Ivan Sergejevič Turgenjev – Očevi i djeca
Roman Ivana Sergejeviča Turgenjeva „Očevi i djeca“ jeste jedna vanvremenska priča o liku kojeg je suštinski odredilo vrijeme u kojem živi. Ovaj roman, ne bez razloga, jedan je od klasika svjetske književnosti. Glavni junak, Bazarov predstavlja novu, nadolazeću generaciju ljudi, u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Najviše kroz Bazarovljev lik i vidljiv je konflikt, jer on (Bazarov) je nesputan, u određenom smislu bezobziran, u svakom smislu smion. No, taj isti Bazarov, iako precizno određen osobenjak, samonikao, i ograničen tek svojim rezonima, za vrijeme trajanja radnje rijetko je sam. Turgenjev mu pridružuje Arkadija, a među ostalima, potom, i izvjesnu udovu Odincovu. Konflikt vrijednosti i konflikt vizija u znatnoj mjeri je posljedica generacijskog jaza izraženog u djelu.
Tu se može naslutiti i osjećaj za međudoticaj kulture i pojedinca kod Ivana Sergejeviča. Njegov Bazarov je nihilist, i uopšte čovjek nesklon oduševljenju. Muzika ga ne zanima, umjetnost je po njemu daleko iza, po važnosti čovjeku, bilo kojeg zanata. On predstavlja nihilizam kao radikalno antitradicionalističko stajalište kojem je destrukcija starog ustrojstva i vrijednosti osnovna nakana i zadatak. Uz takav nihilizam ne pristaje bilo kakva konstrukcija, on je ništenje, a građenje je zadatak onih nadolazećih.
Koliko generacijska distanciranost ima značenje za ovo djelo najbolje pokazuje nesamjerljivost likova u njemu samom. Odnos Arkadija i Odincove, Bazarova i Arkadija, Odincove i sestre joj Katarine Sergejevne, govore u prilog njihovim razlikama koje su posljedica njihove razlike u godinama. Odnos starijih i mlađih i kroz njih izbija u prvi plan, ipak oni nisu potpuno zatvoreni, i ne znajući utiču jedni na druge i teško se mire sa proteklim, odnosno nadolazećim. Oslobađanje kmetova i porez kmetova na zemlju su pitanja kojih se likovi više puta dotiču. Tu je skrivena smjernica za cjelovito razumijevanje ovog dijela. Rusija, kakva je bila, sučeljena je s zapadnim uticajima. Bazarov je radikalna manifestacija zapadnog uticaja na Rusa. On jednom prilikom govori Arkadiju; – „Priroda nije hram već radionica, a čovjek je u njoj radnik.“ On je sin vojnog doktora, naučnik koga krasi disciplina, ali krut i nesvjestan kulturnog značenja. On je zaljubljen u Odincovu koja je i sama Rusija, udovica dvorova, plemstva i formalizma, ali koja i dalje posjeduje takve navike, uređuje se, pazi na svoje ponašanje i hladno rasuđuje. Ona se zanima za te koji ne priznaju autoritete ali njena samosvjest je ne napušta. Ana Sergejevna (Odincova), treba reći, zanima se i za nauku. Nju zanima naučni progres, ona želi da je u toku sa naučnim saznanjima, ali to je želja lišena naročitih strasti. Bazarov razumije Odincovu, ali ne razumije svoja osjećanja prema njoj. Dalje, Arkadije, kao učenik Bazarova, je doba koje se nazire.
Arkadije, kao svjedok međusobnog odnosa tradicije i modernosti, pomirio je progresivne zapadne ideje sa vlastitim rodoljubljem. Katarina Sergejevna, mlađa sestra Odinove, jeste ta nagovještena budućnost. Arkadije će se prema Bazarovljevom proročanstvu njoj (Katarini) potčiniti. To je generacija koja se vraća domovini, progresivnija i staloženija, ona se potčinjava »rodini« (domovini). Možda je to i nagovještaj Turgenjeve želje za novom, jakom, Rusijom, za povratkom kući.
Autor: Stefan Elezović
Upute na tekst:
Ivan Sergejevič Turgenjev: Očevi i djeca.
Bilješka o autoru:
Stefan Elezović, rođen 6.2.1995. (Njemačka). U Tuzli diplomirao filozofiju i sociologiju, u Mostaru magistrirao sociologiju. Između ostalog, piše poeziju. Pjesme su mu objavljivane u časopisima „Srp“, „Bokatin Dijak“, kao i u zbornicima; “Mladi dolaze” 2017, “Laza Kostić, Austrija 2018.”, “Musa Ćazim Ćatić” (2018), „Kiprijanov Kladenac 2019“, zastupljen je pričama u zbornicima “Priče iz komšiluka 2”, i „Ko su bile naše heroine“, 2020. Objavio zbirku poezije „Lešinari“ 2018. godine.
Dunjalučar 