Proza: Sanel Delić

Angel of Grief, William Wetmore, 1894.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Gotika

Oltar života drži suze anđela koji je svojim padom dospio u stanje egzistencijalne kolijevke bezdana uhvaćenom niti od srebra povezujući dva kraja jednog ciklusa vremena. Prva kap za život rođeni. Plač odjekuje, eho se širi, tragajući svoje mjesto u prostoru i vremenu. Druga kap za život pokretni; energija živog kreće se u svom željenom cilju vođenim (svojevoljnim) motivom. Naučen od strane drevnih predaka duhom boravljenja u prostoru. Pokošeni srpom vremena. Obezglavljenje ne ostavlja krvi na srpu. Samoekspresija realizovana materijalnim oruđem prenosi se duboko u kulturi ljudske civilizacije koja teče nezaustavljivom strujom. Izvor iz kojega ona potiče je nepoznat (ljudima). U sjenama se ne vidi jer ga oko ne zna gledati.

Obmanuto čeljade prestaje tragati za njim. Treća kap za kraj života; nepoznanica sa one strane obale. Obeshrabren što ne može vidjeti izvor, kopa rov svojim zabludama i živi u njima; jer na kraju i prosvijetljeni biva zahvaćen srpom kao i onaj u zabludi. No udaljavanje od izvora stvara mizeriju bića iz koje ne može pobjeći, jer je njegovo biće vezano za njega. Na koljenima anđeo tuge ne prestaje žaliti. Izgon iz raja; pad anđela, pad čovjeka. Amputiranost duše svojevoljnim zahvatom. Bol parnja gonjena bijesom. Ples beskonačnog i konačnog ostavljaju korake u prašini praćeni ritmom toka u samom bitku bitka. Put utančan daje uputnice za nove korake otplesane od strane novih plesača.


Lice nepoznatog anđela prekriveno rukama ne odaje nam identitet onoga koji tuguje za nama. Pera sa njegovih krila prave obrise na tlu dižući prašinu, remeteći prostor oko sebe. Tuga je jednaka za sve, samo ju izražavamo na svoj (poseban) način; bez obzira za čime tugovali. Akt tuge, prekinuta nit nepovrata iz onoga što je bilo i više nikada neće biti. Gubljenje dragocjenog. Ni kiša suza neće vratiti izgubljeno. Život pređe na drugu stranu, ljubav (nit koja povezuje) puca, te samo jedan ostaje koji voli. Eho emocija struji rušeći sve pred sobom. Raskid načinjen srpom ne može vratiti izgubljeno koje je otišlo u ponor. Tuga anđela kao svjedoka nad ciklusom odvijanja vječne boli javljanja u životu, i neiskoristivog vremena u smrtnom ljudskom životu. Obuzeti nebitnošću tovarimo teško breme svoga puta. Njegovo ime ostaje tajna, o kojoj možemo nagađati razloge. Bezimeni anđeo nije i jeste nitko, možda zbog toga jer on nije važan, nego sam akt tuge koji nam dostavlja kao takav.  Naslonjen na nadgrobni spomenik bez imena čini njegove suze još misterioznijima.

Nepoznati anđeo tuguje na nadgrobnom spomeniku bez imena uklesanog. Gubitak, jad i očaj prekinutog života je ono što se da zaključiti iz samog posmatranja. Da li je to onaj Godo kojega smo čekali, ali on nije mogao doći jer ga je vrh srpa zakačio? Da li je to Zaratustrina objava svjedočenja smrti Boga? Onaj koji je bez imena je mrtav. Nebo rastvoreno odjekivalo je anđeoskim zborom. Zemlja se otvorila i pokazala vatru izgubljenih duša koje odjekuju boli patnje. U svetoj tišini osluškujemo tugu svjetlosnog bića, nagađajući motiv njegova akta. Čudesa kreacije fascinirat će nas na šta smo sve sposobni uraditi, čak i kada postanemo avatar kaotične tame. Zastrašeni užasima počinjenim nad samom sobom, do čuda empatije i razvitka naše civilizacije. Preispitivajući sebe, i svoja djela, želimo saznati zašto se ovako nešto dešava sa ovim bićem.

Krivac da li postoji, i ko je? Sudovi donešeni na osnovu dokaza, i oni (samo) na osnovu sumnje, stvaraju utvare koje će nas goniti. Istruhnuti eden napušten zbog nemara i oholosti počienjeni nad njim. Anihilacijaprirode  gdje boravimo otjerati će čovjeka za traganjem novog doma. Uzimajući iz kozmičkog vrta samo ono što mu se servira kao takvo; shvaćajući ono što je izgubio. Gradeći štit od sebe samog, pri tom treba misliti na to da sebe ne uništi sebe njime. Štit koji neće biti oružije protiv njega sama upotrijebljen. Koristeći razum, čovjek pomno treba se ophoditi prema sebi i onom drugom. Anđeo koji tuguje ne daje nam objašnjenje ničega, njegovi cehaji odjekuju. On je simbol i vječni podsjetnik na oprez naših postupaka.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Sanel Delić, rođen 1993. godine, živi u Brčkom gdje je završio srednju školu Gimnazija Vaso Pelagić – opći smjer. Nakon mature upisuje Filozofski fakultet u Tuzli odsjek filozofija-sociologija. Odbranu diplomskog studija brani na temu Božiji atributi: jedinstvenosti, trojedinosti i imanencije iz predmeta Srednjovjekovna filozofija. Učestvovao je u simpozijumima na Filozoskom faklutetu na temu  svojih radova: Descartesova filozofija cogita ; Ničeova estetika i etika; i na knjigu Šta je etika od prof. Arne Johan Vetlesena.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤