Smijući se s Kafkom

David Foster Wallace: Smijući se s Kafkom

Napomena: Iz govora Davida Fostera Wallacea u martu na simpozijumu Metamorfoza: Novi Kafka, kojeg sponzorira američki centar PEN u New Yorku u povodu objavljivanja novog prijevoda Dvorca Schocken Books izdavaštvu. Wallace je urednik Harper's časopisa; njegova kratka priča Depresivna osoba objavljena je u januarskom izdanju.

Jedan od razloga moje spremnosti za javni govor na temu za koju sam nekako nedovoljno kvalificiran je prilika da vam pročitam kratku Kafkinu priču koju sam prestao čitati na časovima književnosti, a nedostaje mi da je pročitam naglas. Engleski naslov priče je Mala basna:

Jao, rekao je miš, svijet se smanjuje svakog dana. Na početku je bio tako velik da sam se bojao, pa sam nastavio trčati i trčati tako da mi je bilo drago kada sam napokon ugledao zidove i sa lijeve i sa desne strane, ali su se ovi dugi zidovi sužavali tako brzo da sam već sada u posljednoj odaji, i tamo u ćošku je zamka u koju moram upasti. Samo moraš pomijeniti smjer, reče mačka i pojede ga.

Moj najveći problem u čitanju ove priče studentima leži u činjenici da ih je nemoguće natjerati da shvate kako je Kafka smiješan… Niti mogu shvatiti način na koji je humor vezan za izvanrednu snagu priče. Jer, naravno, sjajne kratke priče i kratki vicevi, imaju mnogo toga zajedničkog.

Oboje ovisi o nečemu što teoretičari komunikacije ponekad nazivaju eksformacijom, što je određena količina vitalnih informacija koje su uklonjene, ali su evocirane komunikacijom koja izaziva neku vrstu eksplozije asocijativnih veza kod recipijenta. To je vjerojatno razlog zbog kojeg se, vrlo često, efekat kratke priče i šale doživljava kao nagao i neočekivan, poput otčepljena dugo začepljenog ventila. Nije iznenađujuće što je Kafka o književnosti govorio kao o sjekiri kojom sjeckamo zaleđeno more u nama. Niti je slučajno što se tehničko dostignuće velikih kratkih priča često naziva kompresijom – jer i pritisak i popuštanje pritiska postoje istovremeno u čitatelju. Ono što Kafka čini bolje od, čini se, ostalih pisaca, jeste orkestriranje kompresijom, povećavanje pritiska na taj način da postaje nepodnošljiv u istom trenutku u kojem nastupa i oslobađanje.

Psihologija šala pomaže nam da objasnimo dio problema u poučavanju Kafke. Svi znamo da nema bržeg načina da se šala liši njene čudesne magije odobjašnjavanja – istaknuti, na primjer, da Lou Costello miješa naziv Who sa upitnom zamjenicom Ko, itd. Svi znamo čudnu antipatiju koju takva objašnjenja u nama pobuđuju, osjećaj, ne toliko dosade, koliko uvrede, kao da je nešto bogohuljeno. Sličan osjećaj izaziva i profesorov pokušaj provlačenja analize Kafkine priče kroz zupčanike prilagođene standardima dodiplomskog studija – crtanje grafikona, od simbola do dekodiranja, itd. Kafka bi, naravno, bio u jedinstvenoj poziciji da uvaži ironiju podnošenja svojih kratkih priča ovoj vrsti visoko efikasnog kritičnog stroja, što je književni ekvivalent kidanja latica, mljevenja i prolaska kroz spektrometar kako bi se objasnilo zašto ruža tako lijepo miriše.! Franz Kafka je, na kraju krajeva, pisac čija priča Posejdon predstavlja morskog boga toliko zatrpanog administrativnom papirologijom da nikada ne odlazi na plivanje, to je pisac čije djelo U kaznenoj koloniji opisivanje predstavlja kao kaznu, a mučenje kao izgradnju, a ultimativni kritičar je kao igla čiji je coup de grase udarac u čelo.

Još jedan hendikep, čak i za nadarene studente jesu eksformativne asocijacije koje stvaraju Kafkina djela – za razliku od, recimo, Joyceov-ih ili Pound-ovih, a koje nisu nužno ni intertekstualne, ni historijske. Kafkine poveznice su, prije svega, nesvjesne i skoro pa subarhetipne, to su stvari o kojima razmišljaju djeca, stvari iz kojih nastaju mitovi; zbog čega imamo tendenciju da njegove najčudnije priče nazivemo noćnim morama, a ne nadrealnim. Ne treba ni spominjati posebnu vrstu humora koji se javlja u Kafkinim djelima, a koji je potpuno stran studentima, prije svega Amerikancima. Činjenica je da Kafkin humor nema kodova i formi koje su karakteristične za savremenu američku zabavu. Nema beskonačne igre riječima, ili verbalnih vratolomija, a nema ni bezveznih mudrovanja i reskih satira. Kod Kafke nema ni humora zasnovanog na tjelesnim funkcijama, niti seksualnih aluzija, pa ni stilizovanih pokušaja pobude protiv konvencije. Nema ni Pinkonijanskog slapstika sa korom od banane. Nema satire kao kod Rothish-a, ili Barthish-ove meta parodije na tragu Woody-Allenovskog gunđanja. Predstavlnici autoriteta, koji su kod Kafke možda čak i najčudniji od svih likova, nikada nisu puki lakrdijaši, nego su uvijek i apsurdni, i strašni, i tužni istovremeno, kao Poručnik u Kaznenoj koloniji.

Ne želim reći da je Kafkina mudrost previše suptilna za američke studente. U suštini, jedina poluuspješna strategija koju sam osmislio za istraživanje Kafkinog humora na časovima uključuje stalno sugeriranje da je većina njegovog humora zapravo neupadljiva, ili pak anti-upadljiva. Tvrdnja počiva na tome da Kafkin humor počiva na nekoj vrsti radikalne literarizacije istina koje promatramo kao metaforičke.(…)