vjerovao mačku, ali se sjeti kako on vješto lovi pacove i miševe, kako umije da visi glavom nadolje i da se krije u brašnu praveći se mrtav, te zato povjerova da će i njemu pomoći u nevolji.

Kad je dobio ono što je tražio, mačak junački obu čizme; zabaci vreću na rame, a njene uzice steže prednjim šapama i ode u neki tuđi zabran gdje je bilo mnogo zečeva. U vreću je metnuo dosta mekinja i mlječike, a onda se opruži kao mrtav čekajući da se kakav mladi zec koji još ne poznaje zamke ovoga svijeta uvuče u njegovu vreću i počne jesti ono što je u njoj.

Tek što je legao, desi se ono što je i čekao: jedan nesmotren mladi zec uđe u njegovu vreću, a prepredeni mačak zateže brzo uzice, uhvati ga i ubi bez milosti.

Pun ponosa zbog svoga ulova, on se uputi u carski dvor i zatraži da ga izvedu pred cara. Odvedoše ga u odaju njegovog veličanstva, a on, kad je ušao, pokloni se duboko pred carem i reče:

– Svijetli care, markiz od Karabasa (svidjelo mu se da tako nazove svoga gospodara) naredio mi je da Vam predam zeca kao njegov dar.

– Reci tvome gospodaru da mi je to vrlo prijatno i da mu zahvaljujem.

Drugi put ode mačak i sakri se u žito držeći stalno vreću otvorenu, a kad su dvije jarebice ušle u nju, on zateže uzice i obje ih uhvati. Zatim ih odnese caru kao što je odnio i zeca. Car je i jarebice primio sa zadovoljstvom i naredio da se mačku da napojnica.

Mačak je tako puna dva ili tri mjeseca s vremena na vrijeme nosio caru divljač koju je lovio njegov gospodar. Jednog dana, kad je saznao da će car sa svojom kćerkom, najljepšom kneginjom na svijetu, izići kolima u šetnju kraj rijeke, mačak reče svome gospodaru:

– Ako hoćeš da poslušaš moj savjet, bićeš sretan: treba samo da se kupaš u rijeci na mjestu koje ti ja pokažem, a ostalo je moja briga.

Markiz od Karabasa posluša savjet svoga mačka, iako nije znao čemu će to odvesti. I, dok se on kupao, car prođe tuda kolima, a mačak poče da viče iz sveg glasa:

– Upomoć! Upomoć! Markiz od Karabasa se davi!

Na tu viku car promoli glavu kroz prozor na kolima i kad poznade mačka koji mu je toliko puta donio divljač naredi svojim pratiocima da pohitaju u pomoć markizu od Karabasa.

Dok su jadnog markiza izvlačili iz rijeke, mačak se približi kočijama i reče caru kako su dok se njegov gospodar kupao, lopovi odnijeli njegovo odjelo, iako je on iz sve snage vikao za njima: lopovi! lopovi! Ustvari on je sam bio sakrio to odjelo pod jedan veliki kamen.

Car odmah naredi svom oficiru da se brzo vrati u dvor i da donese njegovo najljepše odijelo za markiza od Karabasa, i bio je veoma ljubazan prema njemu. Ovome je bogato odijelo koje su mu dali savršeno pristajalo (jer je bio lijep i stasit), careva se kći zagleda u njega, i kad je markiz dva – tri put pogleda s poštovanjem i malo nježnije, ona ga mnogo zavolje.

Car pozva markiza od Karabasa da se pošne u kočije i da se provoza s njima. Mačak, sav sretan što sve ide onako kako je on htio, potrča ispred kočija i, naišavši na neke seljake koji su kosili jednu veliku livadu reče:

– Dragi kosači, ako ne kažete caru da je livada koju kosite svojina markiza od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad.

Car zaista upita kosače čija je livada koju kose:

– Markiza od Karabasa – odgovoriše oni uglas, jer su se bili uplašili od mačkove prijetnje.

– To Vam je lijepo imanje – reče car markizu od Karabasa.

– Jeste, svijetli care – odgovori markiz – ta livada daje svake godine mnogo sijena.

Prepredeni mačak, trčeći stalno ispred kočija naiđe na neke žeteoce i reče ima:

– Dragi žeteoci, ako ne kažete caru da je to žito koje žanjete svojina markiza od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad.

Car, koji je tuda prošao odmah poslije toga, htio je da čuje čije je to silno žito koje vidi.

– Markiza od Karabasa – odgovoriše žeteoci. Car se tome obradova, a obradova se i markiz.

Mačak, koji je i dalje išao ispred kočija govorio je uvijek isto svima na koje je nailazio, i car se čudio kako markiz od Karabasa ima mnogo imanja.

Naposlijetku, prepredeni mačak stiže u jedan lijep zamak čiji je gospodar bio najbogatiji zmaj na svijetu; sve njive i livade pored kojih je car prolazio bile su njegove. Mačak se postarao da sazna kakav je taj zmaj i šta se sve zna, i onda zatraži da ga izvedu pred njega rekavši mu da nije mogao proći pored zamka a da ne doživi čast da mu se pokloni.

Zmaj ga primi onoliko učtivo koliko to zmaj može i pozva ga da posjedi s njim.

– Govorili su mi – reče mačak – da vi umijete da se pretvorite u svaku životinju; da umijete, naprimjer, da se pretvorite u lava, u slona.

– To je tačno – odgovori zmaj brzo – i da bih ti pokazao, vidjećeš kako ću se pretvoriti u lava.

Mačak se toliko uplaši kad pred sobom ugleda lava da se odmah uspuza na krov, što nije bilo ni lako ni bezopasno, jer su mu mnogo smetale čizme u kojima nije zgodno ići po crijepovima.

Poslije toga, kad je zmaj povratio svoj zmajevski lik, mačak siđe i priznade da se bio strašno uplašio.

– Govorili su mi – reče on – ali u to ne mogu da vjerujem, da možete isto tako da se pretvorite i u najmanje životinje; naprimjer u pacova ili miša; ali priznajem da u to nikako ne mogu da vjerujem; to je nemoguće.

– Nemoguće? – reče zmaj. – Sad ćeš da vidiš! – i on se u času pretvori u miša, koji poče da trči po podu. Čim je to spazio, mačak skoči na njega i pojede ga.

U tome car, koji je prolazeći tuda vidio lijepi zmajev zamak, poželi da uđe unutra. Kad je mačak čuo zvrjanje točkova na nasipu, istrča u sretanje caru i reče:

– Pozdravljam dobrodošlicom Vaše visočanstvo u ovome zamku markiza od Karabasa.

– Kako, gospodine markiže, – uzviknu car – zar je i ovaj zamak Vaš? Ne može biti ništa ljepše od ovog dvorišta i od svih ovih zgrada oko njega: da vidimo kako je unutra, molim Vas.

Markiz ponudi ruku mladoj kneginji i, idući za carem koji je išao prvi, uđoše u veliku dvoranu, gdje naiđoše na bogatu trpezu postavljenu za goste koje je zmaj očekivao tog dana, a koji nisu smjeli da uđu kad su čuli da je tu car. A car, koji je kao i njegova kći bio očaran ljepotom i snagom markiza od Karabasa, vidjevši kako ovaj ima mnogo imanja reče, pošto je ispio pet – šest pehara:

– Zavisi samo od Vaše volje, gospodine markiže, da postanete moj zet.

Markiz se duboko pokloni i primi čast koju mu je učinio car, i još istoga dana oženi se mladom kneginjom. Mačak je postao visoki dvorski plemić i od tada je trčao za miševima samo zabave radi.