Idiotsko društvo u romanu “Idiot”, F. M. Dostojevskog

The Body of the Dead Christ in the Tomb, Hans Holbein, 1520.-1522.

Idiotsko društvo u romanu Idiot, F. M. Dostojevskog

Kada nestanu ideje,  kada nestane dobro, kada svijet ne može da podnese dobro, bez traga iščezava u prostoru i čovek, suočen lice u lice sa svojim najstrašnijim neprijateljima, prvi put u životu oseti onu strašnu samoću iz koje ga ne može iščupati ni ljubavlju ispunjeno i odano srce. Tada, kada je čovjek ogoljen, počinje, kako navodi Lav Šestov, razmišljanje o tragediji, počinje propitivanje odnosa života i smrti, konačnosti i beskonačnosti. Šestov kaže kako se ispred nas nalazi život, ali ne život u smislu očekivanja i nade, jer čovek ne može da umre, iako bi to želeo.

Dostojevski nam pokazuje da savršene ideje ne mogu postojati na zemlji, savršenim idejama na zemlji nije mjesto. On ljude-ideje, kako ih naziva Edin Pobrić, stavlja na zemlju, tjera  ih da razgovaraju jedni s drugima, da propituju jedni druge, da skidaju sloj po sloj, da jedni s drugih gule materiju od koje su nastali, dok na kraju od njih ne ostane ništa.


Sve teme, sva pitanja koja Dostojevski postavlja u Zločinu i kazni, u Idiotu su dovršene, društvo i međuljudski odnosi su predstavljeni kao tragični, tu ni  silazak samog  Isusa Krista ne bi ništa mogao popraviti. Novac je taj koji upravlja svijetom, rubljom se mjeri sve.  Pojedini likovi su povezani putem novca, putem tih kupoprodajnih ugovora, kao što je Nastasja Filipovna povezana sa Rogožinom, čiji pogled na novac je poseban, novac mu nije važan, on gleda kako gori sto hiljada rubalja koje je Nastasja Filipovna bacila u vatru, dok će Ganja pasti u nesvjest promatrajući taj prizor, i time je naglašen položaj novca u svijetu i njegov uticaj na ljude, novac je neuništiv, čak ni vatra ne može da ga uništi.

Sva pitanja postavljena u Zločinu i kazni sada se postavljaju ponovo, i to, kao što je već navedeno, knezu Miškinu. Njemu će Jevgenij Pavlović ispričati priču o nekom mladiću koji je ubio šest osoba, i kojeg je branitelj branio tezom da je to ubistvo mladiću došlo sasvim prirodno. Jevgenij pita kneza Miškina šta misli o tom slučaju, da li je to pojedinačan slučaj ili je nešto opšte, da li je svojstveno samo tom mladiću ili se svi mogu naći u toj situaciji, a knez će, u skladu sa svojom osobnošću, onako tiho ali nepokolebljivo odgovoriti: Ne, nije pojedinačan. Nakon toga će svi prasnuti u smijeh, on je za njih idiot, umobolnik, a mi, čitajući roman shvatamo da nije knez Miškin taj koji je idiot, idiotsko je društvo u koje je on pao s neba.

Knez Miškin će u domu Jepančinovih ispričati niz priča, a svaka od njih sadrži u sebi nešto od onog tragičnog. Između ostalog, tu je i priča o čovjeku koji je očekivao smrtnu kaznu, koji se suočio sa smrću, ali na jedan poseban način. To je priča o čovjeku koji je imao vremena tek toliko da na neki način sumira svoj život. U tim trenucima za koje smatra da će mu biti posljednji, čovjek misli jedino o vremenu, svojih posljednjih pet minuta će da rasparča, da po važnosti podijeli ono što treba učiniti i o čemu treba misliti u tih posljednjih nekoliko minuta. Taj čovjek je, kao Ipolit, potpuno u vremenu, uronjen je u vrijeme i proces umiranja. Dok čeka smrtnu kaznu kune se sam sebi da kada bi se nekim čudom izvukao iz te situacije, nikada više ne bi uzalud potrošio ni minutu.

Čudo se desi, čovjek bude spašen, te minute neće biti njegove posljednje. Dobit će još vremena, a s njim neće uraditi ništa, nastavit će živjeti kao i prije i upravo u tome leži tragičnost našeg odnosa prema svijetu. Već sam napomenula da je smrt neka vrsta motivacionog sredstva, sile koja nas gura naprijed. Kada je suočen sa smrću čovjek misli o vremenu, o životu, o tome šta bi bilo kada bi dobio još samo malo vremena, a kada to i dobije, zaboravlja na sve što je sebi obećao. To  potvrđuje tezu postavljenu u prethodnom dijelu ovog rada- vječnost nije za nas. Ako je nakon pet minuta suočenosti sa smrću, čovjek počeo da razmišlja o vremenu i to vrijeme dobio, a s njim nije uradio ništa, znači da je vrijeme postalo dosadno jer je ponestalo motivacije, onda nam je jasno da vječnost, koja uopšte nije vrijeme, koja nije prolaznost, nego neka vrsta razvlačenja jednog trenuta u beskonačnost, nije za nas.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bahtin Mihail: Problemi poetike Dostojevskog.
Berđajev Nikolaj: Duh Dostojevskog.
Dostojevski Fjodor Mihajlovič: Idio: roman u četiri dijela.
Lauer Reinchard: Povijest ruske književnosti.
Nietzsche Friedrich: Rođenje tragedije.
Pobrić Edin: Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne.
Šestov Lav: Dostojevski i Niče, filozofija tragedije.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤