Poezija: Belma Zulić


Bez riječi

Sanjala sam te,
Ponovo.
Mora da sam se okrenula
Na lijevu stranu.
Nije da želim te,
Ponovo.
Ta vremena su prohujala.

Ali snovi tako jako
Stvarno djeluju,
Kao da u meni još ima,
Kao da još bjesniš
Mojim damarima.

Nisi zaslužio ni zeru,
Ni trošicu ičega
Ti to vrlo dobro znaš.
Što te onda snivam?
Kažu da na lijevu
Samo loše sanjaš.
Ruka šejtana
Obrgli tvoje mirne snove
Baci u vir nadnaravnoga,
Svaka nit tanana
Ulazi u još dublje virove
I ja se izgubih,
I ja potonuh.

Sreća, sve je bio samo san
Valjda insan,
što ne može urediti na javi
U san kad se pojavi
Samo te stegne u obruč,
Bunila.
Ne osjećam ništa
Do čisti bijes .

Parmenionova pjesma

Krv se slijeva po drvenom podu,
Sunce je zašlo,
Podignimo pehar vina k nebu
Za život onog koji je izdao,
Za onog ko je bio moj prijatelj.

Ne pijte
Nek se vino prolije.
Život bez slavnog kraja
Život i nije.

On je bio Veliki
Osvajač.
Ali jedno nije znao,
Nije mogao
Da vidi.
Nikoga osim sebe
Svoje taštine
Sem svog cvijeta narcisa.

Zmija izdaje nije,
On je sam
Učinio da se prolije
Krv prijatelja.
S sobom u grob,
Il’ na lomaču u dva dukata
Ponijeće samo krivicu,
Samo zlu kob
Onog ko je zapalio lomaču
Nevinog prijatelja.


Hvala ti

U najtežim i najdivnijim
Godinama mog života
Pored svega
Stoji tvoja dobrota.

Hvala ti

Možda vidiš i čuješ
Ove suze zahvale,
Čak i dok pišem
One su se niz obraze slivale.

Hvala ti

Znaš vrlo dobro
Da ću ja svakako zaplakati
Moram.
Sad od sreće ili tuge,
Svejedno
Suza će biti.

Hvala ti

Ni kad bih htjela
Ne bih izbrojala, izmjerila
Ima toga više i od svake
Suze,
Pojedinačno.
Možda muke nisu lake
Tvoja dobrota ih je ublažila.

Hvala ti

Sigurno ni ja ne znam
Koliko brineš,
Koliko bdiješ.
Čak i da želim da saznam
Ti mi reći nećeš.

Hvala ti

Za sreću
Pa i onda kad me iznerviraš.
Valjda nam je to u krvi.
Za smijeh,
Za svako hoću, za svako ja ću
Nemoj ti.
Za svako ne brini,
Možda i ne znaš
Ali hvala ti.

Sigurno ćeš reći
Ne budi smješna
Da me u pjesmu stavljaš.
Ali to su moje riječi
Moja narav čudna
Način da zapamtiš.

Hvala ti

Nikad se odužiti ne mogu
Ali barem koliko mogu
Biram da se borim,
Jer to ono što i ti želiš
Da učinim sve
Da budem najbolja
Verzija sebe.

Hvala ti

Eto, po ko zna koji put,
Snene oči suze
Tvoje plave se sad smiju
I pitaš se šta mi ovo pade na um
Pa uzeh
Da pišem.

Hvala ti

Za sve,
Zato što mogu da sanjam
I da ostvarim sne
Jer bez tebe
Bi bilo nemoguće
Uzaludno
Sve bi stalo.

Hvala ti

Ne smijem pokazati mami pjesmu
Znaš kakve smo obje,
Ko neka stara uvakufljena česma
Osjetljive.
Ne znam da li da je pročitam i tebi
Šta ako ti se ne svidi?
Drago mi je barem da
Ono sto osjećam
Zna svako ovo slovo,
Svaki
Stih
I svaka suza.

Bilješka o autorici:

Belma Zulić, rođena 1997. godine u Prijepolju, djevojka imena koje znači pun mjesec. Živi u Sarajevu, studentica Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Zaljubljenica u historiju Osmanskog carstva, prije svega kulturnu, i njenog nasljeđa, ne samo na ovim prostorima, već i u drugim djelovima Evrope. Pored pisanja pjesama slobodno vrijeme posvećuje učenju stranih jezika, prije svega engleskog, turskog i španskog. Dok osmanskom turskom daje posebno mjesto u svom srcu, također sanjari o tome da će uspješno uraditi vez tugre sultana Mehmeda Fatiha.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤