Poezija: Damir Bešlija

 Ljubo Lah, Prozračna stabla 


Kreševski samostan

Gdje zbilja stoljeć'ma svjedoči inat
Vrijeme ruši, a ujaci grade
Zeman grade, a zeman ih ruje
U rudna brda oni povijest sade
Tu samostan nad gradom snuje

Koliko snijega, toliko briga
Koliko listja, toliko sreće
Leži na gomili crkvenijeh knjiga
Saulišuć’ prošlost da se ne kreće
Da ne uskrsne bolna

Kao Gospa sa Tuge svetišta zida
Pod kojom stoji zagledana žena
I mislima život polagahno kida
U parčad da budu lijepo sašivena

Iskosa gleda suznu svetu ženu
Pa diže pogled na put od krsta
Hladnoća što bije od kripte je prenu
I tihim krokom ne osjećajuć’ prsta
Sa svojim križem ka vratima krenu

Jer njega niko ne ostavlja ukraj
Niti u jednom svetištu Boga
Sve dok zemljom mili i ne dođe mu kraj
Pa se riješi vječno svog tereta svoga

A konac o kom život leluja
Tanka je uzda da se o njoj visi
Dok bi pjevn'o jednom glasno aleluja
Brige, sreće nesta, a ni ti viš’ nisi…

Damir Bešlija, rođen je u Beogradu 1997. godine. Rano djetinjstvo provodi u Goraždu, a srednju školu i fakultet engleskog jezika i književnosti završava u Sarajevu. Primarno se zanima za jezikoslovne discipline, prevodi sa engleskog i turskog te piše poeziju i književne osvrte.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤