Ep o Gilgamešu: Heroj i smrt

Ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam vidio
ti bi sjeo i zaplakao

– (Ep o Gilgamešu, sumersko-babilonski ep)


Ep o Gilgamešu: Heroj i smrt

Gledajući način na koji su obično predstavljene ideje na kojima počiva sepulkralni kult, te vjera u život nakon smrti, na prvi pogled bi se moglo, potpuno pogrešno, pretpostaviti, da je čovjek koji sa sobom, kao neku vrstu tereta, nosi svijest o smrti i zagrobnom životu, neko potpuno nesrećno i pasivno biće, međutim, nailazimo na čovjeka neverovatne aktivnosti, divlje upornosti i vjere u ljudske sposobnosti. To je čovjek koji vjeruje u Život u punom značenju te riječi, vjeruje u to da će se sve njegove sposobnosti, pa makar to bila i njihova sjena, jednostavno preslikati  u životu nakon smrti. Taj čovjek, kao i društvo kojem pripada, svjestan je činjenice da život podrazumijeva i smrt: bez života nema smrti, bez smrti nema života. Svijet živih približava se svijetu mrtvih upravo preko rituala sepulkralnog kulta, ali i  štovanjem kulta heroja i kulta predaka.

 U svom tekstu pod nazivom The hero beyond himself, Corrine Ondine Pache navodi: Heroic death in ancient greek potery and art:, mortals become heroes not because of selflessness or kindness, or as the culmination of a life well lived, but because, having experienced mortality, they are made to transcend it: to become a heros, in the Greek context, is to continue to exist beyond death. Bitan aspekt kulta heroja su herojska djela, sve ono što heroj čini za zajednicu kojoj pripada i koju štiti, pa njegova smrt može predstavljati i svojevrsno ugrožavanje zajednice koja gubi svog zaštitnika, onoga koji je bio blizak svijetu bogova ili predaka. Dakle, položaj kneza kao istaknute osobe u određenoj prahistrijskoj zajednici, može se dovesti u vezu sa položajem heroja koji su, po definiciji, istaknute osobe. 

 U kontekstu proučavanja odnosa sepulkralnog kulta i kulta heroja, herojska smrt igra posebno značajnu ulogu. Iako su herojska djela, avanture i podvizi jedan od najvažnijih aspekata ovog kulta i mitova koji govore o herojima, ipak je njihovo suočavanje sa smrti, te put u podzemlje najupečatljiviji pokazatelj herojskog usuda, gdje do izražaja dolazi granica između svijeta ljudi i bogova, života i smrti. Već u Gilgamešu, kao i u predhomerskoj tradiciji, čovjekova supstancija sadržana u ideji eidolona, prirodno se integrira u supstanciju svijeta. Tijelo se stapa za zemljom, a čovjekova unutrašnjost sa unutrašnjošću svijeta i na taj način sve nanovo postaje Jedno.


Zato  je carstvo mrtvih dolje- u unutrašnjosti zemlje.  Još jedno od karakteristika herojskog usuda ogleda se u njihovoj mogućnosti da odu u podzemlje, da posjete svijet mrtvih, a da iz njega izađu, vrate se među žive, gdje onda prenose poruke i komuniciraju sa zajednicom o svemu onome što ih čeka nakon smrti. Heroj predstavlja granicu između svijeta bogova i svijeta ljudi. Samo njegovo rađanje je granica, miješanje božanskog i ljudskog, granica koja povremeno i po potrebi silazi  u podzemni svijet, ali granica koja mora nestati, umrijeti zbog tog nesretnog malog udjela ljudskosti u sebi.

Donji svijet pripada smrtnicima isto kao i herojima, Razlika je što iza ovih drugih, uz leš, na ovom svijetu ostaje i besmrtna slava,nadprosječno djelo zadržano u sjećanju budućih generacija. Iako i heroji kada umru odlaze u podzemlje, njihova sjena, duša ili eidolon, ostaje snažno vezana za svijet živih. Eidolon označava sjenu koja, iako je to života lišena verzija jednog bića, ipak ostaje povezana sa njim, nosi njegove osnovne karakteristike. 

U Epu o Gilgamešu, Gilgameš će prepoznati Enkiduovu sjenu, kao što će Odisej prepoznati Elpenora, ili Ahilej Patrokla. Sjena, iako je uvijek opisana kao prašnjava, umorna, prekrivena perjem, sa sobom nosi elemente života. U skladu sa time, i materijalni ostaci sepulkralnog kulta ukazuju na određeno preslikavanje elemenata pokojnikova života u život nakon smrti, čitav niz predmeta, od onih svakodnevnih, do ratničke opreme, potrebni su knezu, istaknutoj osobi, jer on, iako mrtav, nastavlja živjeti, ličiti na sebe. U suštini kulta heroja leži odnos zajednice prema pojedincu koji je drugačiji od ostalih pripadnika zajednice u tolikoj mjeri da mu se dive, a opet im je toliko sličan da se mogu povezati sa njim. Najviše se divimo hrabrosti suočavanja sa smrću. Takvoj odvažnosti odajemo naše najveće i nepokolebljivo poštovanje. Ona nas dira duboko u srce jer nismo sigurni koliko bismo bili hrabri mi sami. Kad vidimo čovjeka koji se hrabro suočava sa vlastitim uništenjem, mi isprobavamo najveću pobjedu koju čovjek može i zamisliti. Pitanje čovjekovog suočavanja sa smrću i onoga što dolazi nakon nje, pitanje da li čovjeka išta čeka nakon smrti, jedno je od najstarijih pitanja, a dolazi iz znatiželje, kao i iz straha od smrti, tj. od nepoznatog.  

Ep o Gilgamešu tematizira upravo način na koji čovjek postaje svjestan vlastite smrti: heroj, Gilgameš,  za vrijeme svog života odlazi u potragu za podzemljem, traži neku vrstu lijeka, moći koja bi donijela besmrtnost, što naravno neće naći, čime ovaj ep ukazuje na neminovnost smrti, te na različite mehanizme kojima se jedna zajednica, čiji predstavnik je heroj, sukobljava sa tim. Rijetko je kada u historiji književnosti ova misao tako uvjerljivo i jasno izrečena. Jer od svih bića na zemlji čovjek je jedino koje zna da mu predstoji neminovna smrt. Po načinu na koji se čovjek odnosi prema ovoj činjenici mi raspoznajemo njegovo ukupno djelovanje, stvaranje i razaranje, sve ono što zovemo profilom civilizacije u nekom dobu ili u nekom društvu. Nikakvog optimizma nema ni u sumersko babilonskoj viziji zagrobnog života.  Enkidu će sanjati podzemni svijet, čime se pojačava osjećaj straha, naglašava neminovnost smrti. Svi njegovi snovi su povezani na ovaj ili onaj način sa temom smrti, predstavljaju repetitivne ritmove pojavljivanja teme smrti, svaki put za nijansu pojačane.

Enkiduovi snovi prate Gilgamešov silazak u podzemlje, tako da na kraju nastaje jedna kompletna slika i viđenje smrti: 

Sam sam se suprotstavio nekom jakom.
Lice mu je bilo mračno kao noć. 
Ukočeno je buljio očima.

Enkidu se suprotstavlja samoj smrti, nečemu jakom, mračnom, nečemu što ne može da objasni, nečemu što ga je snažno zgrabilo svojim kanđama i bacilo u ponor. Paralizovan je, sanja kako je bačen u bezdan, a njegovo tijelo, tijelo stepskog čovjeka, mišićavo i snažno sada je lahko i krhko poput pera kojima će biti prekriven, osjeti kako na njemu tako krhkom leži nešto ogromno i pritišće ga težinom brda. Težina smrti se obrušava na njega, u nekoj vrsti vizije, smrt se otkriva u svoj svojoj težini. Podzemlje je u Epu o Gilgamešu  predstavljeno kao svijet u kojem su svi jednaki, mjesto u kojem su skinute sa glava kraljevske kape, tu se vladar stidi jer shvata da je njegova vladavina bila uzaludna, prolazna, a sudbina koja mu predstoji- vječnost je ista za sve. 

Prah im je hrana, a blato im je jelo.
Obučeni su u perje  s krilima kao šišmiši i sove
Ne vide svetla, žive u tami. 


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Ep o Gilgamešu, sumersko-babilonski ep.
Becker Ernest: Poricanje smrti.
Dželilović Muhamed: Kalhasovo proročanstvo.
Dželilović M., Čengić A., Preprek S., Maretić T., uvod i komentari uz Ep o Gilgamešu.
Kulenović Tvrtko: Rezime.
Pache Corrine Ondine: The hero beyond himself.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤