Jules Verne: Sanjar svojega doba

Jules Verne (1828. – 1905.)

Jules Verne: Sanjar svojega doba

Pri spomenu Julesa Vernea, oca moderne znanstvene fantastike, prvo što nam pada na um jeste riječ vizionar. I doista, tko je god čitao njegove romane o podmorskim putovanjima, plovećem otoku, obilasku svijeta za osamedeset dana, velikim ekspedicijama u balonu, putovanjima na kometu, putu u središte Zemlje, te napokon letu na Mjesec i oko njega – pomoću golemoga topa – teško se može oteti dojmu da je Verne vidovnjak koji je još prije stoljeće i pol živio u našem dobu. No je li baš tako?

Taj neobični pisac rodio se 8. veljače 1828. u francuskom gradu Nantesu, na ušću rijeke Loire, na obali Biskajskog zaljeva. Otac mu je bio pravnik, mati brodovlasnička kći, odrastao je u urednoj građanskoj obitelji s četvero djece, učeći retoriku i filozofiju, a kasnije u Parizu i pravo. Sve u svemu, pristojan mladić iz pristojne obitelji na putu da napravi karijeru kakva se od takvog mladića i očekuje.

Pa ipak…

Od sve toga kao da je u mladom Julesu više rekao samo jedan doživljaj iz djetinjstva.

Kad mu ja naime bilo samo jedanaest godina, uspio se kao mali od palube ukrcati na brod za Indiju. Ne treba ni opisivati što je pomislio kad je to doznao, i što mu je rekao kad ga je u sljedećoj luci skinuo s broda! A dječakovo objašnjenje? Zaljubljen u svoju rodicu Caroline Tronston, pošao je u Indiju – donijeti joj ogrlicu od koralja!

Otac, međutim, za njegovu ljuba ima malo razumijevanja, pa dečko mora obećati: Od sada ću putovati samo u snovima. Bilo je to obećanje kojemu dugujemo preko osamsto kraćih i dužih romana što ih je taj dječak ostavio za sobom!

No ako otac nije imao razumijevanja za ljubav mladog Vernea, to se još dalo podnijeti – mnogo je, međutim, bilo gore što ga nije imala ni sama Caroline. U njegovoj se devetnaestoj godini udaje za drugog – i slomljeni mladić odlučuje poći putem književne slave da čitav svijet vidi od kakvog je drva izdjeljan taj mladi čovjek koji se zove Jules Verne.


Što je, međutim, lakše reći nego učiniti! Jer mu otac uskraćuje potporu, napose nakon što mladić nakon položenog odvjetničkog ispita (1850.) odbija raditi u struci – da može pisati. Ali od pisanja se živjeti ne da, pa iako mu neke manje stvari dospijevaju u kazalište i doživljavaju skorman uspjeh, Jules mora davati instrukcije i obavljati tajnički posao. Situacija se donekle popravlja kad se 1853. godine ženi dvadesetšestogodišnjom udovicom Honorine – Anne – Hebe Morel, majkom dviju djevojčica – s njom će kasnije imati jedinca Michaela – jer ga punac ubacuje na Burzu, a otac mu, uvjeren da se uozbiljio, daje početni kapital.

Ali od tog ozbiljenja na svu sreću nema ništa, jer nastupa prelomna 1862. kad Jules izdavaču Hetzelu – s kojim će kasnije surađivati punih četrdeset godina – donosi rukopis svog romana Pet tjedana u balonu. Roman doživljava trenutan i fenomenalan uspjeh, i to kako u Francuskoj tako i u inozemstvu, pa Verne, vezan dvadesetogodišnjim ugovorom, zauvijek ostavlja Burzu i posvećuje se svom pravom pozivu – pisanju.

Slijedi mnoštvo romana od kojih mnogi najrprije uzlaze u nastavcima ponajviše u Hetzelovu novopokrenutom Magazinu za pouku i rekreaciju. Slijede, da nabrojimo tek najvažnije, Put u središte Zemlje, Djeca kapetana Granta, Dvadeset tisuća milja ispod moram, Put oko svijeta za osamdeset dana, Tajanstveni otok, Petnaestogodišnji kapetan, Zelena zraka, Dvije godine raspusta, Ploveći otok i Gospodar svijeta. Mnogi su od njih – s velikim uspjehom – bili uprizoreni i u kazalištu, a Verne je za sobom ostavio i nekoliko popularizatorskih djela. S takvim opusom nije bilo teško – postati upravo institucija.

Materijalno se sredivši, Verne kupuje svoj prvi (a zatim i drugi i treći) brodić, ali ne samo za rekreaciju – pa ni inspiraciju, jer na nima nastaju mnoga njegova ponajbolja djela, zbog čega Verne svoj brod naziva plovećom radnom sobom. Osim brodicom, Verne putuje i inače – pa kreće na putovanja po Sjedinjenim Državama, Norveškoj, Irskoj i Škotskoj, Sjevernom moru i Baltiku, kao i Sredozemlju. Godine 1872. seli se u ženin zavičaj Nantes, u kojem će ostati sve do smrti 24. ožujka 1905.

To razdoblje između 1872. i 1886. ujedno je i najsretnije i najplodnije u njegovu životu, pa će u tim godinama sreće i slave napisati: Život mi je ispunjen, i u njemu nema mjesta za čamotinju. I to je skoro sve što od njega tražim.

A onda, godine 1886. dolazi do sloma. Neki ga mladić na njegovu brodu, u nastupu moždane groznice ranjava s dva hica iz revolvera. Nakon toga Verne prodaje jahtu, odriče se putovanja i povlači u sebe. Godine 1871. umire mu otac, 1887. mati, brat Paul nestaje 1897., 1902. napada ga katarkta. Pariz me neće vidjeti nikada više, piše 1893. sestri, a 1894, se povjerava bratu: Sve mi je veselje postalo nesnosno, moja se narav posve promijenila, jer sam dobio udarce od kojih se nikad neću oporaviti. Jedinu utjehu nalazi u radu, pa se talijanksom piscu De Amicisu povjerava: Kad ne radim, kao da više i ne živim. Tako do njegove smrti nastaje još dest knjiga, od kojih je najznačajnija Ledena sfinga.

Pa ipak, kad se sve zbroji i oduzme, Verne je ponajmanje vizionar. Da je bio samo to, vjerojatno bi nam danas bio samo smiješan, ako ne i dosadan. A baš činjenica da on kroz čitavo stoljeće i pol nije čitateljima posta ništa manje privlačan, dokazuje da je Verne – bar u prvom redu – bio nešto sasvim drugo. A to nešti drugo glasi: Bio je potpuno čovjek svojega doba. Ili, kako će to reći jedan njegov današnji izdavač: Jules Verne je pjesnik devetnaestog stoljeća, a ne inžinjer dvadesetog.

I doista, Verne je u svom djelu sažeo sve snove, sve nade i strahove svoje epohe. A bilo je to doba prevlasti Europe i bijelog čovjeka, njegova napretka i civilizacije u koje je slijepo vjerovao i nametao ih ostatku čovječanstva, bilo je to doba kraja povijesti kad se vjerovalo da će se svijet nastaviti razvijati po tračnicama povijesti vučen lokomotivom progresa, da se ljudska budućnost svodi na predvidljiv tehnički napredak koji će nedvojbeno usrećiti čovječanstvo.

Dakako da je povijest pošla drugim, dramatičnijim i ružnijim tokovima, ali takav je život. Pa ipak, o nekom dobu, kao i čovjeku, ponekad više no po njegovim djelima možemo suditi po njegovim snovima. A taj tehnološki san devetnaestog stoljeća nitko nije dao od Julesa Vernea. I ako je on svojim suvremenicima bio privlačan zbog snova punih nade, nama je podjednako drag zbog tih istih svojih nikad ostvarenih dječijih snova čovječanstva – pa time i nas samih.


Izvor: Predrag Raos, 20 000 Milja pod Morem
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤