Uspavana ljepotica

Henry Meynell Rheam, *Sleeping beauty*, 1899.

Uspavana ljepotica (po Perraultu)

Bili jednom kralj i kraljica što su živjeli sretni i zadovoljni, a samo im jedno kvarilo sreću: nisu imali djece. Zamislite njihovu radost kad je kraljica naposljetku dobila krasnu malu kćerkicu.

— Imat ćemo divne krstitke — uzviknu kraljica — i pozvat ćemo sve dobre vile da joj budu kume. Svaka će od njih dati djetetu dragocjen dar koji će mu pomoći da naraste i da se prometne u ljupku i dražesnu ženu.

Na dan krštenja sve vile dobile posebne stolice i pred svaku je na prostrt stol stavljena zlatna kutija sa žlicom, viljuškom i nožem od zlata ukrašena dijamantima. Nikakvo čudo što su kume bile oduševljene. Tek što su sjele za stol, otvore se vrata dvorane i pokaže se ružna stara vila, kojoj su zaboravili poslati poziv.

— Što? Mene su zaboravili! — promrmlja, a oči joj zlobno sijevnuše.

Vile jedna za drugom prilazile kolijevci i darivale djevojčicu.

— Narast ćeš i bit ćeš najljepša kraljevna na svem svijetu — reče prva.

— Bit ćeš najpametnija — kaza druga.

— Neće ti biti ravne po umilnosti i dobroti — zaželje joj treća.

— Plesat ćeš ljepše nego ijedna druga kraljevna — reče četvrta.

— Pjevat ćeš kao slavuj — dariva je peta.

— Svirat ćeš na svakom glazbalu veoma umješno — obdari je šesta.

Kako su vile prilazile kolijevci, najmlađa među njima, videći opaki pogled u stare vile, sakrila se za zastor tako da bude posljednja sa svojim darom. Kad je došao red na ružnu i zlobnu, kralj i kraljica sa strepnjom očekivahu da čuju što će ona reći.

— Umrijet ćeš kad se ubodeš vretenom — zakriči ona. Gosti umukli na te strašne riječi. Sad se javi dvanaesta, najmlađa.

— Umirite se, kralju i kraljice, vaša kći neće umrijeti. Istina je, ja ne mogu potpuno poništiti ono što je odredila moja prethodnica: kraljevna će se ubosti u ruku vretenom, ali neće umrijeti nego će samo usnuti dubokim snom koji će trajati stotinu godina. Probudit će je jedan kraljević.

Kralj i kraljica nisu se utješili dok nisu proglasili zakon da se u zemlji imaju uništiti sva vretena. Godine prolazile, a kraljevna se prometnula u krasnu i lijepu djevojku, tako umilnu i dobru da ju je svatko volio. Jednog dana kralj i kraljica otišli s kraljevskih dvora u kuću na ladanju, a mlada kraljevna ostala: slobodno je obilazila svuda kako je htjela. Penjala se ona uza stube, zavirivala u svaku prostoriju, i naposljetku se uspela do potkrovne sobice navrh jedne kule: tu je neka dobra starica na vretenu pređu prela. Ta žena nije nikad čula za kraljevu zabranu da se prede na vretenu, a niti je znala da ju je to posjetila sama kraljevna.

— Što to radite, dobra ženo? — upita kraljevna.— Evo predem, drago dijete — odgovori starica.

— Nikad prije nisam nikoga vidjela da prede — preuze kraljevna. — Dajte mi da vidim bih li i ja umjela presti.

Ali tek što je uzela vreteno u ruke, ubode se u prst te pade na pod. Ustrašena, starica poče zvati u pomoć. Upravo u taj čas vratili se kralj i kraljica. Kako li nesretni bijahu kad su vidjeli svoju kćer na podu! Sjetio se kralj proročanstva zle vile, znao je da tu nema nikakve pomoći. — Uredite najljepšu sobu na dvorima! — zapovijedi kralj. — Položite je na zlatnu postelju jer joj tu valja prospavati stotinu godina.

Pošto su uradili sve što je trebalo, kralj posla po dobru vilu, koja stiže u kolima što su ih vukli ognjeni zmajevi.

— Evo što ću učiniti — reče ona: — uspavat ću svakoga na stotinu godina, tako da sve na dvorima bude onako kako se toga sjeća kraljevna.

Tako i učini. Sve što je vila dodirnula čarobnim štapićem ostade nepomično. Dostojanstvenici i straža, službenici i kuhari, skutonoše i svi drugi — svi utonuše u san onako kako se gdje tko zatekao. Konji u stajama, psi u štenarama, čak i golubovi na krovu — sve je pozaspalo. Vatra na ognjištu utrnula, a meso na ražnju prestalo se okretati. Samo su kralj i kraljica, pošto su poljubili kćer, otišli toga dana s dvora. Dok su tužni odlazili, oko dvora se dizala gusta živica od 56 vrijesa i trnjaka. Prošlo stotinu godina. Zemljom upravljao drugi kralj. Jednog dana sin toga kralja jahao naokolo i nenadano naišao na trnjak i vrijes što okruživaše dvore.

— Što li je za tim? — upita jednog drvosječu.

— Priča kazuje da tu na dvorima leži ljepota-kraljevna — odgovori drvosječa. — Kraljevna! — ponovi lijepi kraljević, a oči mu se zakrijesiše. — Ljepota-kraljevna. Probudit ću je ja iz sna…

— Mnogi su pokušali prije vas — opomenu ga stari drvosječa — ali nitko nije uspio probiti put do dvora. Mladi kraljević isuka mač, i začudo, trnjak se razdvoji pred njim, te se on ubrzo nađe na vratima dvora. Kako je prolazio velikim dvorištem, vidio je pse kako spavaju pokraj kostiju, kako mačke i golubovi izgledaju kao da su u stijeni klesani, kako konji u stajama stoje zatvorenih očiju, ne mičući se. Začudio se kad je ušao u kuhinju. Tu je glavni kuhar usnuo kušajući juhu iz varjače, tamo pak sudopera stajala kao kip, s kablićem i s krpom za pranje. Zastao je načas prije nego što je krenuo tihim hodnicima. Naposljetku je našao sobu u kojoj je ležala usnula kraljevna.

— Oh, kako si lijepa! — prošapta kraljević, te se prignu i nježno je poljubi. Na dodir njegovih usana kraljevna otvori oči i raširi ruke: — Dugo te nema — prošapta ona.

Sve na dvorima oživjelo kad su se oni zagrlili. Psi zalajali, mačke zamijaukale, golubovi zagukali, glavni kuhar okušao juhu, a sudopera dovršila svoj posao. Kakva li je sreća zavladala na dvorima toga dana! Kraljević se oženio kraljevnom u dvorskoj kapeli — i samo je on znao da je njezin ogrtač već stotinu godina izvan mode. Ali nije rekao ni riječi, da ne pokvari divni trenutak.