Ljepotica i zvijer


Ljepotica i zvijer (po Beaumontu)

Bio vam jednom trgovac što je imao tri krasne kćeri. Trgovac im davao svega i svačega što se novcem može kupiti — ta bio je on pravi bogatun. Najmlađa njegova kći zvala se Lijepa. Bila je tako ljupka i plemenita da ju je svatko volio. Ocu bijaše ona najmilije dijete. Jednog dana trgovac čuo da su mu propali svi brodovi na moru i da je postao puki siromah. Prodao je svoju raskošnu kuću i kočiju da bi mogao isplatiti dugove, a pošto je to učinio, poveo je svoje tri kćeri na selo, da ondje žive.

— Treba da naučimo biti siromašni, moramo živjeti kao seljaci — reče im s tugom u glasu. Starina trgovac i njegove tri kćeri nisu više nosili finu i skupocjenu odjeću. Lijepa je izgledala lijepo i bila zadovoljna i u svojoj siromašnoj i zakrpljenoj haljini, dok su njezine sestre bile nezadovoljne i neprestano jadale. Nisu mogle zaboraviti da su nekoć nosile raskošne ogrtače od svile i kadife i imale kočije u kojima su se vozile naokolo.

— Naše su ruke bile bijele i mekane — mrgodile se one — pa kako da se od nas očekuje da radimo kao seljanke? Lijepa se nije tužila, i samo se žalostila što joj je otac sumoran i neveseo.

— Moramo mu pomoći — reče ona sestrama. — Moramo naučiti da kuhamo i šijemo, i radimo na poljima.

Čim bi zora prosivjela, Lijepa bi ustajala i prihvaćala se posla. Mela je i prala kućerak sve dok nije sinuo sjajan kao dukat. Uređivala je postelje i kuhala doručak, i kad bi to dovršila, uzimala bi košaru punu rublja te silazila dolje na potok, na bistru vodu, i prala, baš onako kako je vidjela seljanke da peru. Dolje, na potoku što je žuborio, Lijepa je prijateljevala s pticama i malim janjetom što je išlo za njom kamo god bi krenula. Ponekad su i njezine dvije sestre išle s njome, ali joj nisu pomagale u poslu. Samo su stajale, s rukama na bokovima, zurile u nju i rugale se.

— Eno ide Lijepa — govorile one — eno je s grubim rukama i raščupanom kosom! A Lijepa bila tako ljubazna i plemenita da nije sestrama ništa uzvraćala. Ona je i dalje marno radila i nadala se da će se i one jednom prihvatiti posla. Jednog dana glasnik donese vijest da je trgovac imao sreće i da mu je spašeno nešto njegove imovine.

— Valja mi na put — reče starac trima kćerima. — Sutra moram u luku gdje mi je jedan brod usidren. Kakve darove da vam donesem?

— Nove haljine, cipele i rukavice! — pohlepno viknuše dvije starije. A Lijepa zaželjela samo jednu crvenu ružu. Trgovac uzjaha konja i krenu.

— Nadamo se da će se sjetiti darova za nas — uzviknuše Lijepine dvije sestre, koje bijahu tako pohlepne i tašte da su mislile samo na sebe. — Kako si luda, Lijepa, kakvu li si glupost zaželjela. Jednu jedinu crvenu ružu!

Ali izjaloviše se trgovčeve nade. Kad je došao u luku nadajući se da će ondje naći jedan od svojih brodova, rekoše mu da ne može uzeti svoju robu s broda dok najprije ne ode na sud. Pravni se postupak otegao nekoliko dana i trgovac se na kraju obreo siromašniji nego ikad. Tužna srca krenuo kući. Što da rekne kćerima? Kako da im kaže da, eto, nema darova za njih? Samo će me Lijepa razumjeti, pomisli trgovac jašući natrag.  Kad je minuo dan, tamni se oblaci sakupili na nebu, vjetar jezivo hujao u granama, a ozgo usuo snijeg što je upravo zasljepljivao oči. Ubrzo trgovac razabra da je zalutao u velikoj gustoj šumi. Iznemogao od gladi i gotovo smrznut, starac već bijaše izgubio nadu da će se izvući iz te puste šume, kadli najednom vidje u daljini kako se svjetlost s nekog prozora probija kroz drveće.

 Pošto je umornog konja potjerao naprijed, trgovac naposljetku vidje da se približuje nekakvu veliku dvoru. Zacijelo ga je sagradio kakav knez da mu bude samotno utočište, reče starac u sebi. Valjda će mi se smilovati i dati mi noćište. Ali prije nego što je potražio noćište sebi, trgovac se ogleda naokolo ima li kakva staja ili sklonište za njegova konja. Nađe u dvorištu staju, u kojoj, na njegovo iznenađenje bijaše svega što treba njegovu konju.

— Dobro si me noćas služio — reče trgovac te konju pokri leđa pokrovcem. — Ovdje ti je nagrada, jer u staji ima dovoljno hrane za dvanaest konja. Rekavši to, iziđe iz staje i krene u dvorac. Toliko je trgovac bio umoran da se nije ni upitao zašto su vrata na dvorcu širom otvorena i zašto u njemu nema ni žive duše. Klimatao je dugim prolazima i hodnicima dok nije nabasao na prostranu spavaonicu, opremljenu da ne može bolje. Umoran klonu na postelju i odmah utonu u san.


Kad je jutro objutrilo, trgovac krenu dvorcem da nađe gospodara. Tražio je uzduž i poprijeko, a potom ode na dvorište. Nikoga ne vidje pa se starac zabrinu i zaplaši. Kad je već naumio da digne ruke od daljeg traganja, ugleda krasne crvene ruže, i to ga sjeti Lijepe. Ipak će ona imati svoj dar, pomisli nježno. I ubra jednu ružu, jednu jedinu sa grma. Tek što je otrgao ružu, preda nj iskrsnu najstrašniji stvor koji se može zamisliti. Dršćući, starac se baci na koljena preda nj.

 — Oh, jadni, nesretni čovječe! — riknu Neman strašnim glasom. — Ušao si u moj dvorac, spavao u mojoj postelji i dobio sklonište za svog konja. A sada kradeš u mome vrtu.

 — Oprosti mi — prošapta starac. — Ova je ruža namijenjena Lijepoj, najmlađoj mojoj kćeri. — Ukrao si ono što najviše volim na svijetu — povika Neman. — Zato ćeš mi životom platiti. Spremi se da umreš.

 — Nisam mislio ništa zlo — reče trgovac drhtavim glasom. —  Molim te, pusti me da se vratim kući.

— Uz jedan uvjet — uzvrati Neman. — Moraš mi obećati da ćeš nakon tri mjeseca dovesti ovamo svoju najmlađu kćer. Obećaj pa možeš ići.

Jadni trgovac toliko se uplašio da je pristao. Najposlije, pomisli — tri su mjeseca poprilično vrijeme. Možda ću dotle naći put i način da umaknem ovom obećanju.

— Imaj na umu — reče Neman — obećanje je obećanje, i ne smije se pogaziti. Slobodan si da se vratiš kući, ali najprije idi u sobu u kojoj si prenoćio. Ondje ćeš naći kovčežić pun zlata. Uzmi ga. Zlatnici će te podsjećati obećanja da ćeš ovamo dovesti svoju kćer Lijepu. Trgovac nađe zlato te krenu iz dvorca. Konj je udario pravim putem kroza šumu, te još toga istog dana trgovac stiže kući. Neko vrijeme nije mogao govoriti, toliko ga je obuzeo očaj. A kad su kćeri upitale za darove, on im pripovjedi sve što je bilo.

— Tvoja me ruža skupo stajala — reče obraćajući se Lijepoj. — Uh, što sam učinio! Uh, što sam učinio! Lijepa je svakojako nastojala da utješi oca.

 — Tri mjeseca, pa to je mnogo vremena — kaza ona. Ali se otac nije utješio. Kako su mjeseci prolazili, starac uzeo govoriti kako će sam u šumu, da ponudi svoj život.

 — Star sam — reče Lijepoj — moj život malo vrijedi prema tvome. A Lijepa ni da čuje o tome.

— Ja ću te, oče, pratiti — obećavala ona. — Zajedno ćemo pred Neman. Kad je naposljetku došao dan polaska, dvije starije kćeri upinjale se da pokažu tugu na licu, čak su oči natrle lukom ne bi li pokazale kako plaču. A kako su bile zavidne Lijepoj, bilo im je drago što će se tako nje riješiti. Gotovo se umračalo kad su se najposlije otac i kći dohvatili šume i došli do dvorca. Kao i prije, otac smjesti njihova dva konja u staju na dvorištu, a potom uze kćer za ruku te je uvede u dvorac. Ušli su u veliku blagovaonicu i tu ugledali stol prostrt za dvoje. Tanjuri i pehari bili od samog zlata, a hrana priređena kraljevski.

— Pa hajdemo, oče, jesti — predloži Lijepa i sjede za stol. Ali nesretni otac nije mogao uzeti ni zalogaja. Kad su povečerali, odjednom se pred njima stvori Neman, a Lijepa zadrhta ugledavši strašno čudovište. Neman joj se obrati neobično mekim glasom.

— Došla si ovamo zacijelo od slobodne volje? — upita je Neman. Kad je Lijepa kimnula glavom, Neman nastavi: — Onda budi pripravna da se ujutro oprostiš s ocem. Otac i kći provedoše noć u razgovoru. Ujutro, u suzama, otac se oprosti s Lijepom zauvijek. Pošto je ispratila oca, Lijepa je otrla oči te uzela bez cilja prolaziti dvorcem. Iznenadila se kad je došla do jednih vrata na kojima je stajalo ispisano njezino ime. Unutri je našla sve što joj srce mogaše poželjeti. Prostorija bijaše vrlo lijepa, zidovi joj prekriveni bijelim satenom, a na podu prostrt divan šareni sag, tako te Lijepa, unatoč teškom jadu, osjeti i srh radosti. A najviše joj se svidjela polica puna knjiga. Kad je dohvatila jednu te je rasklopila, ondje, ispisano zlatnim slovima, stajalo: Ti si gospodarica ovog dvorca: možeš tražiti što ti srce želi. Ostatak dana prošao je brže nego što je Lijepa mogla i zamisliti, a onda, kad je došlo vrijeme za večeru, Lijepa uđe u blagovaonicu. Tada se pred njom pojavi Neman drugi put, a Lijepa i nehote zadrhta kad je vidje.

— Mogu li ostati ovdje dok večeraš? — upita Neman onim istim mekim glasom.

— Vi ste gospodar ovdje — odgovori Lijepa. Kad je Lijepa počela jesti, upita je Neman:

— Reci mi, Lijepa, jesam li tako ružan. Lijepa šutjela. Ali kako ju je otac uvijek učio da treba govoriti istinu, ona najposlije prošapta:

— Jesi, ali me ne plašiš toliko koliko sam mislila da ćeš me plašiti. Poslije toga Neman je svake večeri dolazila u doba večere i donosila joj darove. Bila je tako ljubazna i brižna da je Lijepa već unaprijed očekivala večernji posjet.

 — Lijepa, bi li se udala za me?

— Ne, ne, nikad! — uzviknu Lijepa te se povuče. Ubrzo nakon toga Neman dade Lijepoj čarobno ogledalo. U njemu je mogla vidjeti svoga dragog oca kako leži u postelji.

— Moram k njemu — reče ona Nemani. — Molim te pusti me kući na neko vrijeme.

 — Hoću — uzvrati Neman. — Ali mi moraš obećati da ćeš se vratiti ovamo pošto mine osam dana. Ne vratiš li se, umrijet ću.

— Obećavam — reče Lijepa. — Da, da, obećavam.

 — Onda uzmi ovaj prsten — na to će joj Neman, i dade joj zlatan prsten. — Zatvori oči i samo nad njim izreci svoju želju. Zaželi da budeš kod kuće. Lijepa učini tako, i kad je otvorila oči, nađe se na vratima očeva kućerka. Kako li se radovala što se vratila doma. Ali njezine sestre ispuni zavist kad su vidjele sav onaj kras na njoj. Svakog dana Lijepa sjedila kraj očeve postelje i razgovarala s ocem. Sestre joj zbog toga bile još više nenavidne.

— On nju najviše voli — reče jedna drugoj. — A pomisli samo, živi u kraljevskom dvorcu! — Zadržimo je ovdje — predloži druga — tako da ne održi obećanje. Tada će se Neman razljutiti te je kazniti. Možda će je i dokrajčiti. — Otac će nam umrijeti ako sad odeš — rekoše sestre Lijepoj kad je minulo osam dana. — Moraš ostati. Njihove himbene riječi skloniše Lijepu da ostane još osam dana. Jedne pak noći Lijepa usni da Neman umire. San je bio tako živ, pa kad se ujutro probudila, ona dodirnu svoj čarobni prsten i zaželje da se opet nađe u dvorcu gdje je Neman. U vrtu naiđe na jadnu Neman pod nekim drvetom. — Jao, došla sam prekasno! — uzviknu Lijepa kad vidje da Neman leži opružena na travi.  I prignu se te je nježno poljubi.

 — Nemoj umrijeti — prošapta — jer sada znam da te volim. — Tek što je Lijepa izrekla te riječi, Neman se prometnu u krasna kraljevića.

 — Svojim nježnim riječima prekinula si čaroliju — radosno će kraljević. — Zla vila začarala me prije mnogo godina. Čaroliju je mogla prekinuti samo djevojka koja bi me zavoljela ovakva kakav bijah. Uskoro, na očevu radost, a na teški jad i nenavist dviju sestara, Lijepa i kraljević vjenčaše se i poživješe u sreći i zadovoljstvu.


Izvor:Velika knjiga bajki: (Čudesne bajke), prepričala Jane Carruth.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤