Elijahova stolica – Igor Štiks

Igor Štiks

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Elijahova stolica – Igor Štiks

Elijahova stolica je roman sarajevskog pisca Igora Štiksa. Igor Štiks (Sarajevo, 1977) je bosanskohercegovački i hrvatski pisac i politički filozof. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu2001. godine,  a za književnost i čitanje se počeo zanimati sa 13 ili 14 godina, uslijed izbijanja rata, kada je svijet odraslih postao u potpunosti nerazumljiv. Doktorirao je 2009. godine na pariškom Instititutu političkih studija (Sciences Po) i Sveučilištu Northwestern (SAD). Predavao je na sveučilištima u Edinburghu, Gracu, Ljubljani i Sarajevu u oblastima političkih znanosti, kulturnih i umjetničkih studija, ljudskih prava i demokracije kao i studija Jugoistočne Evrope. Objavio je monografiju Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post- Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship (Bloomsbury, 2015), koju je pod naslovom Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država objavila Fraktura (2016).

Štiksova djela su višestruko nagrađivana i prevedena na mnogo svjetskih jezika. Jedno od najviše nagrađivanih i ujedno prevođenih je djelo Elijahova stolica, prevedena na petnaest svjetskih jezika.

Kontekst romana Elijahova stolica kreće  od opsade Sarajeva i života ljudi koji se zadese u istoj do nesvakidašnje sudbine austrijskog pisca na pragu pedesetih, Richarda Richerta. Bogatstvo opisa, prisutnost peripetija, zapleta i raspleta te sama fabula romana je nešto što nikog ne ostavlja ravnodušnim i definitivno navodi na razmišljanje.Sama činjenica prepletenosti historijske i književne građe u ovom romanu daje nam mogućnost da u isto vrijeme naučimo o opsadi Sarajeva i uživamo u onoj književnoj strani koja je uvijek potaknuta dramom i ljubavnim trenucima. Drugim riječima, stiče se osjećaj simbioze historijskog i književnog momenta. Također, misterija ili saspens, govoreći filmskim žargonom, nije nepoznanica u ovom Štiksovom romanu. Naime, radnja romana počinje životom pedesetogodišnjeg Richarta koji nakon propalog braka i emotivne krize, 1992.godine iz Pariza odlazi u rodni Beč. Potraga i čežnja za odgovorima koje je mogao dobiti samo kopajući po prošlosti, navela je  Richarta na ovaj povratak koji će ga kroz nekoliko godina kasnije odvesti i u sigurnu smrt. Međutim, složit ćete se, neki se odgovori zaista mogu naći samo u prošlosti.

Iako naizgled siguran u svoje porijeklo, došavši kod svoje tetke Ingrid u Beč,  Richart odlučuje, bez njenog znanja, saznati nešto više o svojim pokojnim roditeljima. Tu dolazi do saznanja nevjerovatnih istina.

Uporedo, u Sarajevu ili Gradu, kako autor piše, dešava se rat. Odjednom, taj nesretni rat ima veze s njim. Našavši plavu bilježnicu sa oproštajnim pismom njegove majke u kojem mu otkriva sva pitanja koja su ga ikad mučila, ili bar posljednjih godina razmišljanja o vlastitoj egzistenciji, Richart shvata da Grad nije samo grad u kojem se trenutno bombarduje, narod umire, a mediji izvještavaju o tome, nego za njega ima puno veće značenje. To je rodni grad njegovog oca. Oca za kojeg ne zna da li je uopće i dalje živ. Čovjek za kojeg je cijeli svoj život mislio da je njegov otac, ta prividno utješna laž njegove tetke, je otklonjena samo jednim pismom, jednom istinom koju je njegova majka rodivši njega, na smrtnoj postelji, ostavila zapisanu na komadu papira.

Bio sam zarobljen u mehanizmu čudesnog povlačenja sudbinskih konaca čija bi svrha mogla biti jasna tek iskvarenim antičkim bogovima.

Shvativši da je u svojim pedesetim godinama otkrio da ono za što je vjerovao i mislio da je njegova istina, zapravo laž, odlučuje sam krenuti za daljim odgovorima koji će ga sredinom maja dovesti u Grad. Odlazi kao novinar da bi izvještavao svijetu o razaranjima jedne države, prikrivajući pravi razlog svog odlaska. Potražiti oca, jevreja Jacoba Schneideraza kojeg ne zna da li je i dalje živ. Zbunjen, pod strahom da bilo ko sazna njegovu suludu namjeru, u Sarajevu upoznaje ljude kojima ne otkriva namjeru svog dolaska.


Pri svom dolasku  Richart upoznaje Ivora koji mu pomaže da se snađe u novoj sredini i dakako opasnom okruženju, a ubrzo i postaje njegov dobar prijatelj. Sa Ivorom počinje provoditi sve više vremena te obilaze bojišta, pobunjeničku utvrdu Pale, sreće aktiviste, intelektualce, intervjuiše ljude na cesti, na tržnicama, u barovima… Kada im Grad postane previše opasan za prikupljanje materijala koje će poslati svijetu da vidi šta se to dešava u jednoj maloj državici u srcu Europe, Ivor predlaže da se pridruže nekolicini ljudi koji su vrijeme provodili u teatru.

Nismo li naivni mi koji se čudimo kako je moguće da nam se događa to što nam se događa, kako je moguće da se dogodio rat, kako je moguće da vas netko drži u golemom konclogoru i bombardira iz dana u dan, kako je moguće da nam svijet ne pomaže, kada je nepravda očigledna, kako je moguće da mi koji branimo vrijednosti suživota, multikulturalnosti, tolerancije i sličnih velikih riječi koje su danas u opticaju u Evropi, nikako ne dobivamo pomoć od te Evrope koja se u svojoj izgradnji poziva na te iste vrijednosti, ili od te suvremene zapadne civilizacije koja je te vrijednosti postavila u svoje demokratske temelje, i kako to da, na kraju krajeva, oni koji djeluju u ime etničke čistoće, podjela, sukoba i rata, još uvijek nisu kažnjeni?! Uza sve to, dok mi pokušavamo dokazati što se ovdje uistinu zbiva, kako je moguće da ta ista Evropa ovaj rat zove ‘sudbinskim’, ‘provalom pramržnje’, ‘ludilom’, ‘udesom’, ‘ostvarenim proročanstvom’, pokušavajući sebi objasniti vrlo jasan uzročno-posljedični niz ovog rata prilično neracionalnim argumentima?

Ritchard upoznaje grupu ljudi u teatru koji su u to vrijeme pokušavali održati bar malo umjetničkog duha, predstavljajući na daskama koje život znače djela koja su oslikavala trenutnu situaciju u Gradu. Među njima je bila i Alma Filipović. Ubrzo se dogovaraju da naprave kratki film u kojem će Ritchard intervjuisati Almu, u kome će pričati zašto uopće prave predstave dok se sve oko njih ruši, zašto bi iko u takvim okolnostima rizikovao život za nešto što ne znaju hoće li iko vidjeti?

Nakon mnogih neočekivanih situacija i ljudi koji su se samo nizali u Richardovom životu kao ubrzana bujica koju nije mogao, a ni želio zaustaviti, shvata da je potpuno zanemario svoj glavni i jedini razlog dolaska u Sarajevo. Odlučuje ponovo potražiti oca. Posjećuje staru sefardsku sinagogu na Baščaršiji nadajući se da će tu naći bar neki trag. U njemu se sad sukobljavaju dvije strane i nikako ne može biti načisto ni sa jednom. Šta ako sazna da je njegov otac umro možda još prije nego je on došao na svijet?Čemu se, u neku ruku i nadao. Ili, šta ako je stvarno živ? U sinagogi upoznaje neobičnog starca Simona koji će upletivši se u njegov život tako nenadano, a ujedno tako sudbinski, raspetljati sve konce koje je Ritchard uzaludno pokušavao.

Richard, Alma i Ivor počinju provoditi više vremena zajedno. Richard je Almu upoznao kao strastvenu i jako dobru glumicu čiji je muž, zbog trenutne situacije, morao napustiti Sarajevo. Ne znajući u šta se upušta, Richardu se počinju javljati emocije prema Almi. Uskoro postaju obostrane, te zbog odsutnosti Ivora, a i što su tako željeli, počinju provoditi dane zajedno u Ivorovom stanu. Alma odlučuje upoznati Richarda sa svojim ocem govoreći da će to biti obostrano zadovoljstvo. Naravno, predstavit će ga kao dobrog kolegu. U međuvremenu, čudni starac Simon daje Richardu adresu zbog koje je i došao. Adresu njegovog oca. Uputivši se sa Almom prema zgradi njenog oca koji je živio na Bjelavama, Ritchard počinje shvatati da se ista ta adresa nalazi na papiru koji je dobio od Simona. Ulaze u zgradu. Nervozno, pregledava vrata svakog stana u nadi da neće vidjeti nesretno prezime Schneider. U trenutku shvata da uopće ne zna Almino djevojačko prezime.Jedva podiže noge koje su mu se tad činile kao olovne, bojeći se ishoda, kojeg je u dubini duše znao od početka.Znao je da jedna takva preljuba, koja je trajala samo pet dana, a činila se kao sama vječnost, nije mogla proći nekažnjeno.

Umrijet ćeš i rodit se toga dana.

Bile su to posljednje Simonove riječi upućene Richardu taj dan. I stvarno, taj dan je umro i rodio se, samo ne isti Richard. Došavši do vrata stana Alminog oca, teškim naporom je podigao glavu i vidio upravo ono čega se najviše plašio. Na pločici na vratima je pisalo SCHNEIDER. Nakon što se probudio iz nesvijesti, popričao je sa starcem za kojeg je u tom trenutku sa sigurnošću znao da je njegov otac, ali nije smio ništa da kaže. Zbog sigurnosti svih. Već tada je znao da će morati nestati iz njihovih života. Kakvu strašnu i glupu stvar su uradili? Znao je također da se to neće okončati samo njegovim odlaskom.

Ne mogavši kriti gorku istinu odlučuje plavu bilježnicu dati ocu. Međutim, nakon samo nekolikodana Alma i Richard će zajedno ukopati oca i to će biti presudni događaj u Richardovoj odluci da nepovratno napusti Grad. To se i desilo.

U pismu koje je poslije poslao Ivoru, a koje je on pokazao Almi, saznali da je Richard Richter izvršio samoubistvo pucajući u sljepoočnicu u istoj hotelskoj sobi u kojoj je, pod imenom Richard Schneider, proveo posljednje mjesece svog života. Alma saznavši da je trudna odlazi u Pariz. Nedugo nakon dolaska u Pariz gubi dijete, a zatim i sama gubi život u saobraćajnoj nesreći.

Štiksov roman Elijahova stolica kao što vidimo, nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Roman naime, pored tragičnih sudbina glavnih junaka, pokazuje jednu očitu pojavu na našim prostorima posljednjih dvadeset godina, a to je potrega za identitetom. Pored cjelokupne situacije u kojoj se država tada nalazila, životi svih likova romana, određeni su sudbinom koju oni, poput junaka grčke tragedije nisu mogli izbjeći i na koju nisu mogli utjecati.


Autorica: Esma Kulalić

Upute na tekst:

Igor Štiks: Elijahova stolica.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
održite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤