Albert Camus: Apsurdni čovjek

Ako Stavrogin vjeruje, on ne vjeruje da
vjeruje. Ako ne vjeruje, on ne vjeruje da ne
vjeruje
.

– DEMONI

Albert Camus (1913. – 1960,)

Albert Camus: Apsurdni čovjek

Moje polje, veli Goethe, jest vrijeme. Eto doista apsurdnih riječi. Što je, zapravo, apsurdni čovjek? To je onaj koji, ne niječuči vječnost, ne radi ništa za nju. Ne stoga što bi mu čežnja bila tuđom. Međutim, on više od nje voli svoju hrabrost i svoje rasuđivanje. Prvo ga uči da živi bez poziva i da se zadovoljava onim što ima, drugo ga poučava o njegovim granicama. Uvjeren u svoju ograničenu slobodu, u svoju pobunu bez budućnosti i svoju kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega života. Tamo je njegovo polje, tamo je njegova akcija koju čuva od svakog suda, osim vlastitog. Jedan viši život ne može mu značiti drugi život. To bi bilo nečasno. Ovdje čak ne govorim o onoj smiješnoj vječnosti koju nazivamo potomstvom. Gospođa Roland prepušta se njegovu sudu. Toj je nepromišljenosti očitana lekcija. Potomstvo rado navodi te riječi, no zaboravlja o njima suditi. Gospođa Roland ostavlja potomstvo ravnodušnim.

Uopće se ne može raspravljati o moralu. Vidio sam ljude kako s mnogo morala loše rade i svakoga dana utvrđujem da čestitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral koji apsurdni čovjek može dopustiti, onaj koji je nerazlučiv od Boga: onaj koji je propisan iznutra. Ali, on živi baš izvan toga Boga. Kada je riječ o drugim moralnostima (tu, također, podrazumijevam i nemoralnost), apsurdni čovjek vidi u njima samo opravdanja, a on nema što opravdavati. Ovdje polazim od načela njegove dužnosti.


Ta je dužnost pogibeljna. Sve je dopušteno, uzvikuje Ivan Karamazov. Tu se također osjeća apsurd. Ali pod uvjetom da ga ne shvatimo vulgarno. Ne znam jesmo li dobro zamijetili: nije riječ o kriku izbavljenja i radosti, već o gorkoj tvrdnji. Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Ali, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno — ne znači da ništa nije zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i Iskustvo dužnosti jednako opravdano kao i neko drugo. Čovjek može biti krepostan iz hira.

Svi se morali temelje na ideji da neki čin ima posljedice koje ga opravdavaju ili poništavaju. Duh prožet apsurdom prosuđuje samo da na te posljedice treba gledali vedro. On je spreman platili. Drukčije rečeno, ako za njega može biti odgovorniji, krivaca nema. U najboljem slučaju pristat će koristiti se negdašnjim iskustvom da bi zasnovao svoja buduća djela. Vrijeme će dati vremenu da živi, a život će služiti životu. Na tome polju, istodobno ograničenom i krcatom mogućnostima, sve u njemu samom, osim njegove lucidnosti, čini mu se nepredvidivim. Kakvo bi. dakle, pravilo moglo izaći iz toga nerazumnog reda? Jedina istina koja mu se može učiniti poučnom nije formalna: ona oživljava i razvija se u ljudima. Apsurdni duh, dakle, može na kraju svoga umovanja potražiti ne etička pravila, već razjašnjenja i dah ljudskih života. Sljedećih nekoliko slika baš su takve vrste. One nastavljaju apsurdno razmišljanje, dajući mu stav i svoju toplinu.

Moram razvijati ideju da neki primjer nije nužno primjer koji valja slijediti (još manje u apsurdnu svijetu), i da te slike ipak nisu i uzori? Osim što je za to potrebna sklonost, čovjek postaje smiješnim, imajući na umu sve razlike, ako prihvati od Rousseaua da valja hodati četveronoške, i od Nietzschea da valja grubo postupati s majkom. Valja biti apsurdan, piše moderan pisac, no ne valja biti lakovjeran. Stavovi kojima ćemo se pozabaviti mogu imati puni smisao samo uzmu li se u obzir njihove suprotnosti. Niži poštanski službenik jednak je osvajaču ako im je svijest zajednička. Sva su iskustva u tom pogledu ista. Ima ih koja služe ili koja štete čovjeku. Služe mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o čovjekovim porazima ne presuđuju okolnosti, već on sam.

Biram samo one ljude koji teže samo za vlastitim iscrpljenjem ili za koje sam svjestan da se iscrpljuju. U tom ne idem dalje. Za sada kanim govoriti samo o svijetu gdje su misli poput života lišene budućnosti. Sve što nuka čovjeka da radi i da se giba, koristi se nadom. Jedina misao koja nije lažna, jalova je misao. U apsurdnom svijetu vrijednost jednoga pojma ili jednog života mjeri se njihovom neplodnošću.


Izvor: Albert Camus, Mit o Sizifu.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤