Žrtvovanje u antičkoj Grčkoj

Crnofiguralna amfora koja prikazuje Poliksenino žrtvovanje

Žrtvovanje u antičkoj Grčkoj

Jedna od karakteristika obreda žrtvovanja je, kako navodi Rene Girard u, svojoj knjizi Nasilje i sveto, zamjena jednog bića drugim – čovjek se može zamijeniti žrtvenom životinjom.  U kontekstu kulta mrtvih to može biti način na koji se krv kao supstanca neophodna za život prenosi na pokojnika kojeg obilježava smrt. S druge strane žrtva može predstavljati i način zaštite od same smrti, tj. straha od smrti, ili pokojnika, a može predstavljati i način purifikacije zajednice, što se razlikuje od uloge i načina predstavljanja žrtve u Homerovim epovima.

Homer u Ilijadi navodi nekoliko tipova žrtve, prije svega, tu su žrtve koje se vezuju za pogrebne radnje, pa je tako Ahilej na Patroklovoj sahrani žrtvovao dva psa, nakon čega je žrtvovao dvanaest trojanskih sinova , a tu su i opisi žrtvi ljevanica. Žrtva koja je povezana sa kultom mrtvih predstavlja i neku vrstu ostavljanja darova za pokojnike, pri čemu tip žrtve, njeno bogatstvo i raskoš govore i o pokojnikovoj veličini i moći, ali i o odnosu zajednice prema njemu. Samo žrtvovanje predstavlja način obilježavanja različitih događaja, pa tako Homer opisuje i tzv. žrtvu pomirnicu, kada Odisej Hriseidu predaje njenom ocu Hrisu, a tu je opisano ne samo ubijanje žrtvene životinje, nego i gozba koja slijedi nakon toga. Sličan je Homerov opis žrtve koju Agamemnon  prinosi kada se vojska sprema za borbu, pa žrtvovanje tovnog bika, posipanje ječma po njegovoj glavi i spremanje gozbe predstavlja pripremu za borbu, gdje do izražaja dolazi apotropejska, zaštitna ulogu ove žrtve, pri čemu se svaki vojnik moli za siguran povratak iz bitke.

Na temelju navedenih primjera može se vidjeti kako žrtvu, u zavisnosti od konteksta, mogu činiti najrazličitiji elementi, i jasno je da se ovaj aspekt sepulkralnog kulta ne iscrpljuje samo na primjeru proljevanja žrtvene krvi, pa je tako u ritusu libacije mogla biti korištena i voda, med, vino, itd. Sa druge strane stoji obredno uništavanje, razbijanje posuđa, što također predstavlja svojevrsno žrtvovanje. Također, sama žrtvena krv može imati ambivalentu ulogu, a radi ilustracije te ambivalentnosti ovdje se može navesti zanimljiv primjer Gorgonine krvi, koja može služiti i kao lijek i kao otrov.                     


Mircea Eliade smatra da čin žrtvovanja  predmetima, kao i ceremonijama, daje dušu, naglašava to da se svaki ritual odvija, ne samo u posvećenom vremenu, nego i u posvećenom prostoru, jer ukazuje na arhetipske obrasce. Kako navodi Sineva Kukoč  opći smisao žrtve je posredovanje između božanske i ljudske sfere. Alojz Benac izdvaja nekoliko ritualnih radnji, tj. nekoliko varijanti žrtvovanja koje su se mogle obavljati prije, u toku, ili poslije ukopavanja pokojnika u tumul, a to su životinjske žrtve, ljudske žrtve, razbijanje posuda, odnosno libacija i polaganje hrane, a pored toga Benac navodi i kategoriju specijalnih, posebnih obreda.

Žrtvovanje u čast bogova, predaka, itd., predstavlja jedan od najznačajnijih segmenata pogrebnog rituala i pripreme pokojnika za putovanje u zagrobni svijet.  In spilt blood we have a perfect symbol of sacrifice. All liquid substances (milk, honey and wine, that is to say) which were offered up in antiquity to the dead, to spirits and to gods, were images of blood, the most precious offering of all.  Prolivena krv ne mora simbolizirati samo smrt, nego i život – krv je materija koja kola živim organizmom, samim tim je i čin žrtvenog proljevanja krvi, u jednu ruku, čin osiguravanja života i preporoda, dar, žrtvena daća koja ima posebnu simboličku vrijednost.

U grčkim pisanim izvorima žrtvovanje ljudi vrlo je čest motiv, Homer jasno naglašava da je Ahilej zaklao dvanaest trojanskih sinovakoji su spaljeni zajedno sa Patroklom. Značajan primjer ovakvog obreda vezan je za Ahilejevu smrt i sahranu, a to je žrtvovanje trojanske princeze Poliksene na Ahilejevom grobu. Priča o Polikseninom žrtvovanju nepoznata je u Homerovim epovima. Iako nije opisano u Ilijadi, Poliksenino žrtvovanje se, kako navodi Vojtjeh Zamarovski u svojoj knjizi Junaci antičkih mitova, nalazi na desetak grčkih slikanih vaza, a jedna od najpoznatijih je crnofiguralna amfora koja prikazuje tačan trenutak i način njene smrti.

Poliksenin položaj, jako je blizak situaciji u kojoj se našla Ifigenija. Euripidova tragedija Ifigenija na Tauridi, pokazuje kako se junakinja prisjeća momenta kada je trebala biti žrtvovana, te mehanizam zamjene jednog bića drugim, žrtvena životinja će umrijeti umjesto Ifigenije:

A nesrećnica kada stigoh u Aulidi,
na oltar kad me digli i već trgli nož,
Artemida me ote, za me košutu
ko žrtvu dade pa me u grad Taura
kroz blistav eter posla, ovde nastani.


Autorka: Zerina Kulović

Izvori:

Euripid: Ifigenija na Taulidi.
Homer: Ilijada.
Homer: Odiseja.

Upute na tekst:

Benac, Alojz: Kult mrtvih u ilirskom području u praistorijskom dobu.
Cirlot, J.: Dictionary of Symbols.
Eliade Mirče: Mit o vječnom povratku.
Zamarovsky V.: Bogovi i junaci antičkih mitova: leksikon grčke i rimske mitologije.
Rene Girard: Nasilje i sveto.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤