Max Scheler: Položaj čovjeka u Kosmosu
Položaj čovjeka u kosmosu Scheler započinje filozofskim razmatranjem stupnjeva života. Prema Scheleru duša ne postoji samo kod čovjeka i životinje već i u onoj oblasti života u kojoj se isprepliću organsko i društveno. Ovakvo shvatanje života Erich Rothacker definira kao izvjestan psihovitalizam. Za živa bića, pored obilježja samokretanja, samodiferenciranja, samoformiranja itd., prema Scheleru karakteristično je i to da imaju dušu. Ono što ističe Scheler u svom djelu jeste da se živo biće uvijek na određen način osjeća prisutno, slobodno, prijatno ili neprijatno, dakle uvijek u nekom određenom raspoloženju. Osobit čovjekov položaj može nam biti jasan tek ako promotrimo cjelokupnu sliku biopsihičkog svijeta Schelerovog. Izvjesni psihovitalizam Scheler eksplicira putem stupnjevite gradnje psihičkih funkcija koja odgovara podjeli organskog svijeta. Poseban položaj čovjeka postaje jasan tek ukoliko sagledamo stupnjeva života. Najniži stupanj psihičkog – ujedno para koja sve tjera do najsvjetlijih svjetlina duhovnih djelatnosti, i još najčistijim misaonim aktima i najnježnijim aktima svijetle dobrote daje djelotvornu energiju – tvori nesvjesni, neosjetni i bespredodžbeni čuvstveni poriv. Ovo je prvi stepen nastajanja duševnog bitka prema Scheleru i on je već uočljiv kod biljaka. To je nesvjesni bespredmetni, bezosjećajni čuvstveni poriv. Prema vani usmjereni poriv jeste smjer života koji Scheler objašnjava kao bivstveni (biljni, vegetativni) smjer. Taj pravac prema je najelementarniji pokret koji postoji uopšte. Ovaj čuvstveni poriv predstavlja bit vegetativnog života, bit koja se proteže kroz organsku stupnjevitost sve do čovjeka. Ovaj poriv predstavlja i cjelinu čovjekovog mnoštva afekata i nagona.
Čuvstveni poriv je nosilac doživljaja otpora kojima iskušavamo realnost, jer realnost se samo iskusava na otporu.
Drugi stepen koji Scheler ističe u izgradnji psihičkog života, da bi objasnio poseban položaj čovjeka jeste instinkt. To je nasljedno ponašanje koje služi vrsti i pojedincu. Scheler shvata instinkt kao specijalizaciju čuvstvenog poriva. Instinkti su upravljeni na vrsti primjerene, često ponavljane i specijalne sastavne dijelove okoline, kako naglašava Rothaker Instinkt vrste uvijek služi bilo vlastitoj, bilo tuđoj vrsti, ili takvoj s kojom vlastita vrsta stoji u važnom životnom odnosu (…) Instiktivno držanje nije stoga nikada rekacija na specijalne sadržaje okoline koji se mijenjaju od individuuma, nego je reakcija na posve osobitu strukturu (…) Instinkt je, dakle, već pripojen samo morfogenezi živog bića i djelatan je u užoj vezi sa oblikujućim psihološkim funkcijama (…)
Između dvaju načina držanja, koja, kako smo vijeli, oba izvorno proizilaze iz instiktivnih držanja, treći psihički oblik označavamo kao asocijativno pamćenje (mneme). Ova sposobnost, prema Scheleru ne pripada nikako svim živim bićima. Nemaju je biljke, ali je prema Scheleru prepisujemo svakom živom biću čije se držanje na osnovu prijašnjeg držanja iste vrste mijenja lagano i stalno tako da svakidašnja mjera, kojom njegovo držanje postaje smislenijim strogo zavisi od broja pokušaja ili kako ih Scheler naziva pokusnih radnji.
Erich Rothacker u svom djelu Filozofska antropologija mneme ili asocijativno pamćenje ističe kao najprimitivniji oblik pamćenja. Pamćenje koje se, kao takvo, ne pripisuje biljci, već samo onim živim bićima čije se ponašanje, u poređenju s ranijim ponašanjem, smisaono mijenja, tj. ponašanje koje je u skladu s navikama. Najjednostavniji primjer ovog primitivnog pamćenja, odnosno ponašanja u skladu s navikama jeste primjer nižih životinja gdje se njihov put puzanja razdvaja na lijevu i desnu stranu, pri čemu lijeva uvijek predstavlja slatku hranu, a desna s druge strane električni udar. Poslije izvjesnog broja pokusa u relativno kratkom vremenu, životinje krenu samo lijevim putem.
Djelotvornost ovog principa u izgradnji psihičkog svijeta, prema mišljenju Schelera, znači ujedno propadanje instinkta njegovog određenog smisla. Ono nadalje znači postepeno izdvajanje živog bića kao organskog individuuma iz vezanosti vrstom i neprilagodljive ukočenosti instinkta. Prema ovom autoru, tek napretkom ovog principa živo biće se može prilagoditi novim situacijama. Izvjestan napredak već je moguć putem tradicije, međutim, ipak sav pravi ljudski razvoj prema Scheleru počiva na postepenom slabljenju tradicije. Svjesno sjećanje na individualne, jednom doživljene događaje i stalna međusobna identifikacija mnoštva akata sjećanja na jedno te isto prošlo, koja je vjerovatno samo čovjeku svojsvena, predstavljaju svagda raspadanje, doista pravo usmrćenje žive tradicije. Taj proces tzv. usmrćenja moći predaje realizira se napretkom ljudske povjesti, kao djela razuma koje sve više omogućava tlo za nove pronalaske i otkrića, to Scheler definira napretkom povjesne znanosti.
Tek utkoliko, ukoliko je ovo načelo asocijacije u odnosu prema stepenu izgradnje psihičkog svijeta, koji će u nastavku biti definiran kao praktična inteligencija, konzervativan princip, ipak je prema Scheleru u odnosu na instinkt moćno oruđe oslobođenja. Ono stvara posve novu dimenziju mogućnosti obogaćenja života.
Četvrti bivstveni oblik psihičkog života je praktična inteligencija. Ona je smisaono ponašanje prema novim situacijama. Kako Scheler kaže, zajedno s njom ide sposobnost izbora i čin izbora, nadalje sposobnost davanja prednosti dobrima ili članovima vrste u procesu rasplođivanja (počeci erosa). To smisaono ponašanje prema novim situacijama jeste sposobnost živog bića da se drži inteligentno kada bez pokušaja ili novopridošlih pokušaja izvodi smislu primjereno, bilo pametno, bilo držanje koje promašuje cilj, ali se ipak očito napreže, pokušava da riješava nagonski određeni zadatak. S jedne strane govorimo o inteligenciji kojom se živo biće služi u službi nagonskog kretanja i utaživanja potrebe, s druge strane, prema Scheleru, tu inteligenciju nazivamo također praktičnom, pošto je neko djelovanje uvijek konačni smisao kojim biće postiže ili maši svoj nagonski cilj. Gledajući je sa psihičke strane, možemo je definirati kao izvjestan uvid u vrijednosno stanje stvari. Ovaj uvid, pozitivno izraženo, jeste ustvari ono što je rezultat, kako kaže sam Scheler, dijelom dan u iskustvu, a dijelom anticipiranje u predodžbi.
U nastavku želim, kao i Rothacker prema Scheleru, navesti primjer kako praktična inteligencija (barem načelo) postoji već kod životinje:
Da li je životinja, osobito najviši antropoidni majmuni, čimpanze, postogli ovdje opisani stupanj duševnog života ili nisu, o tome danas postoji zamršena i nerješena znanstvena prepirka koju mogu ovdje samo površno dodirnuti. Otkako je Wolfgang Kohler objavio svoje dugogodišnje pokuse sa čimpanzama nije zamuknula prepirka u kojoj su sudjelovali gotovo svi psiholozi. Kohler pripisuje, po mom mišljenju s punim pravom, svojim pokusnim životinjama najjednostavnije inteligencijom izvedene radnje. Drugi ih istraživači osporavaju – gotovo svaki nastoji s drugim razlozima potkrijepiti stari nauk da životinja nema ništa drugo osim pamćenja i instinkt i da je inteligencija također kao primitivno zaključivanje (bez znakova) monopol čovjeka. Kohlerovi pokusi su se sastojali u tom da su između nagonskog cilja (npr.neki plod) i životinje bili umetnuti postepeno zamršeniji zaobilazni putevi ili prepreke ili predmeti koji su služili kao moguća oruđa (sanduci, štapovi, užad, više štapova koji su se mogli jedan u drugog utaknuti, štapovi koji je trebalo privući ili kao takve napraviti), I onda je trebalo promatrati da li, kako i kojim duševnim funkcijama životinja zna ostvariti svoj nagonski cilj i gdje tu leže određene granice njenih sposobnosti djelovanja. Po mome mišljenju, ovo dokazuje jasno da se radnje životinja ne mogu izvesti iz instinkata i asocijativnih procesa koji se uz to povezuju, (komponente pamćenja postojećih veza predodžbi) nego da se u nekim slučajevima pojavljuju prave inteligencijom izvedene radnje.
Pitanje koje proizilazi , iz ovakvog Schelerovog shvatanja da se kod životinja nazire inteligencijom izvedena radnja, jeste postoji li uopšte još nešto više osim gradualne razlike između čovjeka i životinje i postoji li još neka bivstvena razlika? Scheler ističe da ono što životinja sigurno nema, jeste mogućnost davanja prvenstva jednoj vrijednosti među mnogim vrijednostima – npr. davanje prvenstva korisnom nad ugodnim kao vrijednosti, nezavisno od pojedinih konkretnih stvari /dobara i nema ono s tim usko povezano ubjeđenje. Ono što Scheler želi da kaže jeste da je ljudska inteligencija samo eminentno višeg stepena u poređenju sa životinjskom. U konačnici između životinje i čovjeka očigledno postoje razlike koje nisu razlike u stepenu, nego su suštinske razlike.
Duh kao princip/ Vanvitalni duh
Prema Scheleru suštinska razlika između čovjeka i životinje jeste u tome što čovjek ima duh i što je samo on ličnost. Duh je nešto vanvitalno, mišljenje ideja, opažaj suštine, a onda više emocije kao što su ljubav, pokajanje itd.
Scheler tvrdi da bivstvo čovjeka i ono što se može nazvati njegovim osobitim položajem jeste više od toga što se naziva inteligencijom i sposobnošću izbora. To bivstvo i taj osobiti položaj određuje prema Scheleru jedan novi princip koji stoji izvan svega onog što u najširem smislu možemo nazvati životom. To je princip koji je nova prava bivstvena činjenica koja se može svesti na osnovu čija je jedna velika manifestacija život. Postojanje takvog principa Grci su nazvali umom, za čiju opsežnost Scheler koristi riječ X. Taj X je nešto što obuhvata određenu klasu emocionalnih akata, npr. dobrota, ljubav, strahopoštovanje, kajanje, duševnost, čuđenje, očajanje, slobodu itd.
No akt – centar, u kojem se duh pojavljuje unutar konačnih sfera bitka, hoćemo da označimo osobom, u oštroj razlici prema svim funkcionalnim životnim centrima, koji se promatrani spram unutra također zovu duševnim centrima.
U odnosu na istaknuto bit čovjeka zapravo nije na liniji razvitka života, već na liniji koja je principijelno suprostavljena životu: na duhu. Centar akta koji provodi duhovne funkcije gore navedene zove se ličnost. Ta ličnost je duhovno biće koje je, uslovno rečeno, slobodno od okoline, kako bih to rekao prema ovom antropologu otvoreno prema svijetu. Ličnost ima svijet i u stanju je da do predmeta uzvisi njemu prvobitno date centre otpora i reakcije svoje okoline koju je životinja u stanju da samo principijelno shvati takovost ovih predmeta.
Duh je zapravo stvarnost i samo ono biće je nosilac duha čije se principijelno odnošenje sa stvarnošću događa izvan njega. To je biće čovjek koji, označen od strane Schelera kao X se može shvatiti u bezgraničnoj mjeri otvorenim prema svijetu. Postati čovjek znači, prema Scheleru, uzdići se do otvorenosti prema svijetu, zahvaljujući duhu. U ovoj mogućnosti se ogleda već navedena u pitanje dovedena suštinska razlika između čovjeka i životinja. Životinja nije u mogućnosti da se otvori prema svijetu, nema predmete, ona ekstatično urasta u svoju okolinu. Obzirom da životinja nema predmete, predmetnost je, prema Scheleru najformalnija kategorija logičke strane duha.
Funkcije duha
Otvorenost duha prema svijetu ogleda se u tome što je on nasuprot životinjama, koje su vezane za nagone nezavisan od njih. U odnosu na navedeno, prema Scheleru, kaže se da životinja ima okolinu, a čovjek svijet. Ovime bi se mogla naznačiti prva funkcija duha, dakle, da je čovjek sposoban za predmetnu svijest, on doživljava predmete, spoznaje predmete, a ne kao životinja, samo vitalne otpore, stanja i nagone.
Životinji se nije stvar promijenila, nego pretvorila u drugu. Životinji ovdje očito nedostaje centar iz koga bi ona svoje psihofizičke funkcije svoga gledanja, slušanja, mirisanja, hvatanja, dodirivanja i u njima dane vidne vidne, opipne, slušne, okusne i mirisne doživljaje mogla povezati uz jedno identično realno jezgro, – na jednu te istu konkretnu predmet-stvar.
Kao drugo, svijest o predmetima unutarnjeg svijeta, što bi prema Scheleru bila smosvijest, je još jedna funkcija duha pored svijesti o predmetima spoljašnjeg svijeta. Za razliku od životinjske refleksije kao povratne informacije, čovjekova je refleksija više kao smosvijest: Životinja, dakako, u svoju okolinu ne uranja više apsolutno ekstatično (kao bezosjetni, bespredodžbeni i besvjesni čuvstveni poriv biljke u njezin medij, bez ikakvog povratnog javljanja vlastitih stanja oranizma prema nutrini); ona je zahvaljujući razdvojenosti senzorike i motorike i zahvaljujući stalnom povratnom javljanju svojih senzornih nadražaja, sama sebi u neku ruku povratno data: ona posjeduje tjelesnu shemu. No, prema okolini životinja se joše uvijek odnosi ekstatično – pa i tamo gdje se ponaša inteligentno. A njezina inteligencija ostaje vezana za organsko nagonsko i praktično.
Samosvijest Scheler naziva i duhovni akt i to akt sabiranja, a njega i njegov cilj, cilj ovog sabiranja sebe, naziva sažeto svijest duhovnog akt centra o samom sebi. Ovo podrazumijeva da čovjek sebe posjeduje, za razliku od životinje koja sebe ne posjeduje, nije sebe svjesna i nije u svojoj vlasti. Samosvijest i sposobnost sabiranja obrazuju jednu jedinstvenu strukturu koja je kao takva jedino čovjeku svojstvena. Prema do sada iznešenoj slici čovjeka on sebe posjeduje dvojako, čak i trojako:
1. On ima ne samo elementarnu svijest o sebi (i biljke)
2. Ima već i refleksiju svojih stanja
3. Već ima i mogućnost i sposobnost manifestacije svojih sopstvenih psihičkih formi kao predmeta.
U odnosu na ovako naveden i shvaćen pojam duha kao akta samosvijesti čovjek se u bitnom razlikuje od životinje utoliko da ona kako sam i već navodio stvari ne vidi kao promjenljive, već da se stvar pretvara u neku drugu stvar. U smislu i samog primjera Schelerovog kada kaže da majmunu poluoguljenu bananu kada dajemo on je ne želi, uslovno rečeno bježi od nje, – a oguljenu jede a neoguljenu sam oguli i pojede. Stvar banana je za životinju ta koja je uvijek promjenjljiva.
Životinja se s druge strane razlikuje i u toliko da ne posjeduje pravi svjetski prostor koji kao stabilna pozadina bi ustrajao nezavisno od vlastitih prostornih kretanja životinje. Životinji također nedostaju i forme praznine prostora i vremena, kao i što sam Scheler navodi primjer da pas može živjeti godinama u nekom vrtu i mogao je već mnogo puta biti na svakom mjestu tog vrta on nikad neće moći predočiti cjelokupnu sliku vrta ni od položaja njegovog tijela nezavisni poredak drveća, žbuna itd., ma koliko vrt bio veliki ili mali, pas ima samo okolne prostore.
S druge strane čovjek primarno shvata stvari i događaje. Jedino on čija nagonska nezasićenost uvijek nadmašuje njegovu zasićenost može da se uzvisi iznad sebe kao živo biće, ako je ličnost. Jedino je čovjek, prema Scheleru kao duhovno biće nadmoćniji od sebe samog kao živog bića i od svijeta. Središte duha prema ovom antropologu jeste red i sklop akata koji sebe samog provodi. Taj sklop i red jeste ličnost. Taj niz događaja i akata promatramo iz tog centra našeg duha koji predmetnim možemo učiniti još u unutarnjem opažaju i posmatranju. Prema Scheleru ako hočemo da bolje razjasnimo duh onda je najbolje se nadovezati na jedan specifičan duhovni akt, na akt ideiranja On je potpuno različan akt od ma kakve tehničke inteligencije, od sveg posrednog, zaključujućeg mišljenja, čije prve početke već pripisujemo životinji. Ideirati znači zajedno zahvatiti, nezavisno od posmatranja koja mi činimo i neovisno od zaključaka do kojih dolazimo putem inteligencije, ideirati znači zahvatiti suštinske (esencijalne) osobine i oblike u svijetu. Uviđanja do kojih dolazimo putem ideiranja, preko granica naših čulnih iskustava, prema Scheleru školskim jezikom ih nazivamo a priori. S jedne strane za pozitivne nauke oni prodstavljaju najviše pretpostavki, aksiome, a s druge strane za filozofiju i metafiziku te spoznaje su prema Scheleru prozori u apsolutno. Scheler pripisuje još jednu bitnu svojstvenost bivanja čovjekom, biti čovjek znači – ovoj vrsti zbilje dobaciti snažno ne. Čovjek kao takav zahvaljujući svome duhu, u odnosu na život koji ga snažno prožima može se odnositi principijelno asketski, potiskujući svoje sopstvene nagone. U odnosu na životinju koja uvijek kaže da, čovjek je onaj koji može da kaže ne. To bi značilo prema Scheleru, kako nam i Erich Rothacker upućuje, ukinuti sam momenat realnosti.
No taj akt obezbiljenja može izvršiti samo onaj bitak koji zovemo duhom. Samo duh u svom obliku kao čista volja može aktom volje – a to znači: aktom sprečavanja, provesti neaktualiziranje onog središta čuvstvenog poriva koji smo spoznali kao pristup k zbiljskom bitku zbiljskoga.
Autor: Arman Bušatlić
Upute na tekst:
Scheler Max, Položaj čovjeka u kozmosu.
Rothaker Erich, Filozofska antropologija.
Bilješka o autoru:
Arman Bušatlić, rođen u Gornjem Vakufu, 1993. godine. Diplomirao Filozofiju i Bibliotekarstvo 2016. godine na FFUNSA. Na odjeku za filozofiju brani diplomski rad na temu Osnovne crte savremene filozofske antropologije, a na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo diplomira na temu Nacionalna bibliografija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije . Lider je muzičkog projekta Exponati Entertainment Orchestra, gitarista i glavni pjevač. Aktivno piše radove koje podrazumijevaju oblasti filozofije, sociologije i književne kritike. Magistrirao je na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, teza – Oblikovanje mrežnih stranica visokoškolskih biblioteka za korisnike sa invaliditetom.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 