Poezija: Sandra Bogdan

Robert Pelles, Silence

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Dani od voska

Noćas sam sanjala svoju smrt.
Iz zidova izlazila je voda,
starac je bio mlad
a mladić sijed.
Govorili su,
nije dobro držati ruke u snovima
i graditi kuće na oblacima.

Mladenke u velovima
palile su svijeće od bijelog voska
jer treba pročistiti grijehe
prije nego čovjek se sunovrati sa litice
i leptiri dobiju krila.

Ritam umiranja ima svoje koordinate bola,
od srca do krika,
šutjeli smo u krivo vrijeme
svoje nade bacali u blato,
gutali laži kao vatru,
mi prerano ostarjeli kopači zlata
u potrazi za zlatnom žilom
i eksplozijom zvijezda.

Noćas sam sanjala plavu lađu
koja poput mene plovi
sa zemlje prema nebu,
golubovi su postali anđeli,
anđeli su postali djeca
u krilu žene koja čekala je toplu kišu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Sedam čvorova

Samoća.
Mjesto na kojem si čista,
u odjeći skrojenoj od magle i mjesečine.
Na sjevernoj strani prozora
mjesec blijedi.
Miriše mirta i cimet u tvojoj čežnji.
Ali ljubav nije došla.
Lice je ostarjelo na način da ga ljudi više ne pamte.

Jedno jutro nastupila je Smrt sunca.
Problemi nisu nestali i pretvorili se u prašinu.
Kuća je rasla sa svojim zahtjevima.
Više se ne sjećaš što je prethodilo lošoj sreći,
možda si previše dugo gledala
u razbijeno ogledalo
pa se duša rasula u komade stakla.
U tom rasulu okrenula se još jedna godina.

Te noći, kad si odlučila umrijeti,
na poljima gdje bila su vješala
plakali su nevidljivi ljudi.
Tvoja duša raskrižjem izgubljena luta.
Crni psi laju, smrt ima opor miris i okus pelina.
Gledajući u dubinu tamne vode
skočila si u odraz univerzuma,
rastočila svoju bol od crne soli
u vilinskim krugovima.

Više te nema.
Tvoje želje umrle su kao djevice,
tvoje suze postale su mjesečeva voda.
Oslobođena čvorova života
snivaš,
pokrivena samo nebom.
Na kraju tame, doći će svjetlost.
A kad stigne,
vezat ćemo vjetar u čvorove
da nas više nikad
ne potope oluje.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

I anđeli kisnu dok mirišu ruže

Ima tako nekih kiša
koje traže tvoju samoću
ugašena svjetla
pantomimu sjena.
Noćas ću slušati samo kišu
u tišini sobe okrenuta k zidu
i ptice ne lete mokrih krila
samo čovjek pognut hoda
pod težinom mokrog neba.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Gospodari sunčanog sata

Bili smo
zadnje vrelo ljeto
zadnji otkos divljeg cvijeća na livadi,
u mom snu
ptice su svijale gnijezdo
i zato su jutra mirisala
na ljubav i pjesmu.

Poljubac je bio nijema zakletva
obećanje trajanja
da nikad nećemo biti
budni ispod leda
i da gorjet ćemo,
dok oblaci ne postanu pepeo
a zvijezde mutna ogledala.

Godine su prošle
i ja više nisam ista
sagorjela je moja snaga
u okretaju kazaljki sunčanog sata.
Više ne znam postojiš li
i hodaš li još uvijek našom stazom ježeva…
Gnijezdo koje smo svili
ostalo je prazno,
ptice su odletjele u neke nove ljubavi
i padaju prljave kiše
s neba posivjelog od pepela.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Autoportret čekanja

Neke sjenke odlučile su postati ljudi.
Sada je njihovo vrijeme.
Oni slabi skrili se u sjenu svojih života, i tamo plaho dišu.
Ispod oblaka život miruje. Putuje samo čežnja kao pahulja maslačka okačena o oblake.
Propadamo u tišinu u kojoj nema odgovora.
Autoportet čekanja.
Umorne oči i srce koje šuti.
Netko će pokucati na vrata i otvoriti prozore,
otjerati sjenke iz kutova sobe
koje bdjele su nad našim mislima, teški zatvorski čuvari.

Ne sjedi u tami čekanja
umire se i od praznine i samoće pustih dana
od prašine neba izblijedi ti lice,
udahni ispred sunca
krv treba kolati venama
poput pjesme rijeke
koja svako jutro piše nove sonete na pijesku i zemlji
kao jedinoj pravoj Knjizi života.

Sve drugo su sablasti svijeta kojima nije mjesto u srcu čovjeka.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Sandra Bogdan rođena je u Osijeku (HR),  1964.godine, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju Braća Ribar.

Prve priče i pjesme počela je pisati i objavljivati već u osnovnoj školi u školskom časopisu. Na pjesničkom natječaju Goranovo proljeće, njena prva neobjavljena zbirka pjesama pod nazivom Protjerani iz raja  osvojila je drugo mjesto 1987.god. i čitana na Radio Osijeku.

Ljubav prema umjetnosti i kazališnoj kulturi otkriva već u svojim ranim danima, sedam godina plesala je klasični balet, prvo u baletnom studiju u  Dječjem kazalištu Ognjen Prica u Osijeku (sadašnji Branko Mihaljević, a poslije je plesala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

Radila je kao novinar i autor emisije O NAMA na Gradskom radiju Osijek. U emisijama se bavila psihološkim problemima urbane svakodnevnice. U novinama Gradski oglasnik Osijek pisala je svoju rubriku METAFIZIČKI SAVJETNIK u kojoj je obrađivala duhovne i filozofske aspekte čovjekovog bivstvovanja.

Poeziju obavljuje u književnom časopisu Kvaka,  časopisu za poeziju Sapphoart i u časopisu za kulturu, umjetnost i društvene teme Diskurs u Hrvatskoj, i u književnim časopisima Sizif i Suština poetike u Srbiji. Bavi se fotografijom i u pripremama je za objavljivanje zbirke pjesama pod nazivom Vražji sanjar.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤