Mala sirena
Davno nekoć, dok je svijet još bio mlad, morske vile ili sirene imale svoju kraljevinu u najdubljem dijelu mora, gdje je voda modra poput različka. Jednog dana najmlađa sirena, kraljevna, uzdigla se moru na površje gdje je vidjela velik brod na tri jarbola kako miruje na tihoj vodi. Neobičan je to bio prizor za malu sirenu, jer njoj su to prvi put dopustili da iziđe iz pomorske kraljevine: zastala ona tako i gledala sve dok se nebo nije zamračilo, pokriveno olujnim oblacima. Kad su mornari na brodu razabrali opasnost koja prijeti, brzo su smotali jedra. Ali ništa nisu mogli učiniti protiv oluje koja se najposlije oborila. Njihov brod, kao da je orahova ljuska, valjao se na valovima dok mu se naposljetku ne slomiše jarboli te on poče tonuti.
Mala sirena ostala gdje se i nalazila, zanesena neobičnim prizorom. Odjednom vidje kako je mladi lijepi kraljević, čiji ono brod bijaše, pao preko palube u valove. Stići će on u kraljevinu moga oca pa će biti moj, nasmiješi se mala sirena. A onda se sjeti što joj je jednom rekla njezina baka dok je ona, mala sirena, još bila vrlo mlada. Čovjek ne može živjeti u vodi. Ne smijem ga ostaviti da pogine, odluči mala sirena te zaroni u hladnu tamnu vodu i stiže do kraljevića koji se utapao. Čvrsto ga je uhvatila, povukla gore na površinu te s njime otplivala na obalu. Upevši svu snagu, izvukla ga je na čvrsto tlo, a onda ga okrenula da mu toplo sunce grije lice. Pogladila mu je čelo i zadivila se mekoći njegove kože. Odmah maloj sireni bilo jasno da je zavoljela toga finog, mladog čovjeka. Kad su crkvena zvona zazvonjela, kraljević se pomaknu. Mala je sirena željela govoriti s njim, ali se, prije nego što je on otvorio oči, pojaviše neke djevojke iz dvorca i krenuše na obalu, te se mala sirena sakri za stijenu.
Djevojke su krenule svome kraljeviću, a mala sirena zaroni u dubine i vrati se u očevu kraljevinu. Od toga časa mala sirena nije mislila ni na što drugo doli na svoga kraljevića. Uzalud su je sestre pokušavale privoliti da se s njima igra u divnom vrtu ili da, poput srebrnih riba, klizi kroz bujno podmorsko raslinje. Mala je sirena samo tražila da je ostave na miru s njezinim mislima. Naposljetku je jedna između njezinih sestara pogodila njezinu tajnu.
— Zaljubila si se u čovjeka — bocnu ona malu sestru. — Znaš da se za njega ne možeš nikad udati.
Mala sirena nije odgovorila, ali je toga istog dana razgovarala sa svojom mudrom starom bakom, koja je dosta znala o ljudskom svijetu.
— Žive li ljudi vječno? — upita mala sirena.
— Ne, ne žive — reče joj baka. — Oni žive samo neko vrijeme, koje je kratko kad se usporedi s našim. Ali zato imaju dušu. Kad im tijelo umre, duše im odlaze na divno mjesto što ga oni zovu nebom.
— Mi nemamo duše — preuze mala sirena. — Živimo dvjesto, možda tristo godina, a onda se pretvorimo u pjenu. Zar nema načina da steknem dušu?
— Ne, nema — nastavi baka — osim ako te koji čovjek ne zavoli toliko da se tobom oženi. A to ne može nikad biti, jer smo mi ružne u ljudskim očima. Ne sviđa im se naš sjajni srebrni rep. Ljudi imaju dvije hodaljke kojima hodaju, a zovu ih noge.
Mala sirena vrati se u svoj vrt da razmišlja o bakinim riječima. Možda bi me moj kraljević zavolio kad bih imala dvije noge, u sebi će mala sirena. Otići ću vještici u njezin vir i tražiti da mi dade dvije noge umjesto repa. Vještica što je živjela u viru stanovala je u kući od suhih bijelih ljudskih kostiju, a okruženoj ljigavim žabama i debelim puževima.
— Znam po što dolaziš ovamo — odmah će vještica kad je mala sirena došla pred nju. — Htjela bi se osloboditi svoga repa i umjesto njega dobiti dvije ljuske noge.
— Da, da! — pobrza mala sirena. — Hoćeš li mi pomoći?
— Tvoja je želja sasvim luda — dočeka vještica i protisnu oštar uzvik tako da su poskočile njezine žabe. — A još si luđa kad želiš ljudskog kraljevića za muža i dušu koja bi na nebo.
— Hoćeš li mi pomoći? — opet zamoli mala sirena. — Platit ću svaku cijenu.
— Moja je cijena visoka — reče vještica. — Moraš mi dati svoj lijepi glas.
— Što god želiš — prihvati mala sirena, premda su joj suze navrle na oči na pomisao da će izgubiti svoj glas.
— Vrlo dobro — reče vještica i naže se nad kotao iz kojega se uzdizala para. — Priredit ću ti napitak što ćeš ga ponijeti sa sobom kad budeš plivala na kopno. Kad stigneš na obalu, popij ga. Tvoj će se rep skupiti i nestati. Umjesto njega imat ćeš dvije noge. Ali ne zaboravi: podnijet ćeš teške bolove. No, bit ćeš sposobna da se krećeš i da plešeš ljupkije nego ijedna ljudska kraljevna.
— Ako ne budem imala glasa, kako ću kraljeviću izraziti svoju ljubav? — upitala mala sirena dok je gledala vješticu kako miješa u svome kotlu.
— On će te voljeti zbog tvoga lica i obličja — odgovori vještica — ako te uopće zavoli. Ali pamti: on se mora tobom oženiti. Ako se oženi drugom, puknut će ti srce i pretvorit ćeš se u morsku pjenu.
Kad je napitak bio gotov, vještica ga izli u bočicu i dade je maloj sireni, a njoj istodobno iščupa jezik. Mala sirena bez glasa uze bočicu te ode. Prije nego što je sunce zašlo, ona kroz tamnu vodu kliznu gore, na površje. Kad se dohvatila obale, ispi čarobni napitak, koji ju je u grlu pekao poput vatre. Kad je otvorila oči, vidje kraljevića kako se naginje nad nju. Kraljević je uze za ruku i povede je na dvore. Mala je sirena išla pokraj njega lagana kao pahuljica. Tolika bijaše njezina radost da je jedva ćutjela oštre ubode što joj ih zadavaše svaki korak.
— Tko si ti? Odakle dolaziš? — pitao ju kraljević kad su došli na dvore. — Kako si lijepa! Ali mala sirena nije mogla odgovoriti. Kraljević reče dvorankama da njehovo nahoče odjenu u bogatu svilu i da je paze dok joj se govor vrati. Tako je lijepa bila mala sirena i tako ljupka u svemu da se kraljević znao često zateći kako pogled upire u nju. I kako su mjeseci prolazili, svuda ju je vodio sa sobom. Kad bijaše umoran i sit lova, zamolio bi je da pleše, a ona, premda ju je svaki korak skupo stajao, plesala pred njim lagana poput paučine dok ne bi zaboravio svoj umor.
— Nikad te neću ostaviti — tvrdio kraljević. — Tiha si, ali si mi nadasve draga.
Oči male sirene zasjale na to kao zvijezde, a kad je kraljević uzeo u naručje, zatreperila je od sreće. Malo zatim kraljević jo reče kako kralj traži da on ide u posjet nekoj drugoj zemlji preko mora.
— Ondje je krasna kraljevna, moj bi otac htio da se njome oženim — reče joj kraljević. Ali bih ja radije da svoje srce zadržim slobodnim za tebe. Ići ćeš sa mnom na kraljevski dvor i bit ćeš pokraj mene kad se sastanem s onom lijepom kraljevnom. Na žalost, strana je kraljevna bila ljepša nego što je kraljević o njoj imao sliku iz očeva kazivanja. Kako ih je mala sirena gledala kako se sastaju i kako šeću zajedno, poboja se za ono što će se dogoditi. Brzo se pronijela vijest kako su se kraljević i lijepa kraljevna zaljubili jedno u drugo i kako će se naskoro vjenčati.
— A ti ćeš nam biti djeveruša — reče kraljević prišavši maloj sireni i uzevši je za ruku. — Obećavam da ću se uvijek brinuti za tebe. Tako sam sretan. Sutra ću se vjenčati s najljepšom kraljevnom na svijetu. I ti moraš biti sretna, tiha mala djevojko.
Mala je sirena okrenula glavu u žalosti, a kraljević je ostavi da bi se mogao vratiti svojoj kraljevni. Sutradan su zvonila zvona i sastavila se svadbena povorka. Kraljević i kraljevna išli držeći se za ruku. Svako malo on se osvrtao da se nasmiješi maloj sireni, koja je, u ogrtaču protkanu srebrom i zlatom, držala mladenkine duge skute. U crkvi je počeo svečani obred, ali mala sirena nije čula ni riječi: mislila je na ono što će joj se dogoditi kad padne noć. Poslije obreda na redu je bio ples i slavlje na dvorima, a onda je dvoje sretnika otišlo na brod koji će ih odvesti preko mora u kraljevićevu zemlju. I mala sirena došla s njima, a kraljević zatraži da im ona pleše. A njezine misli, dok je plesala, dohvaćale se smrti, ali ona to nije pokazivala i nitko to ne bi pogodio gledajući je. Kad je minula ponoć, kraljević i ljupka mlada povukoše se u svoju kabinu, ostavljajući malu sirenu na palubi. A ona tiho gledala u plavo more gdje su na površje iz svoga pomorskog kraljevstva izronile njezine sestre.
— Još nije kasno, sestrice — reče joj najstarija. — Došle smo te spasiti. Bile smo kod vještice na viru: u zamjenu za našu kosu dala nam je ovaj nož. Moraš ubiti kraljevića. Njegova će krv poškropiti tvoje ljudske noge, i one će se opet pretvoriti u riblji rep.
Mala se sirena obradovala kad je opet vidjela svoje sestre te je podigla nož što su joj ga bacile na palubu. Učinit ću tako i spasit ću se, pomisli ona. I prikrade se u kraljevićevu kabinu. Ruka joj je zadrhtala dok je stajala ondje, spremna da zabode nož kraljeviću u srce. Ali kad je podigla slabu ruku, spoznala je da joj je njegov život dragocijeniji negoli njezin vlastiti. Daleko je u more odbacila smrtonosno oružje; a onda, s uzdahom lakim poput povjetarca, skočila je i sama u valove i pretvorila se u bijelu plenu. Dusi zraka prihvatili su pjenu i zavrtjeli je u visinu iz tamnih voda, i mala je sirena odjednom opet bila u svome, nije se više bojala.
— Živjet ćeš s nama, mala — rekoše joj dusi zraka dok su je nosili u visine — jer si dala svoj život za drugoga. Nema veće ljubavi od te… Dopustili su joj da još jednom vidi svoga kraljevića. Ona za nj bijaše nevidljiva, ali je nekako, dok je gledao dolje u more, osjetio njezinu prisutnost. Ona ga je nježno poljubila, a njezin poljubac bijaše kao najmekši dodir na njegovu obrazu.
— Zbogom! — dahnu ona dok su dusi zraka lebdjeli s njome u oblacima. — Zbogom!
Izvor: Velika knjiga bajki: (Čudesne bajke), prepričala Jane Carruth.
Dunjalučar 