Li Tai Po (oko 700-762) najveći je kineski liričar. Piše skladne i jezgrovito kratke pjesme, pjevajući u njima o vinu, prolaznosti života, ljubavi, prijateljstvu, ratovima i ljepoti prirode. Sačuvalo se oko hiljadu njegovih pjesama. Veliki je taoist. Za života je i slavljen i proganjan; neprestano je vjerovao samo u slovo i napisanu pjesmu.
Laka pjesma
Od ebanovine je čamac moj,
od grohotuše moja frula,
a njene male jamice
prstenom zlatnim obrubljene.
Vino! Kao sok od biljke…
koji čisti moje svijetlo odijelo,
vino tako mrlje čisti
što se crne na mom srcu.
Vrč zlatan, zlatnoga vina pun,
na rijeci čamac, crn i vitak,
i sklonost žena – i meni se čini
da sam ja sretan kao bog!
King-Ting-Brdo i Li-Tai-Po
Preko mora plovi
oblačje sve.
Jato ptica plovi
smijeomu daljinu.
Samo King-
Ting-
brdo, oštro ko vrtuljak,
i patuljak
Li Tai-po
uvijek stalni, stoje, strše u visinu.
Pijem sam na mjesečini
Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam – nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.
Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.
Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.
Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.
Vječita pjesma
Ja slikam slova.
Krijepi me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz grmlja rosa kaplje kao niza bisera.
Stihove pišem na blistave papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko traje miris mandarine kod žene
što ga pod pazuhom nosi? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju ovdje tešem
– na vječnost služi čovječanstvu cijelom?
Dunjalučar 