Izbor iz poezije: Lord Byron

Lord Byron (1788. – 1824. god.)

George Gordon Byron, rođen je 1788. godine. U početku piše u dubu klasicizma, da bi nešto kasnije svojim slobodarskim duhom i pjesničkim talenton razbio te okvire i postao najpoznatijim pjesnikom engleskog romantizma, te naveliko utiče na brojne evropske romantičarske pjesnike. Epom Putovanje Childa Harolda osigurava za sebe svjetsku slavu. Junak epa je byronovski lik, romantičarski vitez, melanholičan, usamljen, prkosi i luta zemljama. Taj lik biva brojnim pjesnicima uzor u stvaranju prototipa junaka romantičarskih sadržaja. Život i djelo Byronovo neraskidivo je jedinstvo. Umro je 1824. godine.


Sunce svih bez sna

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al’ ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg’ što minu,
Što blistava je, al’ nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al’ dalek – čist, al’ kao led!

Porijeklo Ljubavi

Porijeklo ljubavi! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć‘ te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al‘ živjet – sve dok živim ja.

Žena

Malo onaj poznaje ženske grudi
ko s uzdahom želi steći ljubav njenu;
Zar mari ta za srce koje za njom žudi?
Obaspi je hvalom – idola za svaku ženu;

Ali ne ponizno, jer će u tom trenu
prezreti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; Za ženu
drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi – osjetićeš njen žar.


Gle, ide lijepa kao noć

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il’ blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Ona ide

Ona ide u svjetlu ljepote
Ko noć blaga u zvjezdanom sjaju.
Sve što ima u svijetu krasote:
Svijetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nježnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sjen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gdje čedne, spokojne
Misli – svoga mjesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Sretni osmijeh vječite vedrine;
Gdje dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj vječite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i vječita.

Jednoj Gospi

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
za časak zasta pokraj vrata,
svaki ga prizor bivšeg sjaja
nagna klet’ kob što mu je data.

Al’ iduć kroz daleke kraje,a
nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
u radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
uzdišem zbog sveg’ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
bez želje da ne živim tamo.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤