Vuk i sedam jarića


Vuk i sedam jarića

Bila jednom stara koza; imala sedmoro jaradi, a voljela ih kao što majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala u šumu po nešto krme, te iz sazva sve sedmoro i reče:

 – Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođe li, sve će vas izjesti. Taj se zlikovac često pretvara, no lako ćete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim šapama.

– Draga majko – jarčići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možeš ići bez brige. Stara zamekeće i mirno se zaputi. Ne potraje dugo, kadli netko pokuca na kućna vrata i vikne:

– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela. No jarčići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:

– Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk. Nato vuk ode k sitničaru i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:

– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela. No vuk se zaboravio te na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula: – Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk. Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne:

– Evo sam se udario u nogu, namaži mi je tijestom. Kad mu je pekar namazao šapu, požuri se vuk k mlinaru i zatraži, da mu šapu pospe brašnom. Mlinar mislio, vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati, ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:

– Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakomu vam nešto iz šume donijela. No jarčići stanu vikati:


 – Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo, jesi li ti naša mila majčica. Vuk stavi šapu na prozor, pa kad jarčići vidješe, da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriše vrata, ali tko uniđe – vuk. Jarčići se uplašili i htjeli sakriti. Jedno jare skoči pod sto, drugo u postelju, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo u ormarić od zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samo najmlađe, ono u ormariću, ne nađe. Kad se vuk nažderao, ode i leže na travu pod stablo te zaspa. Naskoro zatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta imađaše vidjeti! Kućna vrata širom otvorena: sto, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvaše ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:

– Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću. Ona izvadi jarčića, a on joj ispripovjedi, kako je došao vuk i sve ostale proždro. Možete zamisliti kako je majka plakala za jadnom djecom. U svojoj velikoj tuzi iziđe napokon stara iz kuće, a uza nju skakutalo najmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka. »Bože moj«, pomisli koza, »jadna djeca, što ih je za večeru progutao, možda su još na životu?« Brže-bolje morade jare skokom kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani razreže mješinu, pa tek što zareza, već jedno jare proviri; kako razreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahu na životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderala čitave. Kolike li radosti! Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao krojač, što slavi svadbu. Tada im majka reče:

– Idite i donesite kamenja, da njime napunimo trbuh bezbožnoj životinji, dok još spava. Svih sedmero jarića dovuku brže-bolje kamenja i ture ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga stara brzo zašije, a vuk niti što osjeti, niti se mače. Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Nato će vuk ljutito:

-Što mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo? Ne, to nisu mlada jarad, već kamenje teško samo. Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uduši. Kad to vidješe jarići, dotrčaše i povikaše:

– Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom majkom zaplesaše okolo studenca.

Bilješka o autorima:

Jacob (rođen 1785.) i Wilhelm Grimm (rođen 1786.) poznatiji kao braća Grimm, rođeni su u pokrajini Hessenu, u Njemačkoj. Njihove su bajke i priče preskočile vrijeme i prostor: dopale su u sve kutke svijeta, a objavljuju se i čitaju neprestano. Po jednoj statistici UNESCO-a, uz Bibliju, najčitanije su štivo na svijetu. I ova priča o braći Grimm može završiti kao i mnoge priče i bajke što su ih zapisali: »Ako nisu umrli, onda još i danas žive…« Žive u svojim bajkama i pričama. A njihove bajke i priče žive u srcima djece, i srca odraslih podsjećaju na maštovite sne djetinjstva.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤