Friedrich Wilhelm Nietzsche -rođen je u Rockenu kod Lutzena 1844. godine kao sin tamošnjeg evangelističkog pastora.Porodica je zapravo poljskog grofovskog porijekla. Prijašnji poljski grofovi Nitzsky, morali su napustiti svoju domovinu zbog tadašnje vjerske netolerantnosti. Sa 5 godina Nietzsche je osta bez oca te je bio odgajan u posve ženskoj okolini u duhu protestantske pobožnosti. Bio je senzibilne i razdražljive naravi, introvertan i sa potrebom da ga se uvažava. U internatu u Schulpforti bio je upućen u studij staroga vijeka pa je kasnije i studirao u Bonnu i Leipzigu klasičnu filologiju, gdje se upoznao sa znamenitim klasičnim filologom Rhodeom. U Leipzigu je našavši Schopenhaureova djela, postao najoduševljeniji šopenhauerovac. Na Nietzschea je ovaj sumorni genije ostavio najdublji uticaj. Nietzsche je cijenio i poštovao muziku, s tim u vezi on kazuje: “Bez muzike bio bi moj život zabluda.” Muzika postaje predmet njegovih filozofsko – estetskih meditacija onda kada Nietzsche u Leipzigu upoznaje Richarda Wagnera – čiju je muziku neobično cijenio. 1871. godine izlazi Nietzscheovo djelo “Rođenje tragedije iz duha muzike” U godinama koje su ulijedile, Nietzsche objavljuje i druga svoja poznata djela: “Nesuvremena razmatranja”, “Ljudsko, odviše ljudsko – Knjiga za slobodne duhove”, “Tako je govorio Zarahustra”, “S onu stranu dobra i zla”, “Genealogija morala”, “Sumrak idola”, “Antihrist”, “Slučaj Wagner – Nietzsche conta Wagner”, “Ecce homo”, “O koristi i štetnosti historije za život”. Njegovo djelo “Volja za moć, pokušaj prevrednovanja svih vrednota” izašlo je poslije njegove smrti. Nietzsche je umro 1900. godine
Jedna knjiga
Niti natrag? Niti naprijed da se kroči?
Ni divojarac ovud ne može proći!
Tako čekam i čvrsto držim se tu
Onog što oku i ruci je na dohvatu!
Pet stopa jedvice da je tla, osvit,
A poda mnom – svijet, čovjek i – smrt!
Još jednom
Još jednom, prije nego
krenem dalje i svoj pogled
upravim naprijed,
podižem zajedno svoje ruke
gore tebi,
kojemu sam svečano posvetio
najdublje oltare,
da me uvijek njegov
glas ponovno zove.
Na tomu se razgara
duboko upisana riječ:
nepoznatom Bogu.
Njegov sam,
makar sve dosad ostao
u rulji zločinaca.
Njegov sam –
i osjećam omče
koje me vuku u borbu i,
makar i bježao, služit ću tebi.
Želim te upoznati,
nepoznati, ti što
duboko u moju dušu sežeš,
moj život kao oluju prožimaš,
ti, neshvatljivi,
meni srodan!
Želim te upoznati
i tebi služiti.
Posljednja oporuka
Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati –
Prijatelja, što je munjama i pogledima
Božanski obasjavao tavnu mladost moju.
Vragolast, dubok
Igrač međ‘ satnicima-
Najvedriji međ‘ ratnicima,
Samuraj međ‘ pobjednicima,
Na njegovom udesu, udes naš počiva,
I moj, tvrd, promišljen, vidovit;
Drhtao je, jer je pobjeđivao –
Dok je umirao, naređivao je
I naredio je da se uništi…
Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati:
Pobjeđivati, uništavajući…
Jedino luda jedino pjesnik
Iz bistrog zraka
kada utješna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
– laku obuću jer nosi
ta rosa, tješiteljska, poput blagih utjeha-
sjećaš li se onda, sjećaš, plameno srce,
kako si negda žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žedjalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
– Ti ženik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plijena, Jedino
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – ženik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima riječi,
po dugama-varkama
izmedju lažnih nebesa,
sunjajući se i švrljajuci naokolo –
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – ženik istine?…
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smješten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obijesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
medju šarolikum zvijerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvožedno,
loveci plijen, krišom, trčao obmanjujući…
Ili orlu sličan koji dugo
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
– Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! –
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih željan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove čeznje, takve su
tvoje čeznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesniče!…
Ti koji si čovjeka gledao
kao boga i kao jagnje, –
rastrgnut boga u čovjeku,
kao i ovce u čovjeku
i smijati se raztržući –
to je, to je tvoja blazenost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesečev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada –
i, dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noći:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čeznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svjetla,
– padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
– sjećaš li se još, sjećaš, plameno srce,
kako si nekad žedno bilo? –
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i niŠta drugo!
PJESNIK jedino!
???
Nećeš jos dugo biti žedno, plameno srce!
Obećanje je u zraku, šapuću mi ga nepoznata usta:
– velika svježini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas što dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svježi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i čist.
Ne mjerka li me,
zavodnički,
prijeteći pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrašivo!
I ne pitaj: zašto?
Dunjalučar 