Jean – Paul Sartre: Zid
Mjesto zbivanja – zatvor, improvizovana sudnica koju ispunjava uhodana, »pouzdana« porota. Epilog je da su sva trojica (trojici se sudilo u tom momentu) osuđeni i prije presude. Oni se ne brane, oni tek uzgred odgovaraju na postavljena pitanja. Njima se saopštavaju njihovi podaci i njihova nedjela, ipak ne saznaju do kraja svoju krivicu. Oni su, navodno, Baskijci. I prije nego što taj nevješti ceremonijal zadobije očekivanu ozbiljnost, njih odvode u ćeliju. U ćeliji će im biti saopštene presude. Žaliti se, razumije se, je neumjesno.
Priča, dakle, počinje grubim karikiranjem sudstva, opisom tlačitelja koji se krije za državom. I sve što potrebno, upravo, jeste to da se pročita njihova presuda, da im kraj bude određen, da im sudbina bude dodijeljena. Na obavještavanje o presudi ne čekaju dugo. Neko treba biti osuđen za nešto i nekome će biti žao zbog toga. Taj »sud« ne traži krivca, nego proglašava krivim. Pravda je slijepa, reći ćemo krajnje ironično.
Osuđeni su na smrt, jer su osuđeni da predstavljaju neprijatelje. Sve nagovještava da će i presuda biti brzo izvršena. U njihovim zadnjima časovima pridružuju im ljekara koji se interesuje za reagovanje tijela na cerebralni grč uzrokovan mišljenjem bliskog kraja. Doktor u belgijskoj uniformi promatra njihova oznojena tijela.Njihova tijela će vjerovatno dirati sutrašnjicu, duše manje vjerovatnije. On je kao ispovjednik, samo što se ne zanima za dušu. Doktor je predstavnik tijela koji se za tijelo zanima. Puls se obično mjeri dok ga ima.
Soba, u kojoj osuđenici, obgrljeni zidovima is – trajavaju, krije dvorište u kojem plotuni oglašavaju svanuće. Unutar zidova postoji utvrđen redoslijed izlaska, a vani se smjenjuju redovi. No, ni jedan od njih ne vidi ko puca. Pretpostavljaju zid na koji se osuđenici udobno naslanjaju, i gomile na koje se, potom, uredno slažu. No, neminovnost se okončava tek u momentu kada se provjeri i groblje, i kada se nađe traženi odmetnik. Bez razloga osuđen i protiv volje spašen, »on«, jedan od trojice, sačuvao je život uz određenu cijenu. Mimo svog znanja odrekao se onoga za što bi svoj život dao, i nije se mogao osjećati krivim zbog toga.
Autor: Stefan Elezović
Bilješka o autoru:
Stefan Elezović, rođen 1995. (Njemačka). U Tuzli diplomirao filozofiju i sociologiju, u Mostaru magistrirao sociologiju. Između ostalog, piše poeziju. Pjesme su mu objavljivane u časopisima „Srp“, „Bokatin Dijak“, kao i u zbornicima; “Mladi dolaze” 2017, “Laza Kostić, Austrija 2018.”, “Musa Ćazim Ćatić” (2018), „Kiprijanov Kladenac 2019“, zastupljen je pričama u zbornicima “Priče iz komšiluka 2”, i „Ko su bile naše heroine“, 2020. Objavio zbirku poezije „Lešinari“ 2018. godine.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 