Proza: Luka Bošković, Tanat, poglavlje VI Bibliotekarka

John William Waterhouse, San i njegov polubrat Smrt, 1874.

Tanat, poglavlje VI
Bibliotekarka

U jednoj rijetko posjećenoj zgradi, izgrađenoj poput nekog starinskog hrama posvećenom najbitnijem drevnom božanstvu uz primjese oštre gotičke arhitekture jer ipak to božanstvo nije blagonaklonjeno već postoji kakvo jeste željeli to njegovi podanici ili ne, u samoći je sjedila žena u poodmaklim tridesetima i stražarila. Nije sjedila kao neki čuvar koji čuva blago ili člana kraljevske porodice, već je sjedila strogo u dugo neprekidanoj tišini i čitala neki ljubavni roman. Taj ljubavni roman je po redu njenog čitanja već zašao u trocifrene brojeve, ali je ona uvijek njih čitala jer je čitav život tražila iskustvo osjećanja kakvo je opisano između dva glavna lika. Ne zbog toga što je bila nevina, naime, ona bi za neke muškarce bila kurva, iako niko ne bi pomislio za nju da je žena od ogromnog iskustva, iskustva koje je našlo svoj kraj u Tanatu jer je odustala od njega i od ljudi, i tu se zaposlila na poziciju gdje bi mogla biti u stalnom miru i tišini i gdje bi mogla čitanjem sebe propitivati zbog čega ona ne doživljava ljubav na isti način kako nju opisuju pisci među likovima u ljubavnim romanima. Na njenu sreću, Tanaćani ne čitaju.

Taj mir i željenu usamljenost je jedno večer prekinuo jedan posjetilac. Nenaviknuta na posjete, Bibliotekarka ženu crvene kose u crvenoj haljini nije primijetila sve dok se ona nije potpuno približila stolu i preko njega se nagela očekujući spremnost čitaoca.

„Trebala bi mi jedna knjiga. Zove se Knjiga mrtvih i autor je neki arapski pjesnik. Nažalost, znate kako je već sa čovjecima, ne mogu se sjetiti njihovih imena, mada vjerujem da je možete lako pronaći.“

Bibliotekarka je tek tad primijetila crvenokosu ženu i među grudima crni medaljon u obliku vrane s očima od rubina. Primijetila je i da strogi, melodični glas ne pristaje njenom nježnom izrazu uokvirenim čvrstim jagodicama i tankim usnama.

„Plašim se da tu knjigu ne posjeduje Tanaćanska gradska biblioteka. Napišite ime knjige i poznate detalje i sutra mogu provjeriti u arhivi.“

Crvenokosa se naglo približila licu Bibliotekarke i poljubila je u usta.

„Možeš li sad pronaći tu knjigu?“, rekla je poslije dugog poljupca. Bila je dovoljno drska da usnama pridruži i svoj jezik.


Bibliotekarka je na sekundu bila bijesna, ali sjećala se ona mnogih poljubaca, naime poljubaca samo sa muškarcima. Sjećala se dodira usana i dodira jezika, ali sad je osjetila nešto čega se nije mogla nikako sjetiti u svom životu, ali se sjetila da je maloprije to pročitala u svojoj knjizi. On joj se približio, zgrabio ju oko struka i ostavio kratak poljubac na njenim usnama, a ona je poljubac osjetila čitavim svojim tijelom, u srcu je osjetila kako je čitav život čekala da je samo neko na taj način poljubi i ona je znala da tog čovjeka može nazvati svojim zasluženim ljubavnikom, pisalo je u knjizi koju je čitala i ona se osjećala isto kao ona u knjizi, ali za njeno čuđenje on nije bio on već je to bila ova žena ispred nje, žena koju nikad vidjela, žena koje bi se plašila da je vodila bilo kakve razgovore sa Tanaćanima. On uopšte nije bio on, već ona. Bila je na sekundu bijesna zbog takve drskosti jer nijednom muškarcu nije odmah davala što je on htio, čuvala je svoje tijelo skriveno i svoj dodir udaljenim sve dok njen potencijalni ljubavnik nije ispunio prve kriterije lika iz ljubavnih romanima. Bila je na sekundu bijesna, ali taj bijes je bio zamijenejn nizom različitih osjećanja. Prvo sreća kakvu nije ranije osjetila, pa onda zbunjenost jer ipak on nije bio on, već ona, i na kraju i dalje neku zbunjenost, ali iza koje se sakrivao onaj osjećaj kada napokon čitav dosadašnji život, svi dosadašnji neuspjesi i sva traganja dobiju smisao neočekivanim objašnjenjem.

„Plašim se“, malo je drhtala u govorenju jer je ipak htjela da održi profesionalnost u ovakvoj neprofesionalnoj situaciji, „da morate sačekati da provjerim da li se ta knjiga nalazi u arhivi. Mogu odmah sada otići do nje, ali biste morali sačekati ispred biblioteke dok se ne vratim.“

„Ne postoji žurba za stjecanje knjige. Znam da ću knjigu kad-tad dobiti. Sad što želim si samo ti“, i sa tim riječima je Crvenokosa žena pružila ruku preko stola, a Bibliotekarka je gledajući prvo u ruku, pa u nježnost izraza njenog lica, pa u medaljon između grudi čije oči su hipnotizirano zvale nju bliže i bliže, pružila ruku i dopustila Crvenokosoj da je povuče preko stola i dovede do sebe. Ona ju je svukla, i svoju crvenu haljinu je spustila na pod, a nju stavila na hladan, drveni pod i pružila je osjećaj topline o kojim je ona samo čitala u romanima i čitav život tražila u muškarcima, iako je mogla ona to pronaći u drugoj ženi.

Nakon što se odigrala fabula erotskog romana zbog čega je Crvenokosa istrošila svu svoju spremnu nježnost, te je njeno lice tvorilo njen prirodni izgled strogoće, a oči su pokazivale umor ostvaren poslije višemjesečnog planiranja i gledanja u sve moguće budućnosti. Bibliotekarka je u njeno lice gledala i dalje ležeći na podu i uvidjela je zašto njen glas uvijek u sebi ima određenu dozu hladnoće, strogoće i zašto ima prizvuk naređivanja. Vidjela je također da je to lice onakav tip lica čija potpuna ljepota se postiže u oku posmatrača postavljenog u daljini i u ovom slučaja sa poda, odnosno lice čija je sudbina da sjedi na uzdignutom tronu.

„Iako sam uživala u ovome, nisi mi potrebna zato što te želim na ovaj ili na bilo koji drugi način. Potrebna si mi jer samo ti možeš podnijeti jednu istinu kakva se krije od ostalih, a da podneseš istinu, morala si doživjeti kraj svoje planirane priče tako da tvoju daljnju priču mogu preuzeti ja“, izgovorila je crvenokosa, klečeći iznad polegnute, gole plavuše.

Bibliotekarka nije stigla ni reagovati na to čudno obraćanje jer se ubrzo desila još čudnija stvar. Žena koja je iz nepoznanice veoma brzo prešla u najbliži oblik poznanstva je ruku stavila među svoje grudi, i ona je ruku gurnula dublje i prošla je kroz kožu njenog grudnog koša, a da nijedna kap krvi nije potekla. Iz sebe je izvadila jedan okrugli predmet. Prvo je podigla predmet i Bibliotekarka je vidjela da u tom predmetu se nalazi još jedna crvenokosa. Na prvu je pomislila da je to neka magična fotografija, ali kad je crvenokosa okrenula svoju sliku prema ženi na podu, ona je vidjela da se između okvira ne nalazi više slika lijepog lica čvrstih jagodica uokviren neurednom crvenom kosom. Ne, između okvira su bile napisane riječi:

„U jednoj rijetko posjećenoj zgradi, izgrađenoj poput nekog starinskog hrama posvećenom najbitnijem drevnom božanstvu uz primjese oštre gotičke arhitekture jer ipak to božanstvo nije blagonaklonjeno već postoji kakvo jeste željeli to njegovi podanici ili ne, u samoći je sjedila žena u poodmaklim tridesetima i stražarila. Nije sjedila kao neki čuvar koji čuva blago ili člana kraljevske porodice, već je sjedila strogo u dugo neprekidanoj tišini i čitala neki ljubavni roman. Taj ljubavni roman je po redu njenog čitanja već zašao u trocifrene brojeve, ali je ona uvijek njih čitala jer je čitav život tražila iskustvo osjećanja kakvo je opisano između dva glavna lika. Ne zbog toga što je bila nevina, naime, ona bi za neke muškarce bila kurva, iako niko ne bi pomislio za nju da je žena od ogromnog iskustva, iskustva koje je našlo svoj kraj u Tanatu jer je odustala od njega i od ljudi, i tu se zaposlila na poziciju gdje bi mogla biti u stalnom miru i tišini i gdje bi mogla čitanjem sebe propitivati zbog čega ona ne doživljava ljubav na isti način kako nju opisuju pisci među likovima u ljubavnim romanima. Na njenu sreću, Tanaćani ne čitaju.“


I iznad tih riječi je debelim slovima pisalo Bibliotekarka I

Dok je ona u čudu čitala ispisan svoj život, žena koja je i dalje gola stajala iznad nje je objasnila:


„Ti i ja smo likovi u knjizi. Upravo sam ti to i dokazala pomoću tog predmeta. Zove se ogledalo i nije iz ovog svijeta, već je iz svijeta odakle je i autor koji nas je stvorio. Ti i ja nismo iz iste priče, ja sam na kraju svoje nenapisne priče uspjela nakratko pobijeći u svijet autora i donijela sam ovaj predmet sa sobom. Pošto osjetim da ti i ja nismo sami u ovoj prostoriji, ne mogu ti više ništa otkriti. Autor ne smije znati za moje planove.“

Rekavši posljednju rečenicu, crvenokosa je oštro pogledala po čitavoj prostoriji.

„Čekaj! Je li to znači da ja nisam stvarna?!“

„Nemoj gledati na to da li smo ti i ja stvarne ili ne. Kad sam otišla u svijet autora, primijetila sam i tamo da stvarni čovjeci vode nestvarne živote. Gledaj na to kao da ti i ja mislimo i da osjećamo. Kad sam spoznala da sam samo glavni lik jedne priče, provela sam vremena negdje gdje nije ni svijet gdje se moja priča odvijala, nije ni ovaj tvoj svijet, a nije ni svjet autora. Razmišljala sam prilično dugo ne znajući da li su osjećanja i misli moje ili ih je autor samo tu stavio radi svoje neke zabave. Sad kad znaš da si lik u nekoj priči, uz moju pomoć možeš se i ti osloboditi.“

Crvenokosa je na svaki izgovor riječi autor pogledala u plafon sa takvim bijesnim pogledom da sam morao zastati u pisanju i uzeti duboki dah kako bih mogao dalje nastaviti. U međuvremenu je  Bibliotekarku uhvatio jak osjećaj stida jer je znala da ako je istina da je samo lik u priči, onda bezbroj ljudi može pročitati o njenim najintimnijim trenucima koji su se upravo desili, ali kad se sjetila da je i ona čitav svoj život provela čitajući ljubavne romane i da svi ti likovu mogu biti stvarni kao i ona, postalo je joj je lakše. Još veće olakšanje joj je došlo kad je pomislila da ljudi u autorovom svijetu čitaju knjige onoliko često kao i Tanaćani.

„Čekaj! Šta sad to znači za mene? Rekla si da si morala kraj moje priče dovesti ranije nego planirano? Hoću li sad umrijeti? Hoću li sad prestati postojati?“

„Sve odgovore ćeš dobiti kad ja dobijem svoju knjigu. Sad ja upravljam tvojom pričom i budi sretna što tvoje jade ne želim iskoristiti da čovjeci izvuku neku pouku, već ćemo ti i ja autoru dati neku novu pouku. Znam da on sve ovo sluša i da vjerovatno piše o tome, a on ne smije znati šta namjeravamo. Znat ću kad pronađeš Knjigu mrtvih nekog arapskog pjesnika i tad ću doći.“

Na svaki spomen riječi autora, ona je pogledala bijesno ka plafonu, a kad je govorila o poukama sa takvom mržnjom je uperila oči da sam morao ostaviti pisanje i zapaliti cigaru kako ne bi zaboravio nešto bitno za pouku čitaocu spomenuti. Nije mogla plavokosoj objasniti kako svi svijetovi fukncionišu, da li se u Tanatu nešto desi i autor samo primijeti, pa o tome piše, ili je autor taj koji je sam sve izmislio, a i da je mogla objasniti, autor ne bi znao to prikazati jer ni sam nije imao odgovor na to pitanje. U međuvremenu je Bibliotekarka shvatila zašto je i tokom stenjanja glas Crvenokose imao u sebi jak dah hladnoće.

Crvenokosa se obukla i izašla, ostavivši Bibliotekarku golu nasred poda. Nije bilo gola samo zbog toga što na sebi nije imala nikakvu odjeću. Bila je gola uglavnom zato što su sad čitav njen život, njene misli i njena osjećanja bila dostupna svima koji bi njenu priču preuzeli na čitanje. Bila je gola jer nije znala koliko uopšte ima nečega svoga sakrivenog za sebe jer iako čitaocima neće sve biti o njoj rečeno, taj autor o kojem je Crvenokosa govorila vjerovatno zna svaki dijelić njenog postojanja i može izabrati ono što želi spomenuti. Uzela je ogledalo i pokušavala je pročitati poglavlja koja su ona, „Jesam li uopšte ja poglavlja ili šta sam ja?“, ali je ogledalo i dalje prikazivalo ono što je prvi put vidjela.

Htjela je ogledalo baciti i razbiti, ali znala je da iako ne želi pomoći Crvenokosoj u ostvarivanju toga šta je ona već zamislila, to ogledalo je mogla nekome prodati za krupne pare i otići negdje daleko. „Koliko uopšte daleko mogu otići? Mogu li od tih para otići u mjesta gdje žive oni svi likovi ljubavnih romana? Kakvog romana sam ja uopšte lik? Da li mogu promijeniti žanr ako mi se ne dopada onaj koji mi je planiran? Šta će se desiti ako ostalim likovima pokažem da su samo likovi u priči? Šta će oni vidjeti u ogledalu? Nemoguće je da svi imaju svoja poglavlja, kakav tekst će biti prikazan ako odem nekom liku koji je toliko nebitan za priču da se uopšte ni ne spominje? Da li je moje ime stvarno Bibliotekarka ili sam toliko nebitna i u ovoj priči da nema potrebe znati moje ime?“

Bibliotekarka je ostavljena u tišini i miru rijetko posjećene zgrade sa svojim pitanjima i mislima o svojoj spremnosti da čuje odgovore na njih, ali za nas najbitnije je da je čvrsto odlučila da neće nikome reći o ovoj večeri. Ne zbog toga što ne želi da joj neko postavlja pitanja na koje ni ona sama nema odgovore, već zbog toga što ipak nije imala kome da kaže. Nisam planirao takav splet okolnosti, ali očigledno je Crvenokosoj bitno da njen plan ostane nepoznat meni autoru. Mada, ono što Bibliotekarka ne zna, a Crvenokosa vjerovatno zna, jeste činjenica da je bilo kojem drugom liku pokazala ogledalo i otkrila njihovu stvarnost kao samo lika u dijelu, većina likova u Tanatu je imala takav život da bi olako to prihvatilo kao objašnjenje svega što im se desilo jer je ipak čudna prošlost Tanaćana i onih koji su oduvijek u Tanatu, a i onih koji su igrom slučaja dospjeli u taj grad. Samo Bibliotekarka bi nakon saznanja da je samo lik u priči postavljala svakodnevno pitanje „Ako sam ja stvorena radi pouke nekome, zašto sam morala biti stvorena sa praznim i nesretnim životom? Ako sam već izmišljena, zašto nisam mogla biti izmišljena kao sretna?“ ni ne sjećajući se Crvenokosinog kratkog objašnjenja o nečijoj stvarnosti. Možda je zato Crvenokosa baš odabrala Bibliotekarku kao prvi lik pomoću kojeg će spriječiti planirani tok događaja u izmišljenom gradu Tanatu.


Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci  mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤