Ženska čitaonica


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Razgovor sa Majom Abadžijom, koordinatoricom književnoumjetničke fabrike “Ženska čitaonica”

Ženska čitaonica je inicijativa (nećemo koristiti riječ „projekat“ koja podrazumijeva početak, sredinu i kraj određene ideje, jer vjerujemo da će Ženska čitaonica ohrabriti i podstaknuti književne kritičarke i kritičare da nastave sa radom i nakon zvaničnog okvira čitaonice) koja nam je nužno potrebna, jer u prvi plan stavlja, ne samo književnu kritiku koja je vrlo često zapstavljena, nego i žene kao nositeljice kritičkog mišljenja, bilo da se radi o kritičarkama ili spisateljicama. Možete li nam reći nešto više o pokretanju Ženske čitaonice, ko su njene nositeljice, te kada su počele prve aktivnosti u okviru čitaonice?

Inicijativa je definitivno bolja riječ, ako ništa onda zbog toga što malo slabije konotira NGO jezik koji je tako često birokratiziran i ispražnjen od značenja. Ženska čitaonica nastala je na osnovu zajedničkih ideja nekoliko radnica u kulturi: spisateljice Lejle Kalamujić koja vodi i novoosnovani Odbor za spisateljice PEN centra BiH, spisateljice i univerzitetske profesorice književnosti Adise Bašić, kritičarke i sekretarke PEN cenra BiH Lamije Milišić, a vrlo sam sretna što sam se u tom sjajnom osnivačkom timu našla i ja, kao urednica i jedna od autorica. Žensku čitaonicu, također, čini sjajna grupa mladih kritičarki i ponekog kritičara koji/e su poželjeli djelovati na žalosno stanje, donekle opisano i u samom pitanju: nedostatak i zapostavljenost, ali čak i zapuštenost žanra književne kritike, te manja vidljivost spisateljica u domaćem književnom polju i pored osvjedočenog kvaliteta njihovog djela. S aktivnostima, koje se uglavnom sastoje u pisanju kritike djela domaćih, regionalnih i svjetskih spisateljica, počeli smo krajem septembra, održane su i dvije radionice, a nekoliko puta sedmično tekstove objavljujemo na sajtu PEN centra BiH.


Ženska čitaonica je fabrika književne kritike, čime je naglašena važnost pisanja kritike književnih djela koja su napisale žene. Kakvo je stanje na bosanskohercegovačkoj, ali i regionalnoj, književnoumjetničkoj sceni, kada je u pitanju pisanje književne kritike?

Ono „žalosno“ stanje iz prethodnog pitanja ustvari je vrlo precizno dokazano u  istraživanju književne kritike u regiji koje je provela grupa mladih jugoslovenskih književnih kritičarki Pobunjene čitateljke u kojem sam i sama, sa kolegicom Jasnom Kovo, učestvovala, uradivši izvještaj za BiH. Istraživanje, rađeno po uzoru na VIDA Count, pokazalo je da je situacija u BiH upravo takva: kritičarke su prisutne barem u istom broju kao i kritičari, ali rijetko koja je od njih vidljiva kao muške kolege, dok je otprilike tek svaka treća kritika posvećena djelu neke spisateljice. Situacija u zemljama regije je manje-više slična, te se sasvim očekivano pojavilo pitanje šta da se radi, ako se uopšte išta uraditi može. Ženska čitaonica je jedno od mogućih rješenje, kao i ciklus radionica Glasne i jasne na kojem sam također radila, uz kolegice iz časopisa Bona, sa kritičarkama i novinarkama, te, naposljetku, i regionalne inicijative poput onoga što rade Pobunjene čitateljke. Umrežavanje znači međusobno osnaživanje i podršku, ali i mogućnost da se djeluje na osnovu istih vrijednosti, te da se tako pomogne u izgradnji novih ženskih kritičkih glasova, ne bi li se nekako stišala ‘muška buka’ na sceni.

Osim rodnog nesrazmjera, valja istaći da se književna kritika generalno našla u svojevrsnom ćorsokaku; slabo se proučava na fakultetima, u medijima je sve skrajnutija, ako uopšte i postoji, svedena je na svega nekoliko glasova i ne čini mnogo da savremenu književnost valjano evaluira i razumije (obilje onoga što nazivamo „kritikom“ zapravo su ništa drugo nego PR hvalospjevi). Za nova vremena gdje se uglancani feedovi društvenih mreža pojavljuju kao izdavačima privlačnija zamjena za sistematičan, argumentiran i, kada je potrebno, oštar pristup književnom djelu, tzv. tradicionalna kritika se čini zastarjelom. S druge strane, kritika u akademskim časopisima sve se više udaljava od savremene književnosti, može se slobodno reći – otuđeni, i često zatvoreni prema novim pristupima. Možda je to forma koju će pojesti novo vrijeme, ali mi smo uvjerene da je za vitalnost književne scene adekvatna kritika (ma u kakvom formatu) naprosto neophodna i da nipošto ne smije spuštati estetske standarde, makar se objavljivala u Instagram storijima, i nikad ne smije odstupiti od one osnovne ideje da bude spona između djela i čitateljstva.


Mlade književne kritičake i kritičari imat će priliku da čitaju novija djela domaćih i stranih autorica. Koja su djela ušla u okvir Ženske čitaonice?

U Ženskoj čitaonici čitamo isključivo savremenice, prevashodno bh. spisateljice, ali i regionalne autorice koje stvaraju na zajedničkom jeziku, te se bavimo i djelima stranih književnica. Fokusirane smo na njihova djela objavljena u proteklih pet godina, a to smo odlučile jer smatramo da valja, s jedne strane, reagirati na onu brojkama dokazanu zapostavljenost spisateljica na književnoj sceni, što je stanje koje se, čini se, sada ubrzano mijenja, no s druge strane,  i zato što nas suštinski zanima šta je to o čemu spisateljice pišu danas, te koje su to poetike u nastajanju na ovim prostorima, ali i šire. Ženski književni glasovi čine se raznovrsnijim i rafiniranijim nego ikad. Lično vjerujem da se upravo na stranicama koje ispisuju spisateljice danas događaju estetski i poetički najzanimljivija kretanja na našoj sceni – možda zato što su autorice konačno slobodne od patrijarhalnih autoriteta književnih scena regije koji ih su ih smještali u nekakvo „žensko pismo“, zaboravljajući stvarna povijesna značenja tog pojma – i to samo onda kada ih se nije moglo ignorirati. No vjerovatno je objašnjenje mnogo jednostavnije: žene jednostavno imaju više hrabrosti i snage da se prepuste ovom pozivu, uspijevaju (iako ne bez teškoća) osvojiti onu vlastitu sobu koju je kao obavezni uslov za autorstvo definisala Virginia Woolf, i konačno su svjesne da su i tzv. ženska iskustva i sudbine jednako legitiman književni materijal kao i bilo šta drugo. To postignuće možda najbolje vidimo u primjeru Elene Ferrante, književnice koje je konačno dobila tu privilegiju da je univerzalno nazivamo „briljantnom“: slobodna od bilo kakvih pretpostavki o vlastitoj ličnosti, potpuno uronjena u teme koje bi prije nekoliko decenija bile označene trivijalnim, ona postiže naizgled nemoguće: zapanjujuću čitanost i popularnost spaja sa vrhunskim književnim umijećem. Sretna sam što sam rođena u vrijeme kada stvaraju doista sjajne autorke poput nje, Dubravke Ugrešić, Olge Tokarczuk ili Ljudmile Ulicke, kada se priznaje, makar i posthumno, nevjerovatan uticaj Lucije Berlin, a djela žanrovskih autorica poput Margaret Atwood ili Ursule K. Le Guin visoko cijene.


Gdje čitatelji mogu upratiti rad  i aktivnosti Ženske čitaonice?

Čitatelji i čitateljice mogu nas pratiti na zvaničnoj stranici PEN centra, koju smo ovih dana potpuno osvojile, te na našim Facebook i Instagram profilima.


Iako je Ženska čitaonica: fabrika književne kritike inicijativa koja, već svojim nazivom, daje do znanja koji su njeni osnovni ciljevi, možete li izdvojiti ono što Vas posebno raduje, na što ste posebno ponosni? Jasno je da je samo njeno pokretanje, kao i angažovanje mladih kritičarki i kritičara koji će dobiti prostor za razvoj i učenje,korak naprijed u društvu koje, vrlo često, zanemarije žene kao književnice, i na tome Vam zahvaljujemo!

Raduje me što mogu raditi sa toliko talentiranih i zanimljivih mladih ljudi iz čijih tekstova uvijek saznajem nešto novo – dakako, o knjizi koju čitaju, ali i o samom procesu nastanka jednog teksta, o načinima stiliziranja i uobličavanja interpretacije i evaluacije književnog djela. Sve ono što u samom uredničkom procesu otkrivam kao greške, omaške ili sitne nespretnosti čini i moje kritičke tekstove boljim i osvještenijim. Činjenica je da sa svakim sljedećim tekstom primjećujem poboljšanja, i to ne samo u smislu prohodnije kompozicije teksta, obrazrivije sintakse, preciznijeg izbora riječi, nego i u odvažnosti da se čuje vlastiti kritički sud – to me ispunjava osjećanjem ogromnog postignuća.

Naravno, drago mi je da imamo prostor u kojem ćemo književnu kritiku adekvatno vrednovati na taj način pomoći profesionalizaciju ovog poziva koji se, čak i kada se prepoznaje kao rad, rijetko adekvatno plaća. Književna kritike ne bi smjela biti ničiji usputni ‘hobi’ niti zanimacija studenata i studentica književnosti koji ubrzo po završetka studija bacaju u potragu za nekim poslom od kojeg doista mogu živjeti, zbog čega često u ovom poslu ostaju samo najuporniji – i najprivilegovaniji. Nesretne okolnosti pandemije u kojima mnogi novinari/ke i kulturni radnici/ce ostaju bez primanja mogle bi ovu krizu dodatno produbiti. Nadam se da možemo bar kroz primjer i otvoreni razgovor o tome uticati i na medije koji su kritiku kao važan kulturni korektiv potpuno zaboravili, a sasvim sigurno i potcijenili.


Razgovor vodila: Zerina Kulović
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o sugovornici:

Maja Abadžija je rođena 1990. godine u Nišu, Srbija. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dipomirala je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski/hrvatski/srpski jezik (MA) i na Odsjeku za ruski jezik i književnost (BA). Književnu kritiku i esejistiku objavljivala je u časopisima SIC – časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, Riječ i smisao, Behar, Novi izraz, na portalima Bookvica, Strane Prometej, te u zbornicima radova posvećenim književnosti i popularnoj kulturi. Članica je kolektiva mladih jugoslovenskih književnih kritičarki Pobunjene čitateljke. Trenutno se nastoji priviknuti na freelance život i istraživati ono što je najviše zanima: naučnu fantastiku i književnost koju pišu žene.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤