Kafka i postmodernizam


Kafka i postmodernizam

Poetikom slučaja, odbacivanjem postojanja jednog okamenjenog početka, Dostojevski je nagovijestio ono što čini Kafka u svojim djelima, prije svega, u romanu Proces. Kafkini junaci, kaže Oto Bihalji-Morin u svojoj knjizi Graditelji moderne misli, nisu kadri da se brane jer u stvari imaju isuviše razumijevanja. Imaju razumijevanja čak i za svoje mučitelje. Ne mogu da mrze. 

Gilles Deleuze i Felix Guattari na samom početku svog teksta Kafka, u prilog manjinskoj književnosti, postavljaju pitanje: Kako ući u Kafkino djelo? To je rizom, jazbina.Oni tvrde kako je Kafka pisac manjinske književnosti jer on izlazi iz logocentrične strukture svijeta, ali ostaje pitanje kako, na koji način to čini. Pojam rizom uveden je, kako navodi Vladimir Biti, da bi uprizorio presjecište težnji prema teritorijalizaciji i deteritorijalizaciji, kodifikaciji i dekodifikaciji, koje obilježavaju odnos društva i pojedinca. Rizom, gomolj, neobična razgranata masa što raste ispod zemlje odlikuje se time što nema jasan početak, sredinu i kraj. Proces nije napisan na taj način, za njega možemo reći da ima početak, sredinu i kraj, iako znamo da raspored poglavlja nije određivao sam Kafka, te da je kraj mogao doći na početak, i obrnuto. Međutim, Jozef K. svoju priču ispisuje u rizomu, rizomski, te se kao lik realizira samo u procesu čitanja.



Kada postoji unaprijed određena krivica, kao u antičkoj tragediji, tu je i unaprijed određen sud, unaprijed određena kazna i tok suđenja. Roman, dakle, ne sudi, nego se trudi shvatiti i razumjeti. Jozefa K. će okruživati aura neke krivice, ali jasno definisane krivice nema, sud je nedodirljiv, nije isklesan u kamenu. K. pravi neku vrstu postojanja i nepostojanja, bivanja i nebivanja u samom sebi i po tome je on tragični junak koji se nosi po svom tragičnom usudu, a umire kao pseto, mijenja priču, iznevjerava svoju bit kao ljudskog bića. U skladu sa tim, Jozefa K. možemo zamisliti kako ustaje (roman nam to dozvoljava), vadi nož iz srca i nastavlja hodati tim svijetom, na potpuno isti način, istim ritmom. Možemo zamisliti komadiće njegovog tijela kako se spajaju i, još jednom, po ko zna koji put, prave čovjeka-funkciju. Kafka nam pokazuje da nismo izgubili svoj identitet u smislu da smo počeli ličiti na životinje, nego pokazuje šta se desi sa čovjekom koji je sveden na funkciju, koji postaje svoj posao i time gubi svoju ličnost. Zbog toga Jozef K. nema prezime, ima samo njegov nagovještaj. Vincent Jouve u tekstu Označitelj lika, kaže da „etiketa integrira paradigmu ekvivalencije koje mogu izbrisati cijelo jedno polje oznaka, idući od najskromnijih, jedno slovo. Tu je prvo slovo prezimena, ali šta ono znači – za čovjeka funkciju to nije ni bitno.

Kao što je djelo Dostojevskog nagovijestilo neke od temeljnih postavki modernizma, ali i postmodernizma, tako će i Kafkino djelo nagovijestiti elemente postmodernizma. Frederic Jameson u svom tekstu Postmodernism or the kultural logic of the late capitalism, kaže kako je krik otuđenog čovjeka, utjelovljen u slici Krik, taj koji dekonstruira vlastitu estetiku ekspresije, otuđenje subjekta postepeno prelazi u njegovu fragmentaciju.Proces kao jedno subverzivno ostvarenje modernizma pokazuje fragmentiranog subjekta koji se šeta prostorima heterotopija što funkcionišu po principu labirinta u koji se ulazi vrlo lako, ali iz kojeg je skoro pa nemoguće izaći. Osnovno načelo ovog romana je načelo kontingencije. Pojam kontingencije treba razlikovati od jednog slučaja koji se može desiti na nivou svakodnevnice. Kontingecija podrazumijeva poetiku slučaja, pa je, prema tome, cijeli roman stvoren po principima te poetike. Osnovno vrijeme u Procesu je, kako kaže Pobrić, kružno vrijeme, koje sa antropološkog stanovišta ne dotiće čovjeka, to je splet kružnih serija heterogenog trajanja. Jozef K. će umrijeti, a ništa se neće dogoditi, ostat će samo osjećaj da se zatvorio jedan krug i da se može otvoriti novi.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bihalji-Morin Oto: Graditelji modrene misli.
Deleuze Gilles i Guattari Felix: Kafka, u prilog manjinskoj književnosti.
Jouve Vincent: Označitelj lika.
Pobrić Edin: Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤