Poezija: Marija Dragićević


Poziv za spas

Pozvaću stanicu policije.
Ne javljaju mi se danima.
A ja imam podstanara -prestupnika.
Ime mu je Sjećanje na Tebe.

Muči me ,
Ne dozvoljava ikome da ga nadjača i istisne.

Svakodnevno me truje,
Isrcpljena liježem i ustajem.
Magli mi Jutra
i jedva razaznajem razliku između sna i jave.

Moram biti uporna.
Zvaću ih danas ponovo.
Obratiću im se najčudnijom molbom ikad upućenom:
„Uhapsite Sjećanje na Njega“

Ne tražim saslušanje i kratkotrajni pritvor.
Već doživotnu robiju.

Samicu,
U koju sunce rijetko ulazi,

Da sagnjije u prašini,
Da ga nagriza vlaga i memla
Da ne ostane nijedna njegova čestica .
Nek iščezne do zadnjeg atoma .
Ni prah ne smije postati.

Tog jutra ću se probuditi
Svježa i vedra.
Ponovo rođena.

Telefon mi zvoni .
Nadam se da su Oni.
Prestupnik je spreman,
Spakovala sam kofere.

Ljekovite trave

Kao u pjesmi Nore Džons 
poželjela sam jednom davno 
da u toploj proljećnoj večeri odemo zajedno
Negdje daleko 
Gdje do nas ne dopiru ove laži i otrovi kojima nas plaše svakodnevno 

Kad stignemo na planinu , udahnemo svježinu punim plućima
Potražićemo trave koje će nam izliječiti sve dosadašnje boli
Dugo željeni poljupci i zagrljaji će u valovima nadolaziti 
A narednog jutra ću Ti napisati novu pjesmu
Još jednu u nizu
Ovaj put sa srećnim krajem.


Iluzija

A Tebe nema niti si ikad postojao.
Stvorila te moja Mašta.
Nježnog a opet odvažnog i hrabrog.
Spremnog da kaže i pokaže.
Da ostane kad je najpotrebnije.
Po prvi put osjetih da pripadam
tamo gdje si Ti.

Varka i zamka.
Još jedna idealizacija.
Mjehur od sapunice odletio u nepovrat.
Put u još jedno maglovito jutro .
Mokri jastuci, slan trag na obrazima.
I ovaj san mi vraća sjećanje – miris tvoje kose u nozdrvama.
Za tren preplavljuje sobu.
Gubim dah i žurim da te pretočim u stih
Dok me ne ubiješ po ko zna koji put.

Sama svoj heroj

Avgust tiho odlazi, šalje poslednji pozdrav.
Nepomično ležim.
U kalendaru križam dan 60-ti.
Sa petog sprata posmatram dane kako se bude i gase u svojoj ljepoti – meni nedostupnoj.
Oduvijek i jesam ona što pozdravlja i ispraća.
Ostavši sa prazninom i sjetom do novog susreta.
Ispucalih usana, vrelog čela, hladnih bedara i koljena.
Ranice, modrice, zuji mi u ušima i trnu mi desni.
Dakle , dobro je , još sam tu .

Zaboravila početak i kraj godišnjeg doba.
Upamtila igle , epruvete krvi, boce infuzije,
Hodnike, dvorište bolnice
I beskrajne terapije koje ne daju rezultat.

Sebe sve slabiju i nemoćniju.
Otrovanu nemirima i razočarenjima .
Iscrpljenu nesanicama i košmarima koji se smjenjuju.
Nekim ćutanjima i pružanjem ruke u prazno.
Naišla na nerazumjevanje i izdaju.

Planetom bijesne ratovi ,uragani i požari
Prirodne i ljudske katastrofe nose sve pred sobom.

Duhovi prošlosti bude se u liku povampirenih nacionalista.
A oči i glas jednog plavog dječaka
koji doziva moje ime kroz noć
daju svjetlost i vjeru u ljepše zore.

Poslije ovoliko bolovanja i Marko Kraljević i Musa Kesedžija zajedno
Pali bi ničice, a ja se nekim čudom poslednjim atomima snage još koprcam.
Mokri čaršavi, kombinujem rakijske i sirćetne obloge.
U međuvremenu krvarim , preznojavam se , plačem.
I tako ukrug.

Na moje pitanje kad će ovo prestati ,
doktorka mi drsko odgovara: “Pa nisam ja sveti (otac) Petar da sve znam.
“Meka vam je koža, nemate žutilo u licu, znači nije najgore.”
U trenutku pomislim- ovo mora da je skrivena kamera ili fatamorgana.

Robija u 65 slika, mada još uvijek ne znam za šta mi se sudi.
Unedogled ponavljam
Tijelo je propadljivo, duh je vječan.
On će me po ko zna koji put spasiti.

28-31. avgust 2019

Vrijeme između nas

Jedino ostaje tišina.
Roj neizgovorenih riječi.
Gdje ću s njima?

Kome da uputim sve ono što sam htjela , smjela
Tebi- samo jednom
A željela nebrojeno puta?

I kad ponestane snage, vazduha, smisla
Još uvijek postojiš Ti.
Vrijeme prošlo- samo kroz maglu vidljivo.
Ipak daje mi neopisivu radost.

Izvor je sa kojeg pijem
U ovoj praznini i pustoši koja nas nagriza .
Zrak svjetlosti , pokretač i motiv za novo sjutra.

Te mi se neizgovorene riječi kao eho vraćaju još snažnije.
Krik u tami. Bujica toliko jaka da prijeti da me preplavi.

Zato mi nemoj dati ni trunku nade, pogotovo ne lažne.
Ponijeće me val a dobro znaš da mi ne treba puno-
Da Sve izmaštam. Pretočim u stih.

Kad zamislim Tebe, Sebe kraj Tebe
i pustim : „I’ll stand by you” Pretenedersa i „ Stay”- Shakespears sisters
nastupiće suština.
Onog što je unutra .

Sa zadnjim taktovima realnost je još više zaboljela.

18-21. oktobar 2018.

Bilješka o autorici:

Marija Dragićević rođena je 1990. godine u Herceg Novom. Fakultet političkih nauka, smjer međunarodni odnosi, u Podgorici upisuje 2008. godine, a diplomirala je 2012. godine. Bavi se pisanjem proze i poezije, te sarađuje sa portalima Public figure i Art mozaik. Na Podgorica Art festivalu održanom 2018. godine dvije njene autorske pjesme su odabrane za predstavljanje u okviru selekcije „Literarni pločnik”.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤

.