Dobro i zlo u romanima Dostojevskog

William Blake, Job Rebuked by His Friends

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Dobro i zlo u romanima Dostojevskog
Likovi romana Idiot i odnosi koji se između njih uspostavljaju

Mila Stojnić kaže kako Dostojevski između slobode i života stavlja znak jednakosti. Sloboda je uslov za kretanje, ona je uslov za savlađivanje prostora to znači i za najmaterijalnije osećanje vremena.Nikolaj Berđajev u svojoj knjizi Duh Dostojevskog kaže: sloboda se nalazi u središtu shvatanja sveta kod Dostojevskog. I onaj njegov prigušeni phatos nastaje iz slobode. Šta znači to da phatos, da patnja proizilazi iz slobode? Onda kada nestaje slobode, nestaje i života, kada prestane kretanje i putovanje prestaje i život, sve što postoji na ovom svijetu kreće se, a ono što miruje mrtvo je. U skladu s tim, kako navodi Berđajev, romani Dostojevskog, su tragedije, iskustvo čovekove slobode. U antičkoj Grčkoj ljudi su znali samo za jednu vrstu slobode, znali su za „racionalnu slobodu“,dok je sa kršćanstvom, sa  Kristom, došlo do razdvajanja na slobodu dobra i slobodu zla.

Jean Baudrillard kaže kako u patnjama onih koje Bog iskušava, prije svega u Jobovim riječima možemo čuti: Zar je čovjek nešto više da od njega radiš tako veliku stvar? Da ga svaki čas iskušavaš? Ne budeš li se udaljio od mene i ne ostaviš li me samo, barem na tren, neće li to biti samo da završiš sa mnom?  Čovjek je protjeran iz raja jer se zapitao šta je to sloboda i šta bi se desilo kada bi kušao komadić te slobode. Kušajući slobodu, čovjek ostaje bez nje, ona postaje umjetno stanje. Sloboda dobra budi slobodu zla, a dualna priroda slobode se najbolje može vidjeti u ovom romanu, u liku kneza Miškina, i kroz njegovu impotentnu dobrotu.Đavo u pustinji  iskušava Isusa, Sina božijeg, a on, ne učinivši to što je od njega tražio đavo, čovjeku daje slobodu, i kreće u misiju određenu prije njegova rođenja, spasiti cijeli svijet, oprati svijet od grijeha. Dostojevski nam pokazuje šta se desi kada Isus Krist dođe u društvo koje nagovještava i naše doba. Pokazuje nam kako je tada Krist nesvjestan svog razornog uticaja, čini sve suprotno od onoga za što je rođen i za što je patio, tj. ne čini ništa, udaljava se od arhetipa kojeg vežemo za njegov lik i postaje prazna ljuštura koja nikoga ne može spasiti.

Artur Miler kaže da tragedija upućuje na neprijatelje čovjekove slobode, revolucionarno preispitivanje postojane sredine jeste ono što zastrašuje.Dostojevski, zaista, čovjeku nudi put ka slobodi, ali taj put nije jednostavan, to je put koji tjera čovjeka da bludi na njemu sablažnjavan neobičnim priviđenjima, vođen varljivom svetlošću koja ga vuče u još dublju tamu. Ako je između slobode i života stavljen znak jednakosti, a iz slobode izlazi phatos, to samo znači da riječ život trebamo shvatiti u njenom punom značenju, kao jedan znak koji u našu svijest priziva i druge znakove, u obzir moramo uzeti i življenje i umiranje. Kada kažemo riječ život  kao da smo rekli i riječ smrt, bez života nema smrti, bez smrti nema života. Kada putujemo simuliramo sam život, ali kako navodi Kaufmann: „Neka putovanja nisu čisto uživanje. Nailazi se na užase, koji nisu svi daleki. Opažanje se bolno izoštrava.Jednim takvim susretom  počinje i roman Idiot.


Prva scena u romanu je izuzetno važna jer  čovjek se kod Dostojevskog, kako navodi Pobrić, nikada ne podudara sam sa sobom, jednom čovjeku je potreban drugi, a na samom početku romana dolazi do sukoba različitih ideja, do suprotstavljanja dvaju svjetova, i odnosi koji se uspostavljaju tada, pomalo zlokobna atmosfera koja nastaje održava se, kao što je već napomenuto, do kraja romana. Radnja počinje u vagonu treće klase, koji je sam po sebi jedan karnevalski prostor i on, kako navodi Bahtin, zamenjuje trg, gde se u familijarnom kontaktu sreću ljudi raznih položaja. Trg predstavlja centar narodnog života, on kao da se koristio pravima eksteritorijalnosti u svetu službenog poretka i službene ideologije, on je uvijek ostajao za narod.Tamo gdje je narod je i mjesto okupljanja, mjesto održavanja karnevala, slavlja, plesa, života, tu se sve odvija slučajno, bez jasnog reda. Knez Miškin će sasvim slučajno sjediti nasuprot Rogožina, sasvim slučajno će zapodjenuti razgovor, a slučaj će biti nagoviješten još na prvoj stranici romana. Pisac, pri opisu prvog susreta kneza Miškina i Rogožina kaže:

Da su znali jedan o drugom zbog čega su osobito zanimljivi u tom trenutku, začudili bi se, dakako, slučaju štoih je tako neobično smjestio jedan nasuprot drugom u vagonu trećeg razreda varšavskog vlaka.

Ličnost je podložna promjenama i vremenu, dok su karakteri završeni. Bahtin u svojoj knjizi O romanu, kaže kako se u romanu ne trebaju nalaziti završeni likovi kao što je to slučaj sa epom. Ono što radi Dostojevski jeste da u svoje romane stavlja ličnosti koje ostaju otvorene, ne dozvoljava im promjene kojima teže, pretvara ih u ljude-ideje, a stavlja ih u karnevalske prostore. U tome, između ostalog, leži tragičnost i atmosfera izgubljenosti. U takvom svijetu likovi moraju sretati jedni druge, a u svemu tome nam je strašno neugodno zbog nekih od likova, najčešće zbog kneza Miškina, jer je on taj kojem se postavljaju najteža pitanja, ona pitanja života i smrti. Miškinu se smijemo, smijemo se i Don Kihotu, ali taj smijeh u jednom trenutku prelazi u izraz užasa, izraz spoznaje koju ti likovi nose sa sobom. Pokazuju nam, kako navodi Pobrić, da je svijet protkan ironijskim diskursom, ironija je usmjerena na drugog i predstavlja smijeh skriven iza ozbiljnosti. Miškinu se možemo smijati, a ono što je skriveno iza tog smijeha je duboka spoznaja fenomena tragičnog koji nas obilježava kao ljudska bića. Berđajev navodi kako je za Dostojevskog najvažnija tema čovjek, i to čovjek koji nije samo homo sapiens, nego čovjek kao „mikrokozmos“, pa rešiti problem čoveka, znači rešiti problem Boga.

U samom središu tog karnevalsog svijeta nalazi se knez Miškin, lik koji je, kako navodi Bahtin, „ambivalentan“. Ta njegova ambivalencija odgovara osnovnim zakonitostima karnevala i karnevalskog prostora, koji je sam po sebi ambivalentan. Walter Benjamin u svom eseju o ovom romanu kaže kako mi u suštini ne znamo ništa o knezu Miškinu, on je bio i ostaje jedna velika nepoznanica, pokraj njegovog lika moramo staviti upitnik. To je čovjek koji sa sobom nosi ideju dobra, on je „nestvaran kao zamišljena zemljina osa, provučen kroz centar od početka do kraja romana. Tako postavljen, on se ne može definisati i kao što je već spomenuto, njega ne možemo odrediti, ne možemo reći ko je on, njega ne možemo, kako navodi Stojnić, razumjeti mimo okvira, bez konteksta u kojem se nalazi, a njegov kontekst je ideja apsolutnog dobra koju sa sobom nosi, a dobro ne može bez zla, kao što život podrazumijeva smrt, tako i ideja dobra  podrazumijeva, tj. priziva ideju zla. Poput zlata koje je kad se izdvoji iz zlatonosne rude tako meko da mu se mora dodati neki metal veće tvrdine da bi se moglo oblikovati u predmete, i on je mek i neotporan na život.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bahtin Mihail: Problemi poetike Dostojevskog.
Bahtin Mihail: Stvaralaštvo Fransoa Rablea.
Baudrillard Jean: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti.
Berđajev Nikolaj: Duh Dostojevskog.
Kaufmann Walter: Tragedija i filozofija.
Pobrić Edin: Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne.
Stojnić Mila: Ruski pisci.
Walter Benjamin: Eseji.
Rađanje moderne književnosti: Drama; priredila Mirjana Miočinović.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤