Johan Huizinga: Porijeklo filozofskog dijaloga

Johan Huizinga (1872. 1945,)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Johan Huizinga: Porijeklo filozofskog dijaloga

I sami Grci oduvijek bijahu svjesni koliko se kreću područjem igre. U Eutidemu Sokrat izričito zamjera sofističkim zamkama da su one tek igranje poučcima. Time, veli on, ne doznaje se ništa ο biti same stvari, nego se samo mudrolijama zaluduje ljude; to je nešto kao podmetanje noge nekome, ili izvlačenje stolice ispod stražnjice. — Kad velite da mladiće želite učiniti mudrima, tako stoji dalje, igrate li se ili ste ozbiljni? U Platonovom Sofistu, Teetet strancu iz Eleja mora priznati da sofist spada u lutalice, doslovce: u one koji se odaju igri: τον τΐ|ς παιδιάς μετεχόντων. Kad su Parmenida bili prisilili da se izjasni ο problemima bivstvovanja, on je tu zadaću nazvao igranjem jedne teške igre — πραγματειώδη παιδιάν παίζειν  — te se tek potom dao na najdublja temeljna pitanja ο bitku. Sve se to, međutim, zapravo događalo u obliku igre pitanja i odgovora. Jedno ne može biti djeljivo, ono je neograničeno, dakle je bezoblično, ono je nigdje, nepokretno, bezvremeno i nespoznatljivo. Tada se govor obrće, pa se ponavlja, pa se obrće i drugi put. Argumenti se poput tkalačkog čunka kreću sad amo sad tamo, i znanje u tom kretanju poprima oblik neke plemenite igre. Ali je ne igraju samo sofisti; igra je Sokrat, pa i sam Platon.


Prema Aristotelu, Zenon elejski mora da je najprije napisao dijaloge u obliku pitanja, a taj je oblik bio svojstven upravo Megaranima i sofistima. Bijaše to tehnika ispitivanja protivnika. Platon mora da se, prema tome, u svojim Dijalozima osobito bio ugledao na pjesnika mirna Sofrona, pa i Aristotel dijalog naziva jednim oblikom mimusa, lakrdije, koja je opet oblik komedije. Ni Sokrat ni Platon nisu bili pošteđeni od svrstavanja u red lakrdijaša, žonglera i čudotvoraca, kako su nazivali sofiste. Ako ni to još nije dovoljno da ukaže na element igre u filozofiji, možemo ga potražiti i u samim Platonovim Dijalozima. Dijalog je umjetnička forma. On je fikcija; jer, koliko god ophođenje Grka u zbilji bilo na visokoj razini, ono nikada nije moglo do kraja doseći književni oblik dijaloga. U Platona je dijalog bio laka, igračka umjetnička forma. Ο tome svjedoči novelistički dodatak Parmenida, početak Kratila, lak i vedar ton i jednoga i drugoga, a i mnogih drugih dijaloga. Ne može im se zapravo poreći ni neka sličnost s mirnom, pošalicom. U Sofistu se u šali načinju i različita pranačela stare filozofije. Mit ο Epimeteju i ο Prometeju ispričan je u Protagori u krajnje humorističkom tonu.

Za sve likove i imena tih bogova — veli Sokrat u Kratilu, postoji jedno ozbiljno i jedno šaljivo objašnjenje, jer i bogovi vole razonodu — φιλοπαίσμονες γαρ και oi θεοί. U istom dijalogu, na jednom drugom mjestu, Platon veli na njegova usta: Da sam bio čuo Prodikov govor za pedeset drahma, ti bi to odmah bio i doznao, ali ja sam čuo tek govor za jednu drahmu. Pa onda opet istim tonom, očito u besmislenoj i satirički usmjerenoj igri etimologijom: Pazi sad na trik koji ja upotrebljavam kad god nešto ne mogu riješiti. Isto tako na kraju: Ja sam već odavno zapanjen svojom mudrošću, a u nju ne vjerujem. Ali što da čovjek kaže kad Protagora završava mijenjanjem stava, ili kad mora dvojiti da li je Meneksen mislio ozbiljno ili nije?

Platonovi govornici i sami svoje bavljenje filozofijom nazivaju ugodnom razbibrigom. Nasuprot raspravljačkom žaru mladeži, stariji su častohlepni. A s istinom vam je tako, veli Kalie u Gorgiji, a to ćete shvatiti kad radi važnijih pitanja ostavite filozofiju na miru. Jer filozofija je zgodna kada se njome čovjek umjereno bavi u mladim godinama, ali propast za čovjeka koji se u njoj gubi više no što se to dolikuje.

Pa i ljudi koji su kasnijim naraštajima položili trajne temelje znanosti i filozofije, smatrali su ih tek igrom za mladež. Da bi za sva vremena ukazao na osnovne pogreške sofista, na njihove logičke i etičke nedostatke, Platon nije prezao pred tom lakom manirom nevezanog dijaloga. Jer i za njega je filozofija uza svu njenu dubinu tek plemenita igra. Činjenica da je ne samo Platon već i Aristotel pridavao važnost ozbiljnom suzbijanju sofističkih pogrešnih zaključaka i igara riječima može se objasniti time da se ni njihovo vlastito mišljenje još nije bilo izdvojilo iz područja igre. Je li to filozofija, međutim, uopće ikada i postigla?


Izvor: Johan Huizinga, Homo Ludens – O porijeklu kulture u igri.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤