„Idiot“ Dostojevskog: kobna ljepota Nastasje Filipovne
Pored kneza Miškina, kao utjelovljenje ideje dobra, stoje Nastasja Filipovna i Aglaja Jepančin, kao utjelovljenje ljepote. U tom mračnom svetu u kome tuđe svetli Miškinova dobrota, u času kad njime prolazi treću crni jahač Apokalipse oglašen pijanim govorima Lebedeva, na krst stradanja između dobra i zla raspeto je načelo ljepote. I Nastasja i Aglaja teže knezu Miškinu, toj smrtonosnoj svjetlosti, nadmeću se oko njega koji ih je zaveo svojom dobrotom i jednostavnošću, svojim neočekivanim odgovorima na postavljena pitanja. To načelo ljepote, utjelovljeno u likovima Nastasje i Aglaje za koje je prethodnim dijelovima rada nagoviješteno da u suštini predstavljaju istu ženu, će imati najviše uticaja na kneza Miškina, jer će jedino Nastasja Filipovna biti spremna primiti ideju dobra, ali ono što nju čini tragičnom junakinjom, ono što njenu poziciju čini tragičnom jeste to što ona tu dobrotu može, ali neće prihvatiti. Tragični heroj je, kao što smo mogli vidjeti u prethodnom poglavlju, svjestan sebe, svjestan je svog položaja u svijetu, svog tragičnog nedostatka. Miler kaže kako nedostatak, ili pukotina u karakteru nije, zapravo, ništa i ne mora biti ništa drugo do njegova urođena nevoljkost da ostane pasivan pred onim što smatra izazovom upućenom njegovom dostojanstvu, njegovoj slici o svom pravom položaju. Samo su pasivni, oni koji sudbu prihvataju bez aktivnog otpora, bezgrešni. U svijetu koji ne može da podnese ideju dobra, jedino je Nastasja Filipovna ta koja može podnijeti dobrotu, ali je odbija, jer ne može da podnese milosrđe, jer je to ona vrsta dobrote koja se odnosi na brigu za druge, to je milostinja koja vrijeđa njeno dostojanstvo, zbog čega ona ne može ostati pasivna.
Ferenc Feher u svojoj knjizi Pesnik antinomija, kaže kako su likovi u romanima Dostojevskog do te mjere zarinuti u ideje koje nose sa sobom, u pogled na svijet kojeg nose sa sobom, da je neizbežna njihova međusobna borba, i – dokle god ostaju na tlu antinomija, neizbežna je njihova uzajamna propast. Sukobljavanje ideja i katastrofa, propast koja iz toga proizilazi nešto je čega smo svjesni od samog početka romana Idiot, tako da napetost, strah i uzbuđenje koje stvara odmotavanje radnje, počiva upravo na kontrastima i paradoksima, na pažljivoj gradnji plodnog tla za rast antinomija.
Tragični heroj se, kako navodi Alvin B. Kernan u svojoj knjizi Character and Conflict, dvoumi. Nastasja Filipovna se dvoumi, nije sigurna da li želi krenuti sa Miškinom ili Rogožinom, bježi i od jednog i od drugog, krene se udati za Miškina i umjesto udaje moli Rogožina da je spasi, da je odvede od Miškina. I jedan i drugi put za Nastasju znači smrt, dvoumljenje je tu da podcrta njen tragični položaj. Neki od likova antičke tragedije se dvoume, pa tako Medeja u jednom momentu želi ubiti svoju djecu, a već u narednom odustaje od toga, prisjeća se njihovog odrastanja, ljubavi iz koje su rođeni, i onda opet, naglo, postaje svjesna Jasonove izdaje, i tako u krug sve dok dok čin djecoubistva ne bude izvršen. Time je tragični usud heroja naglašen, tu je podcrtana razorna snaga samog fenomena tragičnog kojeg roman baštini.
Zbog sličnosti Nastasje i Aglaje, knez Miškin će od samog početka romana, od scene u vozu, i od ulaska u dom Jepančinih biti razapet između dvije žene, između ljepote predstavljene na dva različita načina, u dva konteksta. Više puta će knezov odnos prema ljepoti biti stavljen u prvi plan, a jedna od takvih scena jeste i scena upoznavanja sa Aglajom, gdje će knez Miškin, bez razmišljanja, povuči paralelu između ljepote koju posjeduje Aglaja, i Nastasjine ljepote:
– O ljepoti je teško suditi; nisam još za to spreman. Ljepota je zagonetka.
– A sad ste vi Aglaji zadali zagonetku- reče Adelaida.- De je odgonetni, Aglaja! A lijepa je kneže, je li da je lijepa?
– Izvanredno lijepa!- vatreno potvrdi knez i ushićeno pogleda Aglaju. – Gotovo kao Nastasja Filipovna, iako joj je lice sasvim drugačije!…
U romanu nećemo dobiti detaljne opise njihovih izgleda, ljepota je naglašena, tj. predstavljena kroz uticaj koji ima na one oko sebe, kao što je Homer u Ilijadiopisao Heleninu ljepotu, toliko veličanstvenu da zbog nje, između ostalog, i počinje Trojanski rat. Dostojevski daje neke od osnovnih elemenata izgleda Aglaje i Nastasje. Aglaja je opisana kao ljepotica čije lice odiše zdravljem i mladošću, rumenim obrazima, dok je Nastasjino lice opisano upalim obrazima, naglašenim crtama lica, ona je „oličenje“, kako navodi Stojnić, patničke Psihije, tragične, kobne lepote.
Tragedija Nastasje Filipovne je naglašena u jednoj od posljednjih scena romana, kada će knez Miškin na radnom stolu, već ubijene Nastasje, naći otvorenu, dakle, čitanu knjigu Madam Bovari. Time nam postaje jasno koliko je dijalog važan za Dostojevskog, postaje nam jasno da se dijalog odnosi na cijeli svijet, na druga književna djela. Snažnim intertekstualnim vezama je u direktu vezu sa situacijom Nastasje Filipovne dovedena situacija Madam Bovari, koja je željela biti neko drugi i biti negdje drugdje. Ona nije komunicirala sa svijetom koji je okružuje, ona je kao i Don Kihot neko ko živi u svijetu interteksualnosti, a takva je i Nastasja Filipovna, ona želi biti neko drugi, nalazi se u svijetu kojem ne pripada i zbog toga mora da strada. Nastasja Filipovna ne komunicira sa svijetom koji je okružuje, a onog momenta kada prestanemo komunicirati sa svijetom koji je oko nas, mi smo ili umrli, ili smo jednostavno postali oni drugi, drugačiji, kao Don Kihot koji živi viteški u jednom neviteškom svijetu, kao Ema Bovari koja živi kao junakinja ljubavnih romana u jednom romanu realizma. Dostojevski je naglašavao važnost odnosa jednog književnog djela sa drugima, a to je jedna od odlika, kako navodi Zdenko Lešić u svojoj knjizi Teorija književnosti, postmodernističke književnosti, gdje intertekstualnost postaje jedno od osnovnih načela, gdje, još jednom, vidimo to da je Dostojevski nagovijestio i postmodernizam. Moderna umetnost dala je smrti i paklu svetovno obeležje. Besovi Dostojevskog pokazali su već crte mučne razbijenosti.Dostojevski je osjetio haos, rascijepljenost, raspolućenost doba u kojem se i mi danas nalazimo.
Don Kihotu su se, kako navodi Dostojevski u Dnevniku pisca, „smejali“, ali sada je nastupio čas, i Don Kihot ne zasmejava nego počinje da plaši. Don Kihot počinje da nas plaši jer je on lik koji pokazuje kako je svijet stvoren, o čemu je već bilo govora, s ironijom. Svijet je stvoren sa nas, samo za nas, a toliko smo mu neprilagođeni, ne možemo da se uklopimo, pa se moramo začuditi pred svojim položajem, moramo postaviti pitanje: šta ako je ovo samo san, hodanje u snu, nepovezano buncanje, eksperiment? Zarobljeni smo u svijetu koji nam ne godi, a koji je tako bižljivo pravljen za nas. Don Kihot postavlja ta pitanja, Madam Bovari postavlja ta pitanja, i dovođenjem ovih romana u vezu sa romanom Idiot, Dostojevski nas tjera da širom otvorenih očiju promatramo sudbinu Nastasje Filipovne i onih koji su njoj nabliži. Pisac u našu svijest priziva druge romane, sitnim bljeskovima stvara snažne i jasne intertekstualne veze, pa ćemo u nastavku teksta vidjeti kako je roman Idiot povezan i sa romanom Dama s kamelijama, tj. kako je Nastasja Filipovna povezana sa likom Margarit Gotje.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Bihalji-Merin Oto: Graditelji moderne misli u literaturi i umetnosti.
Dostojevski Fjodor Mihajlovič: Idiot, roman u četiri dijela.
Dostojevski Fjodor Mihajlovič: Dnevnik pisca.
Flaker Aleksandar: Ruska književnost.
Kristeva Julia: Bahtin, reč, dijalog i roman.
Lešić Zdenko: Teorija književnosti.
Stojnić Mila: Ruski pisci
Dunjalučar 