Poezija: Nikola Momčilović

 Lucien Lévy – Dhurmer, Salome, 1896.

Zbogom romansi

Gledam svet,
njegov put,
njegovu svetlost,
korača k'o da je klet,
svi se klanjaju,
i svoju slobodu,
i svoj um,
podaruju
njemu,
glasu iz kutije,
dvonošcu,
da vodi njihovom
sudbom,
razumom,
ljubavlju…

Iz te kutije
dopiru glasovi,
glasovi devojaka,
koje vape za dobrotom,
a koračaju ka mraku,
glasovi momaka,
čija je duša
iskaljana blatom,
a klone se vode,
reke koja će
da spere kaljugu,
da izbaci mučninu
glasa i kutije…

Naša bašta je
prepuna isušenih ruža,
uvenulih lala,
mrtvih leptira,
a dovoljna je kap
ljubavi,
osećaja,
tanke niti,
koja može da
pokrene ritam,
isključi kutiju,
i podari svetlost…

Vladaće crni oblak,
vladaće magla,
ljubav će tromo

da izbledi,
jer čovek je jedino
biće koje odbija da
bude ono što jeste.
Čovek je biće
onakvo
kako mu se
naredi.

Svakoga dana

Svakoga dana neko dođe,
Neko dođe, a neko ode.
Neko samo prođe,
Neko ostane,
Ostane duže
il’ ostane kraće.
Tako se život pokreće,
Prijateljstva kruže,
Ljubavi kruže,
Neprijatelji kruže,
I pogrešne stvari
Ljudi zadrže.
Sve u jedan krug stane,
Ceo život u jedan krug
Stane,
Nekad je mračno,
Nekad svane,
I svi tvrde
Jamačno
I dvolično,
Da je njihovo postojanje
Beskonačno,
Svak’ to za sebe tvrdi,
Glave ispljuvane,

Duše izgužvane,
Oči oslepljene,
A srce lažima trovano.
Trovano lažima koje
Sebi govorimo,
I sami sebe
Promovišemo sebi,
Pak nas i svak’ drugi
Istim otrovom truje.
Istine se svi boje,
Jer istina je smrt,
Istina je ono što u
Sebi krijemo,
Istina je da sebe krijemo
Za laž zvanu život.
Uvek će tako biti,
A nikad bolje,
Uvek iluzija dobrote,
Iluzija slobode,
Iluzija iskrenosti,
Iluzija ljubavi,
Iluzija sreće…
Ljudi se promeniti neće,
Doveka će bit’ prokleti,
Sujetni,
Sujeverni,
Poltroni,

Naslednici Bruta…
Svakoga dana ista fama,
Neko dođe, a neko ode.
Neko samo prođe,
Neko ostane,
Ostane duže
il’ ostane kraće.


Idi, samo idi

Idi, samo idi, ne mari za me’,
Nađi sebi sreću negde u svetu,
Ne zaslužuješ sive i sumorne dane,
Kafane, mene i tugu kletu.
Idi, samo idi, ne mari za me’,
Grešan bejah, vazda cu grešan bit’,
Ne plači, tuga ubija nade,
Ne okreći se, samo idi, uskoro će da svane,
Vino i dame bez ljubavi mene ce utešit’.
Idi, samo idi, nova sreća prošlost briše,
Idi, zaslužuješ bolje, zaslužuješ više,
Zaboravi nas, zaboravi osmehe naše,
Zaboravi zimu, leto, zaboravi što
Prijatelji našu beskrajnu ljubav prizivaše…
Biće sunca i duge nakon ove oluje i kiše,
Idi, i ne govori, reči kao žar peku,
Slušaj fijuk vetra, žubor reke,
Volim te, zato te teram u velikome svetu,
Smrt je brza i laka, ne mari za me’,
Na ulicama ili kafanama,
čućeš po strancima o meni izreke,
Idi, samo idi, ne mari za me’.

O čemu snivaš

O čemu snivaš u prolecnoj majskoj večeri?
O letu il’ zimi, o ljubavi i toplini,
o tuđinsku jara i mržnji, il’ o mesečini
i zvezdama, o jutarnjoj rosi i povetarcu,
il’ bogu, novcu, metku, o nekoj šumi,
ili pustim ulicama, pune čemeri?

O čemu snivaš u letnjoj julskoj večeri?
O moru i vinu, o lanenoj haljini
što pokriva tvoju oblinu, o daljini
međ’ dvoje što su zaljubljeni,
il’ o gitari i kampu, kraj jezera,
i zagrljaju na mesečini?

O čemu snivaš u jesenjoj oktobarskoj noći?
O depresiji i mraku, o sivom oblaku i kiši,
ili o nekoj krčmi, punoj obesti i dima,
o usamljenom ašiku, ispod amrele, dok kruniši
sebe titulom poeta i vagabunde,
ili o vedrom, mirnom danu koji će doći?

O čemu snivaš u zimskoj decembarskoj noći?

O porodičnoj toplini, dok pucketa u kaminu žar,
il’ o Božićnom piru, o glasnoj tišini,
jer su ulice bez saonice,
Ili si duhom bleda, bez sna, kraj tebe je handžar,
ako te Odina poseti u ponoći?

Često

Često,
Razmišljam o tebi,
Iako nisi stvarna,
Često,
Vinom tešim sebe,
Stvarnost me ubija,
Često,
Mrzim sebe, jer,
Mrzim svet,
Često,
Maštam o iskrenoj ljubavi,
A za kovanice grlim nju,
Često,
Hteo bih da odem sa ovog sveta,
Al’ njena toplina mi ne da,
Često,
Sa smrtnicima
Izvojevam Pirovu pobedu,
Često,
Nedostaje mi ono,
Što nedostaje svima,
Često
Se nadam da ljubav pobeđuje,
Iako je to samo iluzija,
Često,
Jurim ka samoći,
Nego ka društvu,
Često,
Sa društvom bančim,
U samoći plačem,
Često,
Maštam o velikim snovima,
Dok mi vreme ističe,
Često,
Za kavgom čeznem,
Za život ne marim,
Često,
Želim nju,
Da sa kafom čekamo nove boli,
Često,
Maštam o životu
Koji ne postoji.

Nikola Momčilović, rođen 1994. godine u Leskovcu. Apsolvent na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Ljubitelj je knjiga, stripova, pozorišta i muzike. Uživa uz satiru, horor, nadrealni i apsurdni humor. Kao neafirmisani pisac, autor je zbirke kratkih horor priča “Običan dan” i dvije zbirke poezije “Na raskršću između raja i pakla” i “Aheron”, a uskoro počinje rad na svom prvom horor romanu. Kao omiljene pisce izdvaja Sergeja Jesenjina, Danila Harmsa, Branka Miljkovića, Branislava Nušića i Ivu Andrića. Također, Brama Stokera, E. A. Poea, Stivena Kinga, H. F. Lavkrafta i R. L. Stivensona.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤