Sokratova ironija sa stajališta savremenih interpretacija

The Death of Socrates, Jacques Louis David, 1787.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Sokratova ironija sa stajališta savremenih interpretacija

U ovom radu razmatraće se ključni aspekti Sokratesove metode koji kulminiraju sa pristupa savremenih interpretacija o Sokratesovoj filozofiji koja su nastala u nekoliko posljednjih decenija. Sokratesova ironija ostavila je mnoge filozofe u interesovanju i prije svega zadatku koji će mnogim sljedbenicima postati kao odgovornost o kojoj će drugi morati da misle. Guthrie napominje da svako ima i mora imati svoj pogled na Sokratesa, budući da moramo ostati na granicama Platonove, Ksenofonove, Aristotelove i Aristofanove filozofije iz koje nam se povlači čitava Sokratesova filozofija. Prema tome, opravdano je imati svoju vlastitu figuru i svog predstavljajućeg Sokratesa. Sokrates je još uvijek neispisani list papira, figura koja se stalno uzima i pomjera s mjesta na mjesto. Vjerovatno je to dijelom zbog nepostojanih Sokratesovih spisa, koji bi u većoj mjeri objelodanili osnovne determinante njegovih misli. No Sokrates nije pisao, jer nije znao o čemu bi mogao da piše, a da bude uvjeren u tačnost promišljenog. Njegovo pozivanje na dijalošku dijalektiku, je tek postavilo temelje na kojima su se kontinuirano gradili i rušili sistemi mišljenja. Sokratesova metoda nije skepsa već pročiščenje izvjesnosti. Propitivanje znanja koje se uzimalo zdravo za gotovo, kao površno majstorisanje s kompleksnim pojmovima, koji se uvijek iznova moraju promišljati, da bi se iz niza nedostatnih i prevaziđenih odgovora najzad iznjedrilo istinsko znanje. Njegova filozofija se samo ograničeno može nazvati takvom, budući da se nikada nije mogla uzdići do nekog učenja, misaonog sustava, filozofske strukture koja bi mu omogućila i sami pokušaj spoznavanja istine. On taj zadatak ostavlja svojim nasljednicima kao odgovornost o kojoj će drugi morati da misle. Sokrates je neznanje koje rađa mudrost ali se ona javlja samo kao poziv budućnosti. Put koji će se tek umstveno morati prokrčiti. Pri tome, Sokrates naglašava da se radi o jednom dijalektičkom suprotstavljanju i supostojanju različitih filozofskih sistema. Vlastos smatra da je zapravo Sokrat ta persona koja je omogućila takav razvoj shvatanja ironije. On naravno ističe da Sokrat nije to radio kroz svoje učenje ili kroz teoretski pristup ironiji, već svojim djelovanjem koje ga za Vlastosa čine prvim i utemeljujućim ironistom. Način na koji Sokrat pristupa znanju pretpostavlja po Vlastosu jedan nevini oblik ironije koji ne sadrži u sebi ništa od predumišljajne lažnosti već predstavlja infantilnu mogućnost nazivanja nečega drugačijim imenom što u Sokratovom smislu ne znači ništa drugo nego propitivanje značenja onoga što je utvrđeno kao onoga što na neki način jeste.  Stoga, cilj ovog rada jeste da ukažemo na osnovne i adekvatne misli savremenih interpretacija, koji su na veoma precizan način objasnili zbog čega se Sokratesova metoda treba uzeti za ozbiljno i kritički sagledati, smatrajući da je Sokratesov metod zaista ogromno postignuće u historiji filozofijskih misli.

Vlastosov i Guthriev pristup Sokratesovoj metodi

Sa kojeg aspekta da pristupim savremenoj interpretaciji o Sokratesu? Njegov široki obzor dozvolio je individualistička tumačenja njegove dijalektičke metode samospoznaje. Platon je u duhu Sokratesove filozofije pronašao temelj za uspostavljanje svoje idealne države u kojoj bi vladalo opće načelo dobra. Ipak je njegov put preko Sokratesa radikalno odstranjivanje onoga u ljudskoj duši što svojim prirodnim nemirom narušava ideal Platonovog čovjeka. Prema Gutrie-u, Platon zadire dublje u Sokratesovo mišljenje, otkrivajući u njemu „humor i ironiju“ koje u najvećoj mjeri određuju karakter Sokratesovih misli. Iz drugog perspektivističkog ugla, Guthrie smatra da je Ksenofon,  slično kao i Platon prvenstveno isticao Sokratesov intelekt da bi ga zatim ipak nešto drugačije od Platona „sjedinio sa fizičkom hrabrošću, dobrom ratnom prošlošću i s općim preziranjem opasnosti“. Razilaženje u shvatanju Sokratesove metode kod Platona i Ksenofona može se razumjeti kao sama nemogućnost jednoznačnog i konačnog tumačenja njegove dijalektike, tu dakle, nastaje problem.

S druge strane, Vlastos nam nudi prilično uvjerljivo i pritom neobično objašnjenje Sokratesove dijalektičke metode, smatrajući pogrešnim što su Guthrie i ostali helenisti ograničavali značenje ironije na njenu sokratovsku upotrebu, međutim, to da jedna riječ zadržava trajno u različitim upotrebama i u različitim vremenima isti smisao i značenje je malo vjerovatno, pa je tako ironija za Vlastosa višeznačno određena, i označava više od Sokratovog metoda i filozofskog djelovanja. Da bismo ušli u dublju analizu Sokratesove metode potrebno je prvenstveno pobliže odrediti njegov filozofski pristup. Sokrates svojim neznanjem  podstiče intelektualnog sugovornika koji misli da je u posjedu nekog znanja, da dođe preko istovjetnog neznanja do istinskog oblika znanja. Sokrates je onaj koji ne zna ali pri tome s ironijom zaključuje da nam je taj spoznajni pečat podjednako dodjeljen.



„Bit je Sokratesove metode iznalaženje istine kratkim pitanjima i odgovorima, uvjeriti sugovornika da, dok je mislio da nešto zna, u stvari ne zna. Tek onda tada može započeti sigurna potraga za znanjem. Jednom kad je njegov pratilac razumio pravi put do cilja , bio je spreman tražiti ga s njima, ali filozofija je bila za njega sažeta u toj ideji zajedničke potrage , ta koncepcija svrhe rasprave, izravno je suprotstavljena sofističkoj ideji o tome kao o natjecanju s ciljem obaranja protivnika“ (W.C.K.Guthrie, 2006, str. 432)

Njegova filozofija se samo ograničeno može nazvati takvom, budući da se nikada nije mogla uzdići do nekog učenja, misaonog sustava, filozofske strukture koja bi mu omogućila i sami pokušaj spoznavanja istine. On taj zadatak ostavlja svojim nasljednicima kao odgovornost o kojoj će drugi morati da misle. Sokrates je neznanje koje rađa mudrost ali se ona javlja samo kao poziv budućnosti. Put koji će se tek umstveno morati prokrčiti. Pri tome, Sokrates naglašava d a se radi o jednom dijalektičkom suprotstavljanju i supostojanju različitih filozofskih sistema.

Sokrat ne daje, on pušta drugog da stvara. Kad onog koji prividno zna dovede do toga da ovaj osvijesti svoje neznanje i tako mu omogući da sam dođe do pravog znanja, onda čovjek tako stječe iz čudesne dubine ono što je zapravo već znao a da toga nije ni bio svjestan. (Karl Jaspers, 2008, str.14)

Vlastos smatra da ironiju koju zatičemo kod Sokratesa prepoznajemo već u njegovom lažnom priznavanju da ništa ne zna, što se zapravo uklapa u opću definiciju ironije kao uvijek lažno izrečenog, kao  nesklad i potpuna suprotnost između literarnog značenja riječi koje se izgovaraju i onoga što se tim riječima zaista misli. To opet ne znači da je pojam ironije iscrpljen u Sokratesovoj metodi jer bi se u najširem smislu moglo reći da je ironija uvijek onda na djelu kada se značenje izrečenog s namjerom iznevjerava njegovim posebnim gestikularnim naglašavanjem kojim se zapravo podcrtava ono neizgovoreno istinski mišljeno. Vlastos na primjeru riječi “pretvarati se” objašnjava mogućnosti primarnih i sekundarnih značenja nekog izraza. Izraz “pretvarati se” je dugo bio obilježen negativnim kontekstom i predstavaljao je negativnu karakteristiku, no, onda kada  pretvaranje stavimo u okvir estetskog izraza kao umjetničkog akta u koji je uključen i recepijent izraz pretvarati se gubi svoj prvobitne konotativne i denotativne oznake i počinje djelovati kao ironija, budući da se radi o pretvaranju s kojom je i sam gledatelj upoznat. Pogrešno je po Vlastosu što su mnogi poistovjećivali ili definisali ironiju sa metodom onog filozofa koji je svojom filozofijom upravo onemogućavao čvrsto određenje nekog pojma.

Vlastos pokazuje i želi da obratimo pažnju na kontingentnu promjenjivost značenja ironije koja još u dobu antičke grčke bila determinirana negativnim konotacijama, pa je nazvati nekog ironistom bilo gotovo kao osloviti ga pogrdnim imenom; no, samo nekih tristo godina poslije u četvrtom stoljeću prije Krista u Rimu riječ ironija počinje označavati osobu s elegancijom i dobrim ukusom. Već ova stavka opravdava svaki moderni pristup dalekoj prošlosti budući da trenutak odlaska u to prošlo određuje i pogled na njega.

Sokrates, grčki ironist nije isto što i Sokrates, ironist iz perspektive modernog čovjeka. On govori da grčki pojam eironeia u modernoj evropskoj misli metastazira u ironiju, u njeno značenje koje se podudara s onim Quintilllana i Cicerona kao govora kojim se značenjski iskazuje potpuna suprotnost izrečenog. Vlastos smatra da je zapravo Sokrates ta persona koja je omogućila takav razvoj shvatanja ironije. On naravno ističe da Sokrates nije to radio kroz svoje učenje ili kroz teoretski pristup ironiji, već svojim djelovanjem koje ga za Vlastosa čine prvim i utemeljujućim ironistom. Način na koji Sokrates pristupa znanju pretpostavlja po Vlastosu jedan nevini oblik ironije koji ne sadrži u sebi ništa od predumišljajne lažnosti već predstavlja infantilnu mogućnost nazivanja nečega drugačijim imenom što u Sokratesovom smislu ne znači ništa drugo nego propitivanje značenja onoga što je utvrđeno kao onoga što na neki način jeste.  

No bitno je napomenuti da jednostavnoj ironiji, koja se očituje kao: ono što je rečeno nije ono što je mišljeno, već sasvim suprotno, Vlastos suprotstavlja, odnosno dopunjuje dotadašnje grčko shvatanje ironije njenim kompleksnijim značenjem u kojem ono što je izrečeno i jeste i nije mišljeno. Njen površni sadržaj, odnosno izraz u kojem se i kroz koji se u datoj prilici očituje, je u jednom smislu istinit a u drugom lažan. Ono na šta upozorava Vlastos jeste kontekst u kojem se koristi neka riječ koja tek kroz njegovo sagledanje dobija svoje značenje, pa kada Sokrates u jednom od Ksenofonovih djela  govori o ljepoti svojih očigledno ružnih nacrtanih dijelova tijela, on i misli i ne misli riječ ljepotu, odnosno ne misli je u smislu estetske ljepote, ali je misli u smislu korisnosti za određenu svrhu ( lijepo urađeno za to i to). To pretpostavlja da riječ koja ukazuje na ironični iskaz, ako se shvati u svom drugačijem neuvriježenom značenju, koje mu daje sam govornik ad hoc, proizvodi složenu ironiju koju Vlastos otkriva u Sokratesu i odvaja je od pretpostavljenog značenja ironije, koja se iscrpljuje u svojoj suprotnosti, u izražavanju suprotnog od onog izrečenog. Pa tako i u slučaju kada se Sokrates ispovijeda kako nema nikakvog znanja, on istovremeno i misli i ne misli tako. Jer ono što Sokrates radi svojom kompleksnom ironijom po Vlastosu jeste vid diferencijacije različitih značenja neke riječi, pa se njegova izjava da ne posjeduje nikakvo znanje, može shvatiti samo u sklopu ironijskog diskursa koji pretpostavlja i istinu i laž izrečenog.

Ako pritom govorimo o znanju kao moralnoj domeni , Sokrates svojom negativnom izjavom želi uvjeriti svoje sagovornike da ne postoji zaista niti jedna propozicija za koju bi tvrdio da je zna, posjeduje u njenom determiniranom i konačnom značenju. S druge strane, ako pod znanjem smatramo opravdana istinita vjerovanja, onda je tu mnogo propozicija za koje se može reći da ih Sokrates poznaje i do kraja usvaja. Tako i  Sokratesovo paralelno učenje, koje mora uzeti u obzir i jedno i drugo, Vlastos smješta pod sintagmu kompleksne ironije. Jer u konvencionalnom smislu, ako učenje smatramo kao prijenos znanja sa učitelja na učenika , Sokrates misli ono što govori: taj vid učenja on ne sprovodi. No kada pod ‚‘učenjem‘‘ Sokrates podrazumijeva suprotstavljanje umišljenom znanju svojih učenika argumentima koji će ih dovesti do spoznaje vlastite ignorancije prema kompleksnosti znanja i omogućiti da za sebe dođu do istine koju je učitelj oklijevao da otkrije direktnim transferom bez međusobnog propitivanja i produbljivanja pitanja- onda bi Sokrates za sebe zaista pretpostavio da je učitelj. Tako kada kaže da jeste učitelj, on je i rekao i nije rekao to, rekao je da nije učitelj kakvi se poznaju u konvencionalnom smislu, ali je istovremeno rekao da je učitelj kakvim ga on vidi, učitelj druge vrste kome jednako pripada ta titula. Guthrie međutim, u svojoj knjizi navodi dva aspekta opredmećenog znanja koji samo kao takvo može postati vrlina: prvi aspekt se usredotočuje na autentični ljudski život koji obuhvaća  i „transcendira sve sporedne ciljeve i individualna umjeća poput onih usmjerenih na zdravlje, fizičku sigurnost , bogatstvo, političku moć itd“ (W.C.K.Guthrie, 2006,str. 442) ; dok se drugi usmjerava na ljudski duh i njegovu samospoznaju. Za Sokratesa je znanje u obliku vrline osnovni faktor Dobra. On time zaključuje da je svako nedjelo samo nehotični odraz neznanja, koje dovodi do pojave nedeterminiranog zla u čovjeku. Za njega put do samospoznaje moguće je jedino prevazilaženjem tjelesnosti, odnosno njene podsvjesne prirode.

Sokratesov metod je kao iskra koja obećava plamen. Za njega, nije dovoljno biti hrabar, ili mudar ako nismo prvo načisto sa tim šta su to mudrost i hrabrost po sebi, kao čiste vrline. Pa je svako sumnjičavo i znatiželjno bockanje u intelekt drugog , za Sokratesa, pokušaj da se njegovo dosadašnje znanje proglasi nedosljedno njegovom trenutku, ono mora krenuti dalje, u neizvjesnu i maglovitu budućnost. Ti , koji misliš da si mudar, reci mi, šta je to mudrost po sebi. Kad budemo mislili da smo saznali, nećemo stati, jer time put nije dovršen, svaki ljudski odgovor otvara novo pitanje, a ono iskrsava iz pročešljavanja starog odgovora, koji, čim postane uvjerenje postaje i neistina. U nastavku rada prikazaćemo u kraćim crtama Sokratesovu metodu kroz Platonovu i Ksenofonovu filozofiju.


Platonov ironijski Sokrates

Platonova svedočanstva su argumentirajući spisi koji su velikim dijelom vođena dijalektikom ironiste, riječnikom provokativnih misli koje dovode do ahistorijskog i poetički fiktivnog Sokratesa. S obzirom da Sokrates nije pisao, preostaje nam jedino mogućnost propitivanja iz drugih izvora, ponajviše Platonova i Ksenofonova svjedočanstva. Iako su u mnogo čemu različita, ipak ne možemo biti sasvim sigurni u Sokratesovu filozofiju, tj. ne možemo tačno ustanoviti šta jeste istina od onoga što su Platon i Ksenofon napisali.

Očigledno koliko je Platon opsjednut Sokratesovim duhom, on je nerijetko ono mjesto njegove filozofije koje podstiče rađanje, djelujući na svoje sugovornike kao pokretač njihovog procesa promišljanja, prva pahulja koja će izazvati lavinu. Platon se ne zadržava na površnom izlaganju Sokratove dijalektičke metode dijalogiziranja i dekonstruiranja znanja, već prodirući u bit Sokratovog bića, prikazuje one nadljudske i gotovo božanske snage jednog takvog, erosom ispunjenog i od zla oslobođenog mislioca, koji svojim svijetlim ali tajnovitim duhom dotiče svjetlo Dobra. To koliko Sokrates zna ili ne zna, postaje nevažno. Sokatesovo lukavstvo, ironija dostiže vrhunac onda kada se dijaloškim putem pokušava doći do istine. Njegovo znanje se ne stavlja na tezgu istine. Istina je prvenstveno u traganju za njom, a traganje je isprepleteno produbljivanje vlastitih uvjerenja, kako bi se najzad pokazala kao nedovoljno uvjerljiva.

Shodno tome je očito da Sokrates nije taj koji može da rađa znanje, on je samo izvjesni medij koji je tu da bi se znanje uopšte začelo, odnosno da bi se prethodno uspostavio status quo, tačka iz koje se traganje za istinitošću misli nastavlja, a time i produbljuje. Moglo bi se reći da je Platonov idealizirani Sokrates naš praotac znanja. On ne može da nam dodirom prenese nešto što i sam ne posjeduje, a isto mu ne bi pošlo za rukom kada bi bio u posjedu znanja. On stoji tu pred nama, uvijek kao neka praslika koju ne možemo shvatiti do dna, a baca nas u ponor Sebstva, udaljava od ravnodušnog uživanja u postignutom. Sokratesova retorika u Platonovim djelima je čudesna na dva načina; ona je tako jednostavna i gotovo naivno dječija, da se opravdano pitamo, kako baš takva može da podstakne na rađanje istinskog znanja. „Ključni problem Platovonog svjedočanstva leži u tome što on u dijalozima koristi Sokratov lik i u onome što se čini kao izlaganje Sokratove filozofije, a i u onom što smatramo tipično Platovonim učenjem (teorije ideja, znanje kao sjećanje i transimigracija duše)“ (Damir Marić, Časopis za filozofiju THEORIA, Sarajevo, 2014, str. 31)

No, unatoč jednostavnosti pitanja i odgovora kojima Sokrates rasplamsava drugog govornika, dovodeći ga u stanje misaone ekstaze, koja je napokon probila opnu prividnog, součavajući se sa neprobojnom opnom nedostižnog, njihov učinak je duboko filozofski. Važno je spomenuti da je Sokratesova filozofija u Platonovim svjedočanstvima duboko dijalektička tj. kretanje u području mišljenja koje kao takvo dopušta govorniku da preispita i upita za svoje znanje za koje misli da posjeduje, odnosno ne – znanje. Njegov metod, čvrsto dijalektički pokazao se kao pogodno tlo za propitivanje, raspravljanje i ukazivanje na protivrečnosti mišljenja u diskursu. Njegove rečenice su čudesne ne zbog svoje složenosti i kiča, već zbog onoga što se njihovom upotrebom postiže, unatoč njihove prividne površnosti. Takav je Sokrates iz Platonovog Parmenida. Nikada aktivni akter dijaloga, uvijek u pozadini. Glas koji budno sluša, duboko analizira, prateći istovremeno razvitak diskursa, usmjeravajući ga prema određenim bitnim tačkama nedoumice.

Ksenofonov trezverni Sokrates

Pozivajući se na Ksenofonova svjedočanstva, Vlastos smatra da Ksenofonovim Sokratesom nedostaje bitne karakteristike koje se povlače u Platonovim djelima. Mada ne treba izgubiti iz vida i Platonova „škaljiva“ i protivrečna okarakterizacija Sokratesovog portreta i u  „tome da on u dijalozima koristi Sokratov lik“. Ipak se pokušaj interpretiranja Sokratesove filozofije ispostavila kao tačka gdje se nerijetko dolazi do konačnog zaključka i istinite tvrdnje o tome koje učenje da pripišemo Sokratesu a koje pak Platonu i Ksenofonu. Shodno tome, Kierkegaard na jednom mjestu piše kako obojica pokušavaju da ga obuhvate, Ksenofon vukući ga ka najnižim ljudskim pobunama, Platon uzdižući ga u nadljudsku sferu ideja ali je Sokratesova ironija upravo metod koji izmiče značenju, ostajući uvijek do jedne mjere neprozirna.

Ono što Vlastos ukazuje jeste određena razlika između Platonovih i Ksenofonovih svjedočanstava. Po njemu, Platonov Sokrates ostaje unutar granica životnog iskustva, dok se kod Ksenofana Sokrates poziva na moralnost i na osnovne tačke etičke pravednosti i transcendencije razmatrajući pitanja teologije „pa se onda s pravom možemo pitati kako bi takav čovjek oko sebe okupio možda najbolje ljude koje je Atena imala u to vrijeme i kako bi uopšte bio osuđen na smrt“.(Damir Marić, 2004, str. 31) Međutim, obojica ostaju kod čovjeka, iako je taj čovjek kod Ksenofona trezveni i prozirni racionalist i moralist, dok je kod Platona glas koji progovara iz dubine ljudskog bića. Kada kod Platona progovori delfijsko proročište i na pitanje je li itko mudriji od Sokratesa odgovori bez razmišljanja ‚‘nitko‘‘, Sokrates ostaje zapanjen, i ne može da prihvati taj proročki glas obzirom da smatra kako ne posjeduje nikakvu mudrost. No na istom mjestu, ali sada kod Ksenofona, Sokrates bez ikakve skromnosti i ironijskog odmaka prihvata priznanje najmudrijeg, najrazobritijeg, Onoga sa najvećom samo-kontrolom. Guthriev Kseonofonov prikaz Sokratesa naziva ‚‘prilično patetičnim‘‘, budući da stvara pogrešnu sliku njegove ličnosti kao samodopadne i egoistične, a u takvog Sokratesa je jednostavno teško povjerovati. Do sličnog zaključka dolazi i Jaspers, kada Ksenofonovog Sokratesa okarakterizira kao ‚‘pomalo pedantnog racionalistu kojem je na umu korist‘‘ i ako smo govorili kako je Platon taj koji idealizira Sokratesa, onda bi se moglo reći da je po mnogima Ksenofon taj koji nam nudi izvještačenu portretizaciju filozofa, jedan kratkovidni izvještaj koji promašuje istinsku prirodu Sokratesa.

Ono što na samome kraju možemo zaključiti u pogledu na Vlastosovu prilično zanimljivu interpretaciju jeste njegova težnja da ukaže na pogrešno odnosno nepotpuno shvatanje ironije u svom općepoznatom i prihvaćenom značenju koje nas uvijek stavlja u kušnju da pretpostavljamo ili smatramo kako se u svakom slučaju radi o lažnom govoru, budući da se primarno značenje riječi ‚‘ironija‘‘ iscrpljuje u iskazu kojim se misli suprotno od iskazanog. No ono što je i Vlastos tek sa naporom primijetio, i što dijelom pripisuje Kjerkegoru i Fridlenderu i njihovom pažljivom čitanju i shvatanju Sokratesa, jeste jedna crta njegovog učenja koja bi se mogla okarakterisati kao ‚‘moralna autonomija‘‘ a pod njom bi shvatili neusiljenost Sokratesovih dijaloga, odnosno nepostojanost Sokratesove težnje da usmjeri svoga učenika prema lično željenom pravcu, pa bio to i pravac koji vodi do istine. Taj kraći put ne vodi do samostalnog zaključivanja, a to je ono što Sokrates želi da pobudi u svojim učenicima. Mogućnost da kroz njegovu čas jednostavnu čas kompleksnu ironiju, dopusti sugovorniku da pronađe istinu, ali ako je može i treba pronaći, onda to mora učiniti sam i zbog sebe. No Sokratesova ironija nije dragocjena zato što omogućava i održava taj teret slobode koji bi trebao biti značajka svake komunikacije u pravom smislu riječi, jer ona jeste uvijek razmjena a ne jednosmjerni pravac izlaganja usvajanja i prihvatanja. Specifično je što tu igru igra sa mnogo većim ulogom nego što je to iko ikada učinio u povijesti Zapadne filozofije. Sokrates nikada ne govori da je znanje prema kojem on i drugi moraju živjeti sasvim različito od onoga što je bilo tko dotad mislio ili pretpostavljao da zna šta bi to moralno znanje trebalo biti. On samo govori da nema znanja, iako je bez njega proklet, i prepušta nam da odgonetamo za sebe šta bi to moglo da znači.


Autorica: Enisa Klačar

Upute na tekst:

Aristofan – (1963) Oblakinje, Beograd, Nolit
Bošnjak.B – (1959) Platon, Beograd, Rad
W.K.C.Gutrie – (2006) Povijest Grčke filozofije – Sofisti – Sokrat, Zagreb
Guthrie, W.K.C.,(1971) Socrates, Cambridge University Press, Cambridge
Jaspers.K. – (2008) Ljudi sudbine (Sokrat, Budha, Konfučije, Isus), Zagreb
Kahn, Charles,(1995) A New Interpretation of Plato's Socratic Dialogues (The Harward Review of Philosophy)
Kierkegaard,S – (1998) Filozofsko trunje, Zagreb
Ksenofon – (1980) Uspomene o Sokratu, Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod
Marić.D – (2014) Časopis za filozofiju THEORIA, Sarajevo
Marić.D – (2004) Kinici i metafizika, Zenica
Platon, Kratil-Teetet-Sofist-Državnik, Plato,(2000) Beograd
Platon – (2002) – Parmenid, Zagreb, Demetra
 Vlastos, Gregory, (1991) Socrates – Ironist and Moral Philosopher, Cambridge University Press, Cambridge
Vlastos, Gregory, (1994) Socratic Studies, Cambridge University Press, Cambridge

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Enisa Klačar je rođena 1990. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završava u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je Odsjek za filozofiju 2016. na temu „Ideja epistemologije u Kantovom određenju konstituirajućeg Subjekta“. Master studij filozofije – nastavnički smjer upisuje iste godine. Za vrijeme studija angažovana je kao sekretar u Klubu studenata EPISTEME na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Posvećena je filozofskih temama iz područja ontologije i etike kao i oblasti psihologije odgoja i obrazovanja. U oktobru 2018. godine stekla je zvanje magistra filozofije (nastavnički smjer) na temu „Tjeskoba kao središte lične egzistencije u filozofiji Martina Heideggera i Sorena Kierkegaarda“. Trenutno radi kao profesor filozofije s logikom u Gimnaziji Richmond Park College u Sarajevu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤