Leonardova tehnička ostavština: Traktat o slikarstvu
Sutradan po bolnu učiteljevu odlasku njegov vjerni prijatelj Francesco Melzi preselio je iz Amboisea u svoju porodičnu vilu u Vapriu d'Addi, veliko nasljedstvo koje se velikim dijelom sastojalo od knjiga, rukopisa i instrumenata za radionicu. O tome da je ljubomorno čuvao govore Kodeks anonimnosti Gaddeo (1537-1452), Giorgio Vasari (1568) i Giovanni Paolo Lomazzo (1590). Po svoj prilici, taj materijal nije predstavljao potpuno Leonardovo stvaralačko naslijeđe ukoliko povjerujemo Vasariu: „Jednome milanskom slikaru (Aureliu Luiniu) pripadaju neki Leonardovi rukopisi, također napisani lijevom rukom naopako, koji govor o slikarstvu, o načinima crtanja i bojenja.“
Nije, uostalom, teško zamisliti brzo raznošenje te ogromne količine knjiga, listova i bilježaka za koje je sam Leonardo izjavljivao da posjeduje već oko 1504. godine, među nima i stotinjak knjiga raznih autora, od Aristotela do Dantea, od Galena do Petrarce, i još pedesetak napisanih njegovom rukom: dvadeset i pet „malih“, šesnaest „većih“, dvije „velike“, šest od pergamenta i jedna s koricama od zelene jelenje kože.
Ne znamo sa sigurnošću tko je, je li Melzi ili Vasariev misteriozni „slikar iz Milana“, konkretno označio dijelove koje je potom neki prepisivač brižno prepisao u zasebnu knjigu koja je pripadala dvoru u Urbinu i koja je danas poznata kao Urbinska (Codex Urbinas Latinus, 1270.) ili , jednostavno, kao Traktat o slikarstvu. Zapravo je Leonardo bio taj koji je Paciolu (1509) priopćio da se radi na jednome traktatu o „lokalnome pokretu“ i da je već završio onaj o „slikarstvu i ljudskim pokretima“, iako mu je poslije, očigledno, izgubljen svaki trag.
Traktat o slikarstvu, dakle, kakva ga danas poznajemo, posthumno je i složeno djelo koje je neki od učenika sastavio od odabranih dijelova, pouka, teorija i bilježaka u jednu cjelinu od osamnaest knjiga (danas ih ima samo sedam). Moguće je ipak tvrditi, uz izvjesnu opreznost, da je Leonardo koncipirao Traktat o slikarstvu uz tematsku podjelu na dva makro dijela: teoriju, u kojoj je nastojao utvrditi idealne i filozofske principe slikarstva u usporedbi s drugim mehaničkim i slobodnim vještinama, elemente perspektive (linijska, zračna, kromatska) i svjetlosti i sjenki; i praksu u kojoj Leonardo podučava mlade slikare kako da proučavaju i uče (na način vrlo udaljen od tradicije Cennieve traktatistike), o načinima asimilacije proporcija tijela i figura i o fenomenima vezanim uz pokrete i prirodne elemente.
Prava linija vodilja Traktata je, u svakome slučaju, „filozofija pravilnog ponašanja“, najvažnija kći one doktrine prirode kojom se Leonardo inspirirao još od svojih početaka u Verrocchiovoj radionici. Svi aspekti slikarstva povezani su sa sustavnim shvaćanjem prirodnih fenomena, njihova utjecaja na ono što je vidljivo, na fiziku, matematiku, a time i na geometriju. Zahvaljujući matematičkoj, geometrijskoj, anatomskoj i optičkoj logici, Leonardo ustanovljuje „znanstvenu“ plemenitost umjetnosti slikanja, tako da je može izjednačiti s drugim slobodnim vještinama (filozofija, poezija, teologija, itd.). I ne samo to, nego je znak raspoznavanja znanosti o slikarstvu u tome što: „Ona ima svoj cilj koji je priopćiv svim pokoljenjima u svemiru, zato što njezin cilj ovisi o moći gledanja, a čin razumijevanja ne prolazi kroz uho na isti način kao što prolazi kroz osjet vida. Tako da ona nema potrebu za tumačima na raznim jezicima, kao što je slučaj s književnošću.“
Izvor: Milena Magnano: Velikani umjetnosti, Leonardo.
Dunjalučar 